Odmalena je bila okružena kistovima i bojama, pa se tu očito skriva i ishodište posla kojim se danas bavi – Anita Genc profesionalno oslikava zidove i ide joj jako dobro…
Mali princ, Pariz, Alan Ford, don Vito Corleone, pegaz, London, orhideja, Alisa u zemlji čuda… Na prvi pogled, popis je to koji izgleda tek kao niz nepovezanih motiva. No, ne i ako poznajete Anitu Genc, mladu umjetnicu čiji je životni poziv oslikavanje zidova. Upravo nedavno, motivima Pariza i Londona oslikala je zidove novootvorenog Vivas bara u zagrebačkoj Selskoj ulici i bio je to više nego dobar povod da se uputimo u njezin šareni i kreativni svijet. Oslikavanjem zidova profesionalno se bavi oko sedam godina, no svoju ljubav prema takvom izričaju tridesetjednogodišnja umjetnica izražava još od malih nogu:
– Otac i stričevi su mi bili restauratori sakralne arhitekture. Obnavljali su crkve izvana i iznutra tako da sam odmalena bila okružena kistovima i bojama.
U slikanju i crtanju tako uživa još od djetinjstva u rodnoj Bednji, nedaleko trakošćanskog dvorca. Već sa šest godina „išarala“ je svoju sobu, a ubrzo, gotovo ni jedan zid u roditeljskom domu nije bio prazan. Nakon toga, na zahtjev prijatelja i poznanika, kistom je obogatila i njihove zidove, a shvativši koliki utjecaj oslikani zidovi imaju na živote ljudi, svoj hobi odlučila je pretvoriti u posao. Njezin je likovni talent očito oduvijek bio prisutan, a formalna znanja stekla je na Učiteljskom fakultetu koji je upisala nakon gimnazije, na studiju s pojačanim programom likovnog. Tamo je usvojila širok opus znanja, što ju je dodatno ispunilo i usavršilo na likovnom području.
Interes za njezinim talentom povećavao se svakim novooslikanim zidom, a narudžbe su uskoro, zahvaljujući „dobrom glasu koji se daleko čuje“, počele pristizati sa svih strana svijeta. Oplemenila je tako zidove na čak pet kontinenata, a u „kolekciji“ joj fali samo još Južna Amerika:
– Otprilike svakih nekoliko mjeseci putujem negdje zbog posla, oslikala sam zidove i u Parizu, Londonu, Sydneyu, Hollywoodu, Japanu, pa čak i u Tanzaniji… – kazuje nam simpatična umjetnica.
U Japanu je oslikala zidove poznatog nogometaša Mihaela Mikića, a isto je učinila za Igora Bišćana u Zagrebu. Surađivala je i s braćom Šimić čiji je poznati bar History u zagrebačkoj Tkalči također uljepšala. Klijenti su joj i drugi poznati, ali, naravno, i „obični“ ljudi koji znaju cijeniti ono čime se bavi. A to nikako nije soboslikarstvo kako bi možda neki mogli pomisliti:
– Jasno, ne bavim se klasičnim soboslikarstvom, već dizajnom interijera i slikarstvom. Izazov mi je na zidu dobiti nešto nemoguće.
A da od zidova uistinu radi čuda, dokazuju povratne informacije, kao i broj narudžbi koji je u stalnom porastu. Oslikala je tako dosad zidove raznih domova, ureda, kafića, frizerskih salona, dječjih igraonica, a volonterski odradila i dječji odjel zagrebačke bolnice “Merkur”, kao i učionicu za djecu s Downovim sindromom.
