U prolazu zgrade na južnoj strani glavnog zagrebačkog trga, skriven od pogleda užurbanih građana, smjestio se u svijetu jedinstven obrt za popravak nalivpera
Dok u Zagrebu čekate tramvaj na južnoj tramvajskoj stanici Trga bana Josipa Jelačića, možete se susresti s pročeljem obiteljske kuće Bartola Felbingera. Nastala u razdoblju između 1826. i 1829. godine, smatra se jednom od prvih zgrada koja je svoje korijenje pustila upravo na najznačajnijem zagrebačkom trgu. No, ono što čini ovu dvokatnicu još vrjednijom je dragocjenost koju već dugo čuva u sebi. Naime, skriven od pogleda užurbanih građana, u njezinu se prolazu smjestio u svijetu jedinstven obrt za popravak nalivpera. „Peroklinika“, radionica za izradu, popravak i servis pisaćeg pribora i nalivpera stoji na istom mjestu još od 1946. godine, pet godina nakon što se preselila iz prvog prostora u Križanićevoj ulici.
Zaštitnica starog zanata te vlasnica obrta Vlasta Jevicki-Keranović, 2014. godine je, nakon smrti supruga, preuzela obiteljski posao te tako nastavila osam desetljeća staru tradiciju svog svekra. Odlučila je zamrznuti mirovinu i od umirovljenog posla ovlaštenog računovođe postati „liječnica za nalivpera“. Kako kaže, zanat je naučila preko manuala, a vježbala je na velikom fondu rezervnih dijelova koji se desetljećima skupljao u radnji.
– Zatvoriti radnju bilo bi kao da ne poštujemo pretke koji su je osnovali, a obrt je i pod zaštitom Ministarstva kulture – kaže gospođa Keranović.
„Peroklinika“ je najstariji i danas jedini „Pelikanov“ servis za nalivpera, a njegovi su najčešći posjetitelji osobe koje pronalaze svoj stariji pisaći pribor u ladicama te ga, nakon detaljnog pregleda, popravka i glancanja gospođe Keranović, daruju svojim unucima. No, osim popravka, „Peroklinika“ svojim posjetiteljima pruža još jednu posebnost. Naime, proizvode replike prve mehaničke olovke, patenta Slavoljuba Penkale iz 1906. godine. Uz veliku povijesnu vrijednost, replika tehničke olovke je funkcionalna i vrlo elegantnog dizajna. Po svijetu se ubrzo nakon izuma proširila vijest o Penkalinoj olovci koja se ne mora šiljiti, cijelo vrijeme je savršene duljine te pristaje svačijoj ruci. Prva tehnička olovka na svijetu doživjela je veliki uspjeh početkom prošlog stoljeća, a kako i ne bi. U Drugom svjetskom ratu svaki vojnik američke vojske zbog nepraktičnosti nošenja bočice s tintom, nosio je po jedan primjerak tehničke olovke kako bi mogao pisati pisma..
Suprug gospođe Keranović, Boško Varićak-Keranović, bio je inženjer strojarstva te kreirao nacrte za repliku koju vrlo zanimljivo označava tada standardizirana mina promjera 1.8. Repliku sada proizvode mali hrvatski obrtnici, a kutija s certifikatom na 24 jezika vjerna je kopija originala. Repliku Penkaline prve tehničke olovke poklanjao je i predsjednik Tuđman stranim dužnosnicima na prvim formalnim posjetima u inozemstvo nakon primanja Hrvatske u Ujedinjene narode; u kutiji visokog sjaja od velebitskog bijelog javora s predsjedničkim grbom, što se može i vidjeti na fotografiji koja ponosno stoji u „Peroklinici“. Na taj su način vlasnicima autohtonog suvenira, između ostalih, postali čak i papa Ivan Pavao II., Bill Clinton i Juan Antonio Samaranch.
Slavoljub Penkala, jedan od naših najvećih izumitelja, napravio je prekretnicu u industriji pisaćeg pribora, tako da ni ne čudi da gospođa Keranović zna puno anegdota o njegovu životu.
