Obično se kaže da je život svojevrsno putovanje, često puno promjena. Recimo, prosječni Amerikanac mijenja profesiju četiri puta tijekom radnog vijeka. I dok je u slučaju nekih poslova lako mijenjati njihov karakter, neki i nisu tako fleksibilni. Pa ipak, nije nepoznato da ljudi usred karijere skrenu u nove, posve nepoznate vode i tamo postignu jednak uspjeh kao i u prethodnoj profesiji. Upravo je to slučaj i s Jojijem Hattorijem, jednim od vodećih japanskih glazbenika svoje generacije.
Možda nije čudno da je on od koncertnog violinista prerastao u vrsnog orkestralnog dirigenta, ali svakako jest da je danas ujedno i vrlo uspješan restorater. Naime, taj 48-godišnjak prije dvije godine u Beču je otvorio restoran pod imenom Shiki (jap. dirigirati ili voditi), koji je vrlo brzo postao jedan od omiljenih gradskih lokala, pobrao visoke ocjene restoranskih vodiča i hvalospjeve gastro-kritičara. Taj restoran specijaliziran za japansku kuhinju umjereno fuzijskog usmjerenja, koji na jelovniku ima tradicionalna japanska jela, ali i moderna, s europskim utjecajima, nudi specijalitete poput „suvremenog sushija“, one od vrhunske govedine wagyu, kao i brojna veganska jela, na čijem je osmišljavanju radio i sam Hattori, donedavna tek hobistički kuhar.
Joji Hattori počeo je svirati violinu s pet godina u Japanu, a glazbenu obuku potom je nastavio u Beču, gdje se preselila cijela njegova obitelj. Školovao se i u New Yorku i Londonu, a najveći korak u karijeri napravio je pobjedom na violinističkom natjecanju za mlade glazbenike „Yehudi Menuhin“, što mu je osiguralo mentorstvo samoga Menuhina, ali i velikog Vladimira Spivakova. Želeći svoje polje rada proširiti i na dirigentski posao, prijavio se na natjecanje „Lorin Maazel“ u New Yorku, gdje mu je osvojeno treće mjesto donijelo dvogodišnji studij s Maazelom. Zahvaljujući svemu, 2007. postavljen je za glavnog dirigenta Opere u Erfurtu, od 2009. do 2011. bio je glazbeni direktor Ljetnog festivala Schloss Kittsee u Austriji te vodio Tokijski komorni orkestar u Japanu. Kao gostujući dirigent ravnao je mnogim slavnim orkestrima, poput Londonske filharmonije i Bečkih simfoničara, a surađivao je i s poznatim solistima, kao što su Maria Joäo Pires i Piotr Andreszewski.
U Bečkoj državnoj operi debitirao je 2009., s tri izvedbe Mozartove „Čarobne frule“, ravnajući Bečkom filharmonijom. U više navrata dirigirao je i u Novom nacionalnom kazalištu Tokio, vodećoj opernoj kući u Japanu. Od 2014. Hattori je glavni gostujući dirigent i pomoćni umjetnički direktor Balearskog simfonijskog orkestra u Palma de Mallorci te stalni gostujući dirigent Bečkog komornog orkestra. No, ipak, Joji Hattori svaki slobodni trenutak nastoji provesti nadgledajući posao u njegovu restoranu Shiki, znakovito smještenome u Krugerstrasse, pokrajnjoj uličici pješačke Kärntnerstrasse, dvije minute hoda udaljene od zgrade Opere i sedam od Musikvereina. Ljubitelji ozbiljne glazbe stoga se tu ne trebaju začuditi ukoliko nalete na dirigente poput Valerija Gergijeva ili Simona Rattlea (lokal je posjetio već 20-ak puta, svaki put kad je u Beču) ili neke od najpopularnijih opernih zvijezda. Sa simpatičnim Jojijem razgovarali smo za njegovim stalnim stolom s pogledom na kuhinju Shikija, uz mnogo smijeha, zanimljivih priča i razmišljanja.