Otkriva nam i što najviše voli:
– Posebno su mi zanimljivi poslovni prostori kojima crteži daju dušu i omogućuju da se razlikuju od ostalih, čime postaju više od samo još jednog kafića ili samo još jedne trgovine u nizu. Iako radi po narudžbi, voli imati kreativnu slobodu jer smatra da bilo koji umjetnik tako može dati najviše. Ako su klijenti ozbiljni, njezin kreativni proces počinje od brainstorminga i pomnog istraživanja funkcije prostora. Svakom prostoru želi dati osobni pečat stvarajući za klijenta intimno mjesto ugode. Inspiraciju, kaže, uglavnom crpi u okolini, a motivi mogu biti iz pop kulture, stripova, filma, s interneta, a nije joj strana ni apstrakcija.
U svaki projekt, bez iznimke, ulazi s mnogo ljubavi i dubokog promišljanja, a to joj se višestruko isplati – bukirana je godinu dana unaprijed:
– Za neke kraće projekte koji traju do tjedan dana još i mogu naći mjesta, ali sve veće zahvate – nema šanse…
Cijena oslikavanja varira te ovisi o mnogo faktora:
– Svaki moj oslikani zid je specifičan i individualan pa je takva i cijena. Ona ovisi, između ostalog, o potrebnim materijalima,veličini rada te vremenu potrebnom za odrađivanje zajednički dogovorenog projekta.
Cjenik njezina rada, dakle, poprilično je kompleksan, a da olakša sebi i stranci, uvijek napravi nekoliko ponuda, a klijent odabire najprihvatljiviju. Dakako, dodatne modifikacije uvijek su moguće, a kao bonus Anita nudi opciju da nakon godinu dana zidove osvježi nekim novim detaljem ili motivom. Profesionalni materijal koji koristi isključivo je za tu namjenu – boje koje se brzo suše i otporne su na vlagu, najfiniji kistovi od prirodnih dlaka… Osim što ne voli bijele zidove, Anita ponekad crta i po zavjesama, naravno, koristeći posebnu boju za tekstil. Ne voli ni dosadan namještaj, pa se tako nedavno krenula baviti i produkt dizajnom. Iz njezine radionice svjetlo dana ubrzo će ugledati i posebno oslikan naslonjač s visokim naslonom, a u slobodno vrijeme Anita izučava i digitalno crtanje:
– Da imam više vremena, radila bi sjajne digitalne ilustracije, ali to treba vježbati, a ja moram biti na terenu – govori. Iako s godinama radi nešto manje jer se bolje „usustavila“, i dalje zna „šibati“ i po deset sati u komadu, a ponekad i dulje. U komercijalnim radovima svoj stil ne razvija previše, ali za to ima dovoljno prostora doma. Osim što se bavi digitalnim ilustracijama, povremeno pokoji potez kistom “baci” i na platno gdje voli spoj apstraktnog i figurativnog.
Svoj rad promovira na društvenim mrežama kao što su Instagram, Pinterest, Behance, Facebook, a ima i vlastitu web stranicu. Ipak, priznaje kako na Facebooku pomalo „tankira“ s objavama jer jednostavno dobiva previše upita:
– Nije da ne mogu toliko producirati, nego ne želim narušiti kvalitetu onoga što radim. Više se volim nečemu posvetiti u tišini, nego da se to razglasi na sve strane, a posao ostane polovično obavljen – otkriva zašto pomalo „taktizira“.
Da stvar bude bolja, nije tako samo na domaćem tržištu. Naime, za vrijeme dvotjednog boravka u Americi, upoznala je novinara New York Timesa koji je izrazio želju pisati o njoj. Amerikanci bi željeli da tamo odradi barem tri projekta, pa se polako priprema i za to. No, u bliskoj budućnosti planira se „posložiti“, a inozemne akcije, ako sve pođe po planu, bit će svakodnevica:
– Svoju tvrtku sam nazvala AnitaG Studios, a već znam i gradove u kojima ću jednoga dana imati studije – kroz smijeh nam otkriva djelić snova.
Šestogodišnja djevojčica s kistom u ruci o takvom je dosegu teško mogla i sanjati. Danas u realizaciju njezinih planova nimalo ne sumnjamo. Pogotovo ako nastavi istim žarom…
Tekst: Stjepan Vudrag