– Prvo nalivpero – započinje priču – radilo je probleme jer se tinta znala prelijevati iz njega te curiti po džepovima, zbog čega su zagrebačke dame molile Penkalu da izumi nešto što bi spriječilo prljave košulje i hlače njihovih muževa. Rješenje tog problema Penkala je pronašao u klipsi na nalivperu koja se i danas koristi te tintu drži na mjestu.
Uz to, Penkala je (o)smislio čak 87 različitih izuma, između ostalog i rotirajuću četkicu za zube koju je napravio za svoju kćer kako bi ju potaknuo da češće pere zube… Izumio je, patentirao ili usavršio anodne baterije, tlakomjer, dinamometar, prašak za pranje rublja, plavilo koje je u praonicama rublja zamijenilo do tada korišteno bjelilo, lijek protiv reume, sredstvo za uništavanje nametnika, tekući preparat za impregnaciju željezničkih pragova, vagonske kočnice, sastav tračnica te štošta drugo. Inženjer čiji izumi obilježavaju modernog čovjeka dobiva svoj hommage u ovom malom raju u strogom zagrebačkom središtu, a uz pripovijesti iz prošlosti koja tamo živi, svaki od predmeta koji se u njemu nalazi ima vlastitu priču. Tako ovdje možete vidjeti i papirnatu skulpturu zaštitnog Penkalinog znaka -lika s velikim uhom i olovkom, dar akademika Zlatka Boureka i njegovih studenata.
„Peroklinika“ je još po nečemu izuzetak. Tvornice koje proizvode pisaći pribor obično čuvaju rezervne dijelove 20 godina i onda ih zamijene novim serijama, tako da samo u ovakvoj radnji možete pronaći rezervne dijelove nekih starih nalivpera. Također, gospođa Keranović otkupljuje staru pisaću opremu za dijelove, a u „Peroklinici“ je moguće nabaviti i raritetna nalivpera za kolekcionare. Primjer toga je najpoznatije „Pelikanovo“ klasično nalivpero koje se proizvodilo sa zlatnim perom za profesore. U bogatoj „Perokliničinoj“ kolekciji sve vrvi brojnim nalivperima i kemijskim olovkama, bugačicama, bočicama tinte, a ovdje je svoj dom pronašlo i nalivpero kojim je dirigent i skladatelj Jakov Gotovac napisao ”Eru s onoga svijeta”.
Gospođa Keranović planira ostaviti svoju veliku zbirku Tehničkom muzeju u Zagrebu, ali i nastaviti prenositi znanje na mlađe generacije preko svoje udruge kojom promovira pisanje nalivperom. Smatra da je izrazito važno ne dopustiti da vrijeme prekrije stare zanate te se uvijek čudi kada dođe u doticaj s odraslom osobom koja nikad u životu nije ni stavila tintu u pisaći pribor. Iako su jednokratne kemijske olovke danas nenadmašive brzinom pisanja, smatra da je za lijepo pisanje ipak potrebno klasično nalivpero. Tako se, dodaje, za potpise koriste vrlo široka, debela pera, a za sitni rukopis ona tanja. A na pitanje u kojim prilikama ih ona najviše koristi, gospođa Keranović odgovara kako uvijek s nalivperom piše čestitke…
– Nisam uopće razmišljala da neću imati dovoljno novca kad sam zamrznula mirovinu, pa su mi se čudili čak i u Zavodu za mirovinsko osiguranje. No rad u „Peroklinici“ bio je jači i ne žalim niti trenutka! – smije se. Nažalost, samo svojom radionicom ne ostvaruje dovoljan prihod za život te bi briga grada i države o očuvanju starog zanata poticanjem kupnje autohtonog suvenira „Penkaline“ tehničke olovke bila od velike pomoći da se ova tradicija uspije održati živom. Ustrajna u svojoj borbi za baštinu, „Peroklinika“ se i dalje hrabro suprotstavlja modernim vremenima, a gospođa Keranović čeka vas u svom obrtu, uvijek spremna udahnuti novi život nekom starom, u ladici zaboravljenom nalivperu…
Tekst: Tena Gašparac
Fotografije: Violeta Juras
