Jelena Perčin (35) novo je pojačanje u redovima zagrebačkog HNK-a. Stalni angažman u kazalištu u metropoli, kamo je došla iz osječkoga HNK-a, otvorila je ulogom u predstavi „Žena“, a u Osijek i dalje zna otputovati kako bi odigrala neke od repertoarnih predstava. No, kako sama kaže, trenutačno ne radi nove projekte i osjeća se kao na odmoru, tako da je povremeno „trčanje“ iz grada u grad i ne smeta.
Glumicu koju mnogi prepoznaju iz serija kao što su „Zora dubrovačka“, „Kud puklo da puklo“, „Najbolje godine“, „Zabranjena ljubav“ i drugih, ali i filmova „7 seX 7“ ili „Duga mračna noć“, mediji često stavljaju u fokus nerijetko govoreći o njezinim ljubavnim vezama ili pak o njenom braku i razvodu od ugostitelja Kristijana Babića s kojim ima kćer Lotu. O svom povratku u Zagreb iz kojeg je otišla čim je diplomirala, o radu, ali i nastojanjima da zaštiti vlastitu privatnost, glumica otvoreno govori za naš časopis.
Iz Zagrebu ste s Akademije dramskih umjetnosti odmah otišli raditi u manji grad. Prošlo je od tada već 16 godina. Kako je to doći tek sad na stalni angažman u metropolu?
– Nije mi bilo lako donijeti odluku o dolasku u Zagreb, ali isto tako moram priznati da mi nije bilo lako ni prije nekoliko godine otići u Osijek iz Požege. To je tada bio splet okolnosti. Naime, dobra sam prijateljica s kolegicom Sandrom Lončarić, dosta smo radile i snimale zajedno, pa mi je ona rekla kad se otvorilo slobodno mjesto u Osijeku. I tako sam završila u tom gradu na dvije i pol godine. I koliko god sam u životu navikla na mijenjanje sredina, nije lako doći u novo okruženje. No bilo mi je jako lijepo u Osijeku, stekla sam i nova prijateljstva, osječki HNK je jako dobro kazalište koje radi jako dobre predstave. Međutim, u mom je životu sad sve podređeno djetetu. Kad postaneš roditelj, dobiješ nove prioritete. Dobila sam sad i priliku raditi u HNK-u u Zagrebu, pa mi je lakše organizirati život. U Zagrebu je Lotin tata, bake, djedovi, potpuno je druga atmosfera i jednostavno nemam pravo odvojiti dijete od toga. Lota uskoro kreće u školu, i ova odluka o dolasku u Zagreb stigla je u pravom trenutku.
S druge strane, vaše je djetinjstvo bilo prilično daleko od vreve velegrada…
– Istina, rodom sam iz Dubrovnika i ponosna sam na svoje porijeklo. Imala sam tamo divno djetinjstvo, dijelom sam odrastala na otoku, dijelom u Konavlima, sve je to bilo prilično bajkovito. Imala sam privilegij odrastati u suživotu s prirodom, što danas većina djece nema. Družili smo se stalno, najmanje smo bili kod kuće, i bili smo bezbrižni. Danas moram prilično razmišljati o sadržajima za svoju kćer, ne mogu je samo tako pustiti na cestu. Roditelji danas imaju puno zahtjevniju ulogu i zato nikad ne bih mijenjala svoje djetinjstvo. Žao mi je što i moja kći na neki način ne može odrastati na način na koji sam ja odrastala.
Što je vas prvi put dovelo u Zagreb?
– S 15 godina doselila sam se u Zagreb s roditeljima i to mi je bio veliki šok. Taman sam krenula u gimnaziju u Dubrovniku, došao je pubertet, stvarala su se tamo prijateljstva i ljubavi, a onda – selidba. Trebalo mi je dosta vremena da se prilagodim.
Je li i bavljenje glumom bio način prilagodbe?
