IVA MIHALIĆ: Sapunice su dobar trening za glumca

 

Ivu Mihalić znam još iz srednje. Zajedno smo pohađale najbolju gimnaziju u galaksiji – Klasičnu u Križanićevoj. Bilo je to divno vrijeme kada smo protestirali protiv američke intervencije u Iraku i kada smo mislili da je drugačiji svijet moguć. Ive se sjećam kao vedre djevojke s prekrasnom, kričavo ružičastom kosom, pirsingom i neizostavnim modnim asesoarom učenika Klasične – palestinskom maramom. I ja sam nosila crvenu palestinku i imala čudnu frizuru tih dana…

Od srednje je prošlo petnaestak godina. Ivu nisam vidjela ni čula, sve dok ju nisam zamijetila na velikoj sceni zagrebačkog HNK. Prvo u „Ratu i miru“, potom u „Na tri kralja“ Aleksandra Popovskog i friško u „Ljudima od voska“ i nedavno postavljenom „Kralju Learu“. Istodobno, Iva briljira i na malim (sapunice „Vatre ivanjske“ i „Prava žena“), ali i velikim ekranima. Nedavno je zablistala u maloj, ali upečatljivoj ulozi u „Osmom povjereniku“, a uskoro ćemo ju gledati i u HBO-ovoj seriji koju snima s Goranom Bogdanom, u režiji Denisa Tanovića.

S Ivom smo se našle u šarenom Swanky Mint hostelu u Ilici gdje je spremno pozirala za ove prekrasne Violetine fotografije koje krase naš intervju, a potom smo razgovarale u Kulturnom centru Mesnička gdje je nastala naslovna fotografija. Iva je zadržala vedru i optimističnu narav kakvu je imala u Klasičnoj u doba kada smo bile buntovne tinejdžerke, no u međuvremenu se pretvorila u ženu, vrsnu glumicu neobične ljepote i začudne moći transformacije. Ova crnka finih crta lica s lakoćom ulazi u sve uloge, bilo da glumi sredovječnu majku tinejdžerke („Prava žena“), srednju kći kralja Leara, ambicioznu trenericu mažoretkinja („Ljudi od voska“), svim mastima premazanu tajnicu hrvatskog premijera („Osmi povjerenik“) ili tek pozira kao Amy Winehouse u photoshootingu Petre Granić. S Ivom smo čavrljali o svemu i svačemu, a društvo nam je radila njezina simpatična kujica Nuška koju je udomila prije šest godina.

 

Počnimo s teatrom. Novi HNK-ov adut je „Kralj Lear“. Kakve su reakcije?
– Reakcije su podijeljene, kao i uvijek. Neka. Kada ima reakcija, znači da smo napravili dobar posao.

Što mislite, igra li se Shakespeare dovoljno na hrvatskim pozornicama?
– Igra, jer je vječno aktualan. I bezvremen. Sve je u Shakespeareu. Ljubav, kritika društva, međuljudski odnosi, politika… Moć njegova jezika je čudesna.

U kojem biste Shakespeareovom komadu najviše voljeli zaigrati?
– U „onom škotskom komadu“. Onom čije ime mi kazalištarci ne izgovaramo jer kažu da je uklet. (Macbeth – op.ur.) Nedavno sam razgovarala s redateljem Aleksandrom Popovskim koji je u prosincu prošle godine premijerno postavio Rikarda III. u Gavelli kao triler… Što se tiče „onoga na M“ nadam se da ću uskoro negdje imati priliku vidjeti i tu predstavu.

Kako vam je bilo surađivati s Kraljem Learom, legendarnim Mikijem Manojlovićem?
– Odlično! Miki je zabavan i zanimljiv čovjek s ogromnim iskustvom. Nama u ansamblu, uvijek je veselje raditi s novim kolegom jer se dogodi razmjena energije. Osvježavajuće je.

Često se govori o razlikama između zagrebačke i beogradske glumačke škole. Za potonju kažu da je okrenutija filmu, a zagrebačka teatru. Jeste li to osjetili?
– Mislim da je ta podjela bila aktualnija prije deset, dvadeset, pa i više godina. Gluma je individualna. Svaki glumac ima svoje posebnosti bez obzira na školu. Teško mi je generalizirati… Jedno je govoriti pred 720 ljudi u HNK, a nešto sasvim drugo na filmu. Govor je prilagođen mediju, ne glumačkoj školi. Ne volim generalizacije. Ne samo u poslu, već općenito, jer nisam sigurna koliko su bilo kakve generalizacije realne. Glumu doživljavam kao posao u kojem su odluke poprilično bliske intuiciji.

Prije nekoliko mjeseci snimali ste film u Beogradu. Možete li nam otkriti neke detalje?
– Snimila sam film „Pijavice“ s Nikolom Đuričkom prema romanu Davida Albaharija. Igram Svetlanu, agenticu koja važe između ljubavi i posla, ali ne želim vam previše „spojlati“ film.

Kako vam je bilo u Beogradu; je li noćni život bogat koliko se priča?
– Bilo mi je ovo prvi put da snimam film izvan Hrvatske. Beograd me oduševio, noćni život grada je sjajan, makar, budući da smo puno snimali noću, više sam ga otkrivala u dnevnom điru. Oduševili su me restorani i udobni kafići. „Druid“ mi je bio iznimno zanimljiv – to je mjesto gdje ti barmen priredi koktel s obzirom na tvoje raspoloženje. Zanimljiva mogućnost, nije li?

Je li noćni život Zagreba uopće usporediv s beogradskim?
– Ne bih Zagreb diskvalificirala. Ima i on svoju dinamiku, zadnjih se godina polako se budi iz drijemeža. Ono što mi se sviđa kod Zagreba je pojava malih udobnih džez kafića poput ovoga u kojemu sad sjedimo i razgovaramo. Idealni su mi kada preko tjedna nakon predstave poželim popiti piće i poslušati kvalitetnu glazbu. Kada se čovjek nađe u drugom gradu, ima potrebu brže konzumirati dostupne ponude, lišene rutine i svakodnevice, otud zna doći i ad hoc fascinacija…

Osim džeza, čin se da je i kazalište ponovno u modi u Zagrebu…
– Da! I to mi je iznimno drago. Predstave u HNK-u su sve češće rasprodane. Možda zbog toga što nam je danas sve postalo dostupno s kauča, pa je, iz te perspektive, odlazak u kazalište postao ozbiljan angažman, pravi izlazak u život. Valja dići stražnjicu iz naslonjača, kupiti karte, spremiti se, izaći iz kuće… I držati mobitel za to vrijeme isključenim što sve više postaje luksuz.

Stalna ste članica ansambla HNK već sedmu godinu. Kako je proteklo prvih sedam godina vjernosti?
– Nekad igram velike uloge, nekad male. I dalje mi je „u topu“ Helena Kuragina iz „Rata i mira“. I ova posljednja, uloga Regan u Kralju Learu, mi je isto jako draga. Volim igrati kompleksne ženske likove. Voljela sam i ulogu u „Na tri kralja“ Aleksandra Popovskog. Bio je to najopušteniji Shakespeare kojeg sam ikada igrala. Od modernijih predstava, uživala sam radeći na projektu „Mi smo kraljevi, a ne ljudi“ Matije Ferlina.

Tekst: Mia Mitrović
Fotografije: Violeta Juras

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

 

Ostavi komentar