Dragi Isaac, nešto se čarobno dogodi kad čovjek stupi na posvećenu pozornicu Carnegie Halla. Za izvođača nema boljeg osjećaja od onog da je zaslužio nastupiti u toj veličanstvenoj dvorani i postati dio povijesti velike institucije… Tako je u svibnju 1991., povodom 100. rođendana njujorškoga Carnegie Halla, pisao pjevač Frank Sinatra Isaacu Sternu, čuvenom američkom violinistu i dirigentu te ujedno predsjedniku Carnegie Hall Corporationa.
Nedvojbeno je to bila prava adresa, jer je Stern 1960. odigrao ključnu ulogu pri spašavanju slavne koncertne dvorane od rušenja, osnovavši građanski odbor pod imenom „Spasimo Carnegie Hall“. Zahvaljujući tome, dvoranu je kupio grad New York, osnovao Carnegie Hall Corporation i na čelno mjesto stavio Sterna, koji je potom marljivo, sve do svoje smrti, radio na očuvanju sjajne tradicije i visokih standarda te njujorške institucije, koja ove godine slavi jubilarnih 125 godina postojanja. Naime, kada je navečer, 5. svibnja 1891., Petar Iljič Čajkovski podigao dirigentski štapić na početku inauguracijskog koncerta te dvorane, koja je tada nosila ime Music Hall Founded by Andrew Carnegie, zapravo je otvorio vrata nebrojenim najsjajnijim umjetnicima modernog doba koji su u sljedećih 125 godina stajali na njegovu mjestu. Svojom tradicijom, koja je doslovno kronika kulturne povijesti naše ere, Carnegie Hall postao je ne samo simbolom vrhunske glazbe, već i kvalitete njezina izvođenja.
Tisuće nastupa održanih na pozornici Carnegie Halla postale su nerazdvojni dio američkog folklora, ali i svjetskog naslijeđa. Od već spomenute inauguralne večeri, preko legendarnih koncerata Artura Toscaninija, čuvenog snimka uživo nastupa Judy Garland iz 1961. i debitantskog koncerta Beatlesa tri godine poslije, pa do gala koncerta povodom ponovnog otvorenja dvorane 1986., radi se o beskrajnome nizu doživljaja koji žive u sjećanju brojnih ljubitelja glazbe. Rođenje Carnegie Halla plod je stupanja na veliku scenu američke kulture s kraja 19. stoljeća, doba pojave novih njujorških institucija, kao što su Metropolitan Museum of Art, Metropolitan Opera House i Madison Square Garden. No, usprkos tome obilju, nedostajao je još dom za simfonijsku glazbu…
Andrew Carnegie, industrijalac škotskoga podrijetla, koji je upravo provodio veliku ekspanziju američke industrije čelika, možda nikada ne bi stavio svoje ime na ulaz vodeće američke koncertne dvorane da nije bilo njegove supruge Louise Whitfield Carnegie, inače članice New York Oratorio Societyja, i Waltera Damrocha, direktora toga udruženja i New York Symphony Societyja, koji su ga udruženim snagama uvjerili da New York nasušno treba raskošnu dvoranu za orkestralne i zborske koncerte te recitale. Tako je Carnegie, angažiravši arhitekta Williama Burneta Tuthilla, postao glavni financijer izgradnje veličanstvene dvorane, koja je u godinu dana nikla na Sedmoj aveniji. Otvorenje Carnegie Halla zapravo nije bilo obilježeno samo jednim koncertom, već čitavim festivalom koji se protegnuo na pet dana, a koji je privukao svu njujoršku elitu. Publika i kritičari bili su ujedinjeni u pohvalama, kako za Čajkovskoga i orkestar, tako i za eleganciju i akustičnost dvorane.
Od tih dana, Carnegie Hall (da bi se dvorana razlikovala od palače za vodvilje, ime mu je izmijenjeno 1894.) postao je duhovni dom međunarodne obitelji glazbenih umjetnika i čitavih generacija publike. Slavni poljski pijanist i skladatelj Ignac Jan Pederewski, najpopularniji glazbenik toga doba, tu je debitirao 1891. u prvom službenom recitalu dvorane, dok su New York Symphony Society i New York Philharmonic (poslije udruženi u Philharmonic-Symphony Society of New York) 1892. u dvorani koncertirali čitavu sezonu. Potom su u Carnegie Hall polako ulazili i drugi glazbeni stilovi. Tako je, primjerice, James Reese Europe’s Clef Club Orchestra 1912. tu svirao ragtime, a pjevač John Jacob Niles bio prvi folk glazbenik na pozornici Carnegieja. Uz glavnu dvoranu s 2804 mjesta, Carnegie Hall originalno je sadržavao još i Chamber Music Hall (danas Weil Recital Hall), dvoranu s 268 mjesta, namijenjenu koncertima komorne glazbe, te Lyceum, dvoranu s 640 mjesta, koja je poslije pretvorena u kazalište, a potom u kino dvoranu.