Na koji način klasični glazbenik postaje restorater?
– Kuhanje i hrana oduvijek su bili velika strast u mome životu, ali se ta strast, naravno, manifestirala kao hobi. Desetljećima sam uživao u mojoj glazbenoj karijeri, ali mi je istovremeno nedostajala japanska kultura. Znate, moje područje rada je europska klasična glazba, posebno Mozart i Beethoven. Obožavam to što radim, ali želio sam svemu dodati novi element. A budući da na germanskom govornom području, za razliku od Londona i New Yorka, ne postoji mnogo vrhunskih japanskih restorana, prije godinu dana odlučio sam otvoriti restoran u Beču. Zbog toga sam morao, terminski gledano, ograničiti moju glazbenu karijeru. Ali, još uvijek dvaput mjesečno dirigiram u Španjolskoj, povremeno nastupam koncertno u svijetu, ali ostatak vremena sam tu. Ta mi se kombinacija jako sviđa.
Odakle kod vas zanimanje za hranu?
– Od moga oca. Majka i brat nisu neki gurmani, ali je otac bio veliki zaljubljenik u hranu. Bio je ekonomist, rano je otišao u mirovinu i obitelj se preselila u Beč kad sam imao osam godina. Majka je violinistica i studirala je u Beču, pa su tu roditelji već imali mnogo prijatelja. Zanimljivo je da je moj pradjed potjecao iz obitelji hotelijera i bio je šef banketa na japanskome dvoru. Tako da je to valjda u mojoj krvi. No, moj otac, koji je nažalost umro mlad, rado je otkrivao nove restorane i uvijek kad smo putovali trudio se pronaći dobre restorane gdje zalaze lokalci.
Znači, vašu karijeru violinista možete zahvaliti majci?
– Da, majci, iako je i otac bio veliki ljubitelj glazbe. Imao je ogromnu kolekciju ploča. Majka je bila u tome poslu, ali otac je bio veći znalac od nje kad su opere i simfonije u pitanju.
Violinu ste počeli svirati s pet godina. Jeste li to tada shvaćali kao igru?
– Mislim da sam bio starmalo dijete (smijeh), preozbiljan za svoje godine. Sad, kao odrastao, sam sasvim normalan (smijeh), ali kao dijete nisam se igrao s djecom svoje dobi, jer sam bio preozbiljan za njih. Znate, nije uopće zabavno biti starmali, jer se ne možete igrati sa svojim vršnjacima. A i druga djeca vas ne vole, jer misle da ste arogantni (smijeh). Recimo, počeo sam lijepo govoriti već s jednom godinom, a s pet sam vrlo brzo učio violinu i u jako kratkom vremenu svirao prilično dobro. Sa sedam sam već svirao na televiziji…
U mladoj dobi sviranje je samo tehnička stvar. U kojoj dobi svirač uopće počne shvaćati glazbu i sviranje produhovljeno?
– Točno, u početku je to samo igra, kako ste rekli – tehnička stvar, nešto kao sport. Za mene je produhovljenost u sviranju došla s pubertetom. Znate, zaljubite se u djevojku i odjednom sve postane drukčije. Uvidite neke asocijacije s lijepom glazbom i osjetite tu duhovnu stranu sviranja. Kod mene je to došlo negdje s 13 godina. Tada sam glazbu počeo doživljavati znatno dublje negoli do tada. A onda svirač polako sazrijeva i gradi svoj stil.
Kako se sjećate preseljenja u Beč s osam godina?
