Dr. sc. Ana Šeparović, leksikografkinja–urednica u redakciji „Hrvatskoga biografskoga leksikona“ u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, priredila je prvu cjelovitu monografiju o slikarskom opusu i djelu hrvatskog slikara Jerolima Miše (1890. – 1970.). Njezina temeljna intencija bila je da se djelo našeg velikog slikara kontekstualizira u okviru vremena i pokaže na koji su način duh vremena te politički, socijalni i razni drugi momenti zapravo oblikovali njegovo djelo. Koliko je u tome uspjela pokazat će knjiga „Jerolim Miše – Između slike i riječi“, koja uskoro izlazi u izdanju Plejade iz Zagreba, te uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.
Kako biste ukratko rekli tko je bio Jerolim Miše i koje je njegovo mjesto u hrvatskoj likovnoj umjetnosti?
– To baš nije lako, s obzirom na njegov slikarski opus i značenje unutar hrvatskog slikarstva, jer Jerolim Miše je uistinu bio veliko slikarsko ime. Bio je nezaobilazan sudionik svih značajnih likovnih zbivanja prve polovine 20. stoljeća. Djelovao je u sklopu važnih likovnih grupacija, isprva Društva Medulić i Proljetnoga salona, potom Grupe nezavisnih umjetnika i naposljetku Grupe trojice. Osim kao slikar istaknuo se i kao likovni kritičar, čak se ponešto bavio i grafičkim dizajnom te se okušao u pisanju pjesama i pripovijetki, tako da je njegov opus uistinu vrlo raznovrstan. Uz namjeru da pokažem iznimno Mišino značenje, posebno mi je bilo važno da se njegovo djelo razumije unutar ambijenta i duha vremena u koje je bio trajno uronjen, odnosno unutar hrvatskog i europskog modernizma.
Koja su glavna obilježja njegova slikarstva?
– Specifičnost je njegova opusa u neprestanoj izmjeni stilova, a kako je dugo živio i djelovao, riječ je o cijelom nizu stilskih izraza. Isprva se može govoriti o simbolističko-secesionističkim kompozicijama i secesionističko-ekspresionističkim portretima, potom o nekoj vrsti ekspresionističkoga sezanizma, u drugoj polovini 1920-ih godina najbliži je stilskoj odrednici magičnoga realizma, 1930-ih je riječ o kolorizmu, prva polovina 1940-ih donosi prijelaz prema intimizmu, u drugoj polovini 1940-ih radi djela u duhu socrealizma, da bi se 1950-ih i 1960-ih nakratko približio apstrakciji i ponovno vratio realizmu, ali nekom slobodnijem, građenom mrljama.
Koje je njegovo najplodnije razdoblje?
– Najaktivniji je bio 1930-ih za vrijeme djelovanja u okviru Grupe trojice s Ljubom Babićem i Vladimirom Becićem. Njegova koloristička djela iz toga razdoblja, pogotovo portreti neveselih djevojčica i pejzaži, sačuvana su nam u najvećem broju i najčešće su izlagana na izložbama, te su stoga najviše prisutna u svijesti i vizualnoj memoriji kako povjesničara umjetnosti, tako i publike.
Tko je imao najveći utjecaj na njegovo slikarstvo?
– Dosadašnja povijest umjetnosti kao uzore za rano secesijsko-ekspresionističko razdoblje najviše je spominjala Gustava Klimta i Ferdinanda Hodlera, a u kasnijem razdoblju kao oslonac više se spominju Paul Cézanne i Vincent van Gogh. Međutim, u mom istraživanju došla sam do zaključka kako se snažnije oslanjao na slikare iz svoga bliskoga kruga, koje je poznavao i s kojima se susretao na zajedničkim izložbama, među kojima na prvom mjestu treba spomenuti Petra Dobrovića, a također i Vladimira Varlaja, Zlatka Šulentića i dr. Unatoč tomu, držim da je više nego bilo koji slikar na njegovo djelo utjecao estetičko-duhovni i političko-društveni kontekst vremena.
Jedan od recenzenata knjige Tonko Maroević kaže da je Miše bio „pomalo zanemaren“, iako je sudjelovao u brojnim izložbama i imao autorske izložbe. Zašto?
– Mišin opus dosad je ostao samo parcijalno istražen. Primjerice, jedno cijelo razdoblje njegova stvaralaštva, mislim ona najraniji dio opusa nastao na samom početku 20. stoljeća, kroz duga razdoblja je podcjenjivan (samim time i istraživački marginaliziran) jer sadrži secesionističku sastavnicu, a secesija je dugo smatrana dekorativnim i manje vrijednim stilskim izrazom. Tek u novije vrijeme ispravno je uočena ekspresionistička sastavnica u tome dijelu njegova opusa vidljiva u nemimetičkim bojama, oblikovnim distorzijama i dubokom psihološkom nemiru osobito vidljivom na izgubljenom „Autoportretu“ iz 1914. godine. Budući da je nastao u doba Prvoga svjetskog rata, ovaj agresivni, gotovo sumanuti Mišin pogled možemo tumačiti kao vapaj, poziv upomoć u tom nesigurnom i tjeskobnom ratnom vremenu.
Je li ga opravdano smatrati antimodernistom?
– Svakako! Slikari antimodernisti zaziru od avangardnih eksperimenata i uglavnom se izražavaju realistički, a tematski zazivaju “davno izgubljena sretna vremena” i čistu prirodu, dakle, bježe u svoje sretne “protusvjetove”. U tom je smislu Miše antimodernist – ne samo da u svojim tekstovima kritizira avangardnu umjetnost te futurističke i apstraktne eksperimente, koje naziva “ekstremni”, već i u slikarstvu oblikuje vlastiti protusvijet prikazujući mediteranski krajolik onakvim kakav je mogao biti i u davnoj prošlosti, bez tragova suvremenog vremena. To su na prvom mjestu njegovi pejzaži od kojih izdvajam “Podne na otoku” iz 1934. koji nam intenzivnim sunčevim svjetlom i spaljenom vegetacijom uvjerljivo dočarava atmosferu dalmatinske žege.
Kritika ga baš „nije voljela“?
– Prije bih rekla da ga povijest umjetnosti baš nije voljela. Iz rakursa modernističke znanstvene paradigme on nije bio dovoljno progresivan, nije bio predvodnik stilova i zbog svega toga može se reći da je ostao marginaliziran, pa ovom monografijom i pratećom izložbom pokušavamo ispraviti tu nepravdu.
Tekst: Anka Ranić
Fotografije: Goran Vranić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