Zahvaljujući svojoj polivalentnosti, Carnegie Hall je okupljao najrazličitije profile slavnih i tek nadolazećih umjetnika, kao i više škola, koje su radile u studijskom prostoru, dodanu na prijelazu stoljeća. Te su škole vodili velikani poput grafičara Charlesa Danae Gibsona, plesačice Isadore Duncan, skladatelja i dirigenta Leonarda Bernsteina, glumca Marlona Branda… Osim glazbenih priredbi, Carnegie Hall bio je i domaćinom različitih društvenih okupljanja i predavanja. Tu su održani i bezbrojni dječji koncerti, od kojih su najpoznatiji oni Leonarda Bernsteina iz kasnih 50-ih, a 1947. snimljen je i film „Carnegie Hall“, koji sadržava nastupe mnogih velikih imena ozbiljne glazbe. I ples je vidio svoje sjajne dane u Carnegie Hallu – od nastupa Isadore Duncan 1914. do mnogih zvučnih imena baleta 20. stoljeća. Radio je iz kultne dvorane, počevši od ranih 30-ih, izravno prenio nebrojene koncerte zvijezda, među kojima je posebno poznata serija NBC Symphony Orchestra, pod ravnanjem Artura Toscaninija, dok su među televizijskim prijenosima zapamćeni oni pijanista Vladimira Horowitza (1968.), gudačkog trija Leonard Rose, Pinchas Zukernan i Isaac Stern (1980.) te Seijija Ozawe i Placida Dominga.
Kao što smo već vidjeli, Carnegie Hall nije bio rezerviran isključivo za ozbiljnu glazbu. Na njegovoj su pozornici nastupili i folk glazbenici, poput Odette te skupine Weavers i Peter, Paul and Mary, a najpoznatiji koncert te vrste glazbe, „Tribute to Woody Guthrie“, održao se 1968., uz učešće Boba Dylana, Petea Seegera, Judy Collins i Arla Guthrieja (sam Woody tu je debitirao 1946). I jazz je, spomenuli smo već, od 1912. bio dio programa svake sezone Carnegie Halla. Na prestižnoj pozornici nastupili su brojni jazz velikani, kao što su Benny Goodman, Miles Davis, John Hammond, Errol Garner, Duke Ellington…, a među više snimaka koncerata posebno mjesto zauzima „The Famous 1938 Carnegie Hall Jazz Concert“ Bennyja Goodmana, prvi dvostruki LP album u povijesti, izdan 1950. Rock je na pozornicu Carnegie Halla stupio 6. svibnja 1955, kada se Bill Haley sa svojim Cometsima na koncertu pridružio sastavu koji je uključivao Counta Basieja, Billie Holiday, Les Paula i Buddyja Richa. U listopadu iste godine, održan je prvi koncert posvećen isključivo rocku i rhythm & bluesu, i to uz glasnu glazbu Bo Diddleyja, Earla Gainesa i Ette James. Od 1955., na plakatima slavne dvorane pojavila su se mnoga najveća imena popa i rocka – Bob Dylan, The Beatles, The Rolling Stones, Chuck Berry, The Mamas & the Papas, The Byrds, Led Zeppelin, Jerry Lee Lewis, James Taylor, Jethro Tull, Neil Young, The Moody Blues, Free, The Beach Boys, Tina Turner, Chicago, Elton John, Frank Zappa, Pink Floyd, The Kinks, Marc Bolan and T. Rex, The Doors (bez Jima Morrisona), The Allman Brothers Band, David Bowie, Bruce Springsteen, Sting, David Byrne, The Band, R.E.M., The B-52s, U2, Jay Z…
Zanimljivo je da su se rock i klasična glazba u Carnegie Hallu udružili 26. svibnja 1971., kada su prog-rockeri Emerson, Lake and Palmer izveli „Slike s izložbe“ Mussorgskoga i Bartókova „Barbarina“. Tijekom 125 godina svoje povijesti, Carnegie Hall je, na žalost, vidio i duge dane fizičkog propadanja, pa čak i došao na korak do rušenja. No, spasili su ga njegovi vjerni poklonici pa je, nakon 28 tjedana preuređenja, 1986. dvorana ponovo predstavljena javnosti u svome punom sjaju. Sve je sredinom prosinca te godine proslavljeno gala koncertom na kojem su nastupila neka od najvećih zvijezda iz povijesti Carnegie Halla – Leonard Bernstein, Marylin Horne, Yo-Yo Ma, Kurt Ollman, Frank Sinatra, Isaac Stern… Bio je to uvod za proslavu velike stogodišnjice, u sezoni 1990./1991., kada su udareni temelji za daljnjih stotinu godina slavne dvorane, koje će nesumnjivo ispisati nove zanimljive stranice.
Jednu od njih odavno je popunio slavni pijanist Sergej Rahmanjinov i to anegdotom koja uključuje i njegova čestog koncertnog partnera, violinista Fritza Kreislera, kad se ovaj, tijekom jednog od njegovih brojnih recitala, iznenada pogubio usred sonate.
„Gdje smo sad?“, prošaptao je u panici Kreisler. „U Carnegie Hallu“, mirno je odgovorio Rahmanjinov…
Tekst: Tomo Will