– Sjećam se da je to bio svojevrsni šok, ali djeca se brzo prilagode svemu. I inače sam osoba koja se lako adaptira na nove uvjete rada i života, eto sada i na novu profesiju. S druge strane, njemački sam naučio vrlo brzo. Za dva-tri mjeseca već sam mogao sasvim lijepo komunicirati s ljudima. Ono što je za mene bio problem jest činjenica da je u to doba, dakle 70-ih, u Beču bilo vrlo malo Azijaca. Svi su u vas gledali kao u čudo. Nije mi se nitko rugao, ali svima sam bio neobičan. Mnogo mi je ljudi reklo da ne mogu vjerovati kako dobro govorim njemački. No, naravno, to nije bilo nimalo čudno, jer djeca vrlo brzo uče strane jezike. Hrvatskom djetetu koje dođe živjeti u Beč i brzo nauči njemački nitko neće reći kako je to nešto nevjerojatno, jednostavno zato jer izgleda kao i bečka djeca. Tako da me to rastuživalo, jer sam shvatio da te pohvale zapravo nisu na račun mog znanja jezika, već oblik diskriminacije. To, dakle, nije bilo ugodno, ali s vremenom sam se navikao. No, srećom, tada sam već jako uživao u glazbi, pa mi je to bilo sporedno.
Kako je izgledao vaš studij na Bečkoj glazbenoj akademiji?
– Na Akademiji sam studirao kao predstudent, već s 14 godina, kad sam krenuo i u gimnaziju. Naime, ako profesori ocijene da imate poseban talent, možete se na Akademiju upisati ranije i studirati usporedno s pohađanjem srednje škole. Poštede vas teoretske nastave i bavite se manje-više samo praktičnim lekcijama. A teoriju onda polažete poslije, nakon završene srednje škole. Moj je učitelj tada bio profesor Rainer Küchl, glazbeni direktor Bečke filharmonije, s kojim sam i danas prijatelj. Redoviti je gost mog restorana, jer mu je supruga Japanka.
Kako je izvan svijeta glazbe izgledalo vaše odrastanje u Beču?
– Imao sam nekoliko prijatelja, ali uvijek samo nekoliko, jer nisam bio baš društveno dijete. Bio sam tih, mnogo čitao, dosta vremena provodio kod kuće… Recimo, kao dijete sam počeo kuhati, što je preraslo u hobi. Skupljao sam marke, i tako… (smijeh). Danas je skupljanje maraka nešto sasvim suprotno mome karakteru, jer sam kao odrasla osoba postao jako društven. Ne mogu se zamisliti kako sjedim i preslagujem marke (smijeh). Dakle, kolekciju maraka napustio sam odavna.
Mora da ste još kao dijete u Beču vidjeli mnogo sjajnih opernih, orkestralnih i solističkih nastupa. Koji su vam se najviše urezali u sjećanje?
– Moj daleko najomiljeniji dirigent bio je Leonard Bernstein. Roditelji su me često vodili na koncerte Bečke filharmonije, pa sam gledao Herberta von Karajana, Karla Böhma, Carla Mariju Giulinija…, sva velika imena tog vremena, ali Bernstein je bio toliko življi od svih njih, toliko zanimljiviji, da mi se jako svidio. Skakao je, i to je bio pravi šou za mene. Obožavao sam njegove nastupe. Opere su za mene, kao za dijete, uvijek bile preduge (smijeh), pa nisam bio baš neki njihov ljubitelj. Možda jedino Mozartove opere… Operu sam zavolio tek poslije. Ali, sve u svemu, naslušao sam se sjajnih izvedbi toga vremena. Recimo, bio sam na salcburškom debiju Placida Dominga, valjda sa šest godina (smijeh). U svakom slučaju, zanimljivo.
No, s 18 ste otišli iz Beča?
– Da. Odlučio sam napustiti Austriju. Već sam kao turist imao prilike posjetiti London i New York, i ti su mi se gradovi jako svidjeli. Bili su više kozmopolitski i kao Azijac tamo se nisam osjećao kao netko drukčiji… Tako sam godinu i pol studirao u Americi, a onda se preselio u London, gdje sam živio 17 godina.
Tekst: Velimir Cindrić
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