– Oduvijek sam bila dio dramskih sekcija u školi, nastupala sam na Lidranu, bio je to dio mog odrastanja. Bilo je to u zlatno doba Dubrovačkih ljetnih igara, pa sam i s time rasla. Ali nisam ja imala posebnih snova o glumi. Ideju da upišem akademiju potakla je zapravo moja srednjoškolska profesorica iz književnosti. Tada sam imala mnoštvo interesa, razmišljala sam i o fizici, i o medicini, o književnosti, a gluma se činila kao zanimanje u kojem možeš biti sve. No, kod kuće sam naišla na velik otpor. Tata nije htio ni čuti, znao je reći da sam previše uložila u školovanje da bih postala glumica. Inzistirao je da postanem pravnica, tako da sam položila prijemni ispit za pravo. Ali muljala sam mu da studiram jer sam se u međuvremenu s Helenom Buljan i Natašom Dangubić počela pripremati za akademiju. Na kraju sam ADU i upisala, na užasno razočarenje mog tate. Bio je strašno ljut, ni dandanas nije se u potpunosti pomirio s mojom odlukom. Često zna ponoviti rečenicu koja me uvijek nasmije: „Prepametna si ti da budeš glumica“.
Je li dobro biti pametna glumica?
– Mislim da pamet nikome ne škodi. Svakako svoje odluke ne bih mijenjala, jer imala sam sreću na akademiji zateći staru gardu profesora, upisala sam ADU u klasi Neve Rošić i Koraljke Hrs. Profesori su mi bili Tonko Lonza, Zlatko Crnković, Damir Munitić od kojeg sam mnogo naučila i koji mi je ostao posebno u srcu. A s Nevom i Tonkom sam i dalje u kontaktu i kad god se vidimo dobijem od njih uvid u neka nova znanja. Tu su i Helena Buljan, Doris Šarić-Kukuljica… Zaista sam imala sreću jer sam bila okružena profesorima od kojih sam mogla dobiti i znanje i inspiraciju.
Zanimljivo je da vas je prva profesionalna predstava, već nakon prve godine studija, vratila u rodni Dubrovnik.
– Tako je, radilo se o predstavi „Četvrta sestra“ na Dubrovačkim ljetnim igrama, u režiji Ivice Boban. Taj mi je festival intimno vrlo važan i drago mi je da je baš tamo počela moja profesionalna kazališna karijera. Bilo je to sjajno iskustvo i dobar početak nečeg što i danas neprekidno traje. Naime, ono što je meni važno jest da sam od tih prvih dana do danas imala kontinuitet rada, a to je bitno za glumca. Gluma je zanat, ne samo talent. A zanat treba tesati. Zahvalna sam upravo što sam imala kontinuitet rada, i na pozornici i pred kamerom. Bilo mi je uvijek važno raditi, od rada nikad nisam zazirala. Na trećoj godini akademije dobila sam poziv iz Virovitice, a mnogi su mi govorili: „Nisi valjda blesava da ideš u Viroviticu, nikad nećeš doći do Zagreba.“ Ali nikad nisam smatrala da svi moramo raditi i glumiti u Zagrebu. Važno mi je bilo da radim dobro i kontinuirano, za mladog je glumca veliko i dobro iskustvo otići u manju sredinu. Puno je bolje nego čekati doma da te se netko sjeti. A ovako sam odmah krenula u žrvanj i s velikim ulogama, što je fantastično iskustvo i nikad ne bih mijenjala razdoblje koje sam provela radeći u Virovitici. To je jedno prijateljsko kazalište koje radi s velikim entuzijazmom i opstaje ponajviše zbog te goleme ljubavi i želje za teatrom. Jer uvjeti im tamo nisu bajni, kao što zapravo nisu nigdje. Vremena u kojima živimo pokazuju da je kultura nažalost prva na redu za odstrel, ali ta ljubav i entuzijazam su najljepši dio kazališta.
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Neja Markičević (Cropix)
