Odlučili smo provjeriti koliko je sličnosti i razlika između dvaju krajeva ista imena, što su specifičnosti hrane, vina i turističke ponude u mađarskoj Baranji
Onaj tko je već uživao i izguštao ljepote i zanimljivosti hrvatske Baranje zna da ta sve popularnija turistička destinacija obiluje zanimljivim pričama o svadbama, bušama, pudarinama, šćetkanicama, paunićima, slamnjačama i kandilama, ali i, za mnoge još važnije, odličnom hranom, vrhunskim vinima i veselim zabavama. No, kako se ta pokrajina većim dijelom proteže i u susjednoj Mađarskoj, odlučili smo provjeriti koliko je sličnosti i razlika između tih dvaju krajeva ista imena i, prije svega, što su specifičnosti tamošnje hrane, vina i turističke ponude.
Naš smo vikend u mađarskoj Baranji, sasvim logično, počeli u Pečuhu, petom po veličini gradu u Mađarskoj, glavnome u regiji Baranja, do kojega vožnja od Zagreba traje manje od tri i pol sata. Pečuh je oduvijek bio multikulturni grad s velikom koncentracijom nacionalnih manjina, među kojima je posebno mnogo Hrvata. Zbog toga, kao i činjenice da je odavna najveće sveučilišno središte u Mađarskoj, ne čudi da su se tu školovali mnogi viđeniji Hrvati, poput Augusta Šenoe i Miroslava Krleže. Zbog sveučilišta utemeljenog još davne 1367., jednog od prvih u Europi, Pečuh je sa svojih 160 000 stanovnika, od kojih je stalno 35 000 studenata iz cijeloga svijeta, vječito mlad i multikulturan grad. K tome, Pečuh je posebno turistički postao privlačan 2010., kada je dobio titulu Grada kulture, čemu ima zahvaliti više besprijekorno obnovljenih starih ljepota – zgrada, trgova i parkova, te novih atrakcija – koncertne dvorane, knjižnice i kulturnog centra.
S obzirom na to da svaki razgled Pečuha počinje i završava na raskošnome trgu Széchenyi, otud smo krenuli i mi, popivši prije toga čašu vina uz sitne zalogaje u lijepo uređenu lokalu Föter panonsko-mediteranskog ugođaja s izvrsnim izborom mađarskih (ali i hrvatskih) vina. Najmarkantnija građevina trga dominira njegovim sjevernim dijelom – džamija Gazi Kasim Pasha, danas katolička crkva, koja se nakon okupacije Turaka u 16. stoljeću, kada je postala islamska bogomolja, ponovo vratila svojoj staroj vjeri koncem 17. stoljeća. Glavni trg krasi i Gradska vijećnica, zapravo upravna zgrada čitave regije, bogato ukrašena keramičkim pločicama Zsolnay, imena po kojem je Pečuh čuven u svijetu. Tvornica keramike Zsolnay (vidi okvir) zaslužna je i za slikovite keramičke crjepove što uljepšavaju zračne vedute Pečuha, ali i za dekorativno obložene zidove, kao i čuvenu fontanu na glavnome trgu, koju je od tvornice naručila uprava grada. Danas je tvorinički kompleks Zsolnay preuređen u prekrasan Kulturni centar u samome centru grada.
S Trga Széchenyi, uskom ulicom Janus Pannonius odšetali smo u najstariji dio Pečuha i naišli na nekoliko željeznih ograda prepunih zaključanih lokota, uz pariške mostove, kažu jednoj od najvećih „ljubavno-zavjetnih kolekcija“ u svijetu. Bilo to točno ili ne, ta nas je ulica dovela do Trga Szent István, mjesta gdje se nalazi najveća rimska grobnica izvan Italije, Cella Septichora iz 4. stoljeća. Do glavnoga trga vratili smo se pješačkom ulicom Ferencesek s brojnim trgovinama, među kojima smo našli i bogato snabdjeveni Kézműves sörök boltja ili Dućan craft piva, gdje smo mogli vidjeti koliko se nevjerojatno široko tijekom posljednjih godina razvilo mađarsko craft pivarstvo. U Pečuhu gotovo svaka zgrada udomljuje kakav muzej pa smo još iskoristili priliku da posjetimo i Vasarely Museum, koji čuva zbirku radova poznatog pop-art umjetnika, kao i izložbu Zlatka Price u Gradskoj galeriji (obojica rođeni u Pečuhu).
Mnogi u mađarsku Baranju idu isključivo zbog vina (Baranya znači majka vina), što im ne možemo zamjeriti, jer je i nama to bio jedan od većih razloga za posjet. No, prije vinske regije Villány, na ručak smo svratili u restoran Almalomb u selu Hosszúhetény, 20-ak minuta vožnje od Pečuha, lokal moderne kuhinje koji je jedan od primjera koliko je Mađarska gastronomija napredovala tijekom protekloga desetljeća (vidi okvir) te potom i u mikropivovaru Karl u selu Mecseknádasd, ponajviše zbog mađarske craft revolucije posljednjih godina. Karl je jedna od brojnih craft pivovara što svojim raznovsnim stilovima piva predstavljaju pravo osvježenje svima već umornim od velikih svjetskih robnih marki. Tu nam je vlasnik i pivar Karl Akos ponudio na kušanje sedam piva od trenutačnih deset u ponudi, sve odreda majstorski napravljenih poslastica, od kojih se nama naročito svidjelo pivo tipa ale i šampanj pivo s kakaom i pet vrsta začinskog bilja. Pivovara Karl kuha isključivo male serije piva od 100 do 120 litara, godišnje ukupno 6000 (do sada su napravili više od stotinu vrsta piva najrazličitijih stilova), koje se popiju u nekoliko budimpeštanskih pivnica i u samom lokalu uz pivovaru, posebno za vikend uz koncerte koji sami organiziraju.
Znatiželjni putnik u ovome kraju neće propustiti priliku niti posjetiti dvorac Siklós iz 13. stoljeća (jedan od najbolje očuvanih srednjovjekovnih u Mađarskoj), ako ništa zbog njegova lijepa podruma s malim muzejom vinogradarstva i vinarstva regije, u kojem se mogu kupiti i sva najvažnija vina iz Villanyja, kao niti Muzej buša u Mohaču (mjesto čuvenih dvaju bitaka domaćina s turskim okupatorom), institucije posvećene tradiciji „strašnih maski s kožusima“ (izloženo ih je 55), koja se proširila i u naše krajeve – Baranju, Međimurje i Primorje (zvončari), zahvaljujući Šokcima koji su bježali pred Turcima. Pravu atrakciju mađarske Baranje ipak predstavlja gradić Villány, središte istoimene vinske regije, čuvene po svojim roséima i crvenim vinima, posebno onima sorte cabernet franc. Ta najjužnija vinska regija u zemlji ima duga i vruća ljeta s mnogo sunca, te blage zime, zahvaljujući kojima vina iz Villányja krasi puno tijelo i fina začinjenost, pa se ubrajaju među najkvalitetnija u tom dijelu Europe. Ne čudi onda da se vino tu proizvodilo još od rimskih vremena. Glavne sorte su portugizac te one bordoške – cabernet sauvignon, cabernet franc i merlot, premda ima i zweigelta, kadarke i crnog pinota.
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
Tekst: Velimir Cindrić
