Otkako se 35-godišnji zagrebački glumac Mislav Čavajda 2004. godine pojavio u prvoj hrvatskoj telenoveli “Villa Maria”, svakom svojom sljedećom ulogom, bez obzira na to je li ostvarena na ekranu ili na kazališnoj pozornici, pobuđuje nemalu pozornost. Tome zacijelo pridonosi i njegova fizičko-scenska atraktivnost, što su primijetili i redatelji koji ga u svojim režijama redovito nastoje djelomice razgolititi što je, uostalom, i postao svojevrsni trend u našem kazališnom životu. Tako je bilo prije četiri godine kada je na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama tumačio naslovnu ulogu u Sofoklovoj tragediji “Kralj Edip” u režiji slovenskoga redatelja Eduarda Milera. Tada je za sjajno odigranu ulogu nagrađen nagradom “Orlando”, a ponovilo se i na prošlogodišnjem 60. Splitskom ljetu na kojemu je bio Shakespeareov Otelo. Za ovogodišnje ljetne festivalske angažmane pregovori još traju, tako da Čavajda, inače slobodni umjetnik, još nema upisane datume u svojem kalendaru. Možda ga takva neizvjesna situacija prisiljava na sve češća razmišljanja o stalnom kazališnom angažmanu u kojemu je već svojedobno i bio – u riječkome HNK Ivana pl. Zajca, gdje je ostao upamćen kao Leone u Krležinim Glembajevima.
Jeste li svjesni kako svojom pojavom i glasom, bilo to na kazališnoj pozornici, u TV seriji ili u zabavnom showu “Ples sa zvijezdama”, nikoga ne ostavljate ravnodušnim !?
Moram priznati kako osobno teško to primjećujem, jer mi se čini da me zbog ponešto grube vanjštine ljudi krivo percipiraju. Krajnji je izazov biti zadovoljan samim sobom a tada, pretpostavljam, počinjete svojim radom privlačiti publiku i njezino zanimanje. Na putu mi, kao i svakome, ipak stoji dosta nesigurnosti i borbe sa samopouzdanjem.
Što mislite u čemu je tajna vaše glumačke uspješnosti?
Čini mi se kako su upravo ta nesigurnost i konstantno traganje za poboljšanjem najbolje gorivo koje me vuče prema nekom uspjehu. Jedno je biti svjestan svoga talenta, ali sigurnost u provedbu toga talenta nikada nije potpuna. Iako već imam nešto utakmica u nogama, svjestan sam kako još uvijek mnogo toga ne znam. Upravo ta svjesnost da tijekom čitave karijere trebate rasti, postajati bolji čovjek a time i bolji glumac, drži uzde nad egom i ne dopušta mi opuštanje. Svaka uloga mora donijeti nešto novo, nešto bolje, mora me izbaciti iz nekih sigurnih tračnica. Moram reći kako je na tom izazovnom putu najveće bogatstvo susresti druge talentirane kolege i ljude koji će znati na najbolji način usmjeriti talent kako bih otkrio nešto čega ni sam nisam bio svjestan da posjedujem, kako bih ostvario svoj puni potencijal i izgradio nešto što će se moći nazvati velikom karijerom.
U jednom ste razgovoru spomenuli “volim glumiti tijelom”. Možete li to pojasniti?
Tijekom rada na riječkim “Glembajevima”, u režiji Branka Brezovca, u kojima sam sa 26 godina bio počašćen tumačiti ulogu Leonea, dogodilo mi se ono što se glumcu rijetko dogodi tijekom karijere, a kada se dogodi, ostavi snažan pečat na glumačkom izražaju. Naime, tijekom rada na famoznom drugom činu, u igri s pokojnim Galianom Pahorom, probali smo malo ustati od čitaćeg stola i krenuli istraživati mizanscenu. U tom trenutku ja još uvijek nisam napamet usvojio kompleksnu Krležinu rečenicu, niti smo imali ideju kako uobličiti taj najpoznatiji čin hrvatske literature. Međutim, kada smo krenuli, kao da je neki kozmički prst počeo gurati dvojicu glumaca kroz taj težak odnos oca i sina. Iz mene je ta Krležina rečenica izlazila točno od riječi do riječi a mizanscena se, u nekom metafizičkom tlocrtu, postavljala sama od sebe. Nije bilo prekidanja, zastajkivanja, nesigurnosti…, išlo se u svemu do kraja. Kada smo konačno stali, bio sam obliven ledeno hladnim znojem, u treskavici. Bilo je jasno kako sam tijelom ušao u izvjesno stanje transa i prošao kroz svoju prvu glumačku katarzu. Postao sam svjestan snage toga tjelesnoga u nama i da se bez toga teško ostvaruje velika uloga. Zbog toga su riječki Glembajevi za mene bili fantastično iskustvo. Ta uloga spojila je sve u meni: glumačko, tjelesno, glazbeno… Dakako, mnogo su mi pomogli Galiano Pahor i, jasno, redatelj Brezovec..
Cijeli tekst možete pročitati u tiskanom izdanju
