Iako je svoje početke na daskama koje život znače ostvarila u baletnim papučicama, upravo su kazališne, filmske i televizijske uloge ono što je Bojanu Gregorić Vejzović odvelo u sam vrh hrvatske scene. Mnogi s užitkom izdvajaju njezine uloge, poput one u poznatom mjuziklu “Chicago” ili u predstavama “Blue Room”, “Četvrta sestra”, “Leda” i one najsvježije na Gavellinoj pozornici, izvrsne uloge u izvrsnoj predstavi “Kolovoz u okrugu Osage”. Balet HNK i “Labuđe jezero” napustila je zbog ozljede, ali kad je 1996. postala dijelom Gavellina ansambla, debitirajući u “Brezi”, njezinoj karijeri otvorila su se neka nova vrata. Iza nje su danas i brojne filmske uloge, među kojima novije u filmovima “Otok ljubavi”,”Kroz prozor”, a publiku diljem Hrvatske svakako je “osvojila” upečatljivim i pamtljivim rolama u vrlo gledanim serijama, poput “Stelle”, “Na putu za Montevideo”, “Naše male klinike”, “Doline sunca” ili “Počivali u miru”. I sve je to tek dio njezina opusa. Uz to što je UNICEF-ova veleposlanica dobre volje za Hrvatsku, Bojana Gregorić Vejzović danas je vrlo zaposlena majka, u braku s kolegom u kazalištu Enesom Vejzovićem, i uvijek prisutna na glumačkoj sceni.
Velikom broju ljudi poznati ste po prepoznatljivim likovima koje ste odigrali u televizijskim serijama, no koja vas se od vaših recentnijih kazališnih uloga posebno dojmila?
– Svaka je predstava je bila izazov za sebe, ali ako govorimo o težini zadatka, odnosno o ulozi koja me uistinu inspirirala u zadnje vrijeme, to je onda Barbara iz “Kolovoza u okrugu Osage”, koji je sad na repertoaru Gavelle. Riječ je o prekrasnoj, slojevitoj ulozi, nema mnogo takvih koje sadrže i omogućavaju sjajan dramski luk. Unutar nešto više od dva sata od suverene ponosne žene prođem kroz pakao nesigurnosti, unutrašnjeg sloma koji Barbara liječi kao i njezina majka – alkoholom i tabletama, pa sve do nekih jezivih spoznaja i potpunog otriježnjenja na samom kraju.
Postoje li redatelji koji od glumca lakše mogu izvućimaksimum i, s druge strane, oni s kojima je teže raditi?
– Svako tko puno radi ima i dobrih i, recimo to tako, težih suradnji iza sebe. No, moram priznati da su baš iz tih težih suradnji nastajale neke sjajne predstave i uloge. Osim toga, više cijenim tešku suradnju s odličnim rezultatom, nego ugodnu suradnju koja završava traljavim produktom. (smijeh) Osobno, svaka suradnja za mene je bila neka nova spoznaja, kako profesionalna tako i osobna, jer ipak je svakom glumcu polazište njegova osobnost. Nikad neću zaboraviti “Fedru” koju sam igrala u Splitu u režiji Marca Sciaccaluge, bila je to prava škola suvremene igre i klasičnog stiha, i na tome sam gospodinu Sciaccalugi zaista zahvalna. Ili pak “Chicago” gdje sam spojila svoje dvije profesionalne ljubavi – ples i glumu, u režiji Dore Ruždjak Podolski. Bila je to vesela i energična suradnja, a druženja su se nastavila i nakon našeg rada. Rado se, naravno, sjećam i “Breze”, kao prve prilike, a na kojoj sam vječni dužnik Kreši Dolenčiću. Tu je i “Četvrta sestra” koju sam radila sa Strelecom i koji me je konačno izvadio iz ladice uglađenih djevojaka dodijelivši mi ulogu Katje u kojoj i danas uživam… Imala sam uistinu sreću surađivati sa sjajnim ljudima i postajala bih uvijek bogatija za neka divna iskustva, pa i prijateljstva koja sam stekla.
Gavella je ne tako davno dobila novog ravnatelja, Borisa Svrtana. Kako vidite njegov smjer vođenja kazališta?
– Boris je kao sjajan glumac izrazito povezan sa svojim glumačkim ansamblom i na tome smo mu zahvalni. Uvijek će saslušati naše dvojbe i razmišljanja kada su projekti u pitanju i zato mislim da su pred nama odlične sezone.
Koje biste Gavelline predstave, po svom ukusu, mogli izdvojiti?
– Ako mislite na moje predstave koje su mi najdraže, onda su to “Breza”, “Popcorn”, “Četvrta sestra”, “Leda” i sada “Kolovoz u okrugu Osage”. Ako pak govorimo općenito o Gavellinim predstavama, onda bih izdvojila “Ameriku”, “Amadeusa”, “Tri sestre”, “Kolovoz u okrugu Osage” i “Četvrtu sestru”… Joj, teško mi je tako izdvajati… Ne mogu preskočiti ni “Osmog povjerenika”, “Fine mrtve djevojke” ili “Kvetch”. Objektivno, baš imamo dobrih predstava i premalo vremena da ih izigramo koliko zaslužuju…
A možete li posebno istaknuti i neku predstavu koja vam se u zadnje vrijeme svidjela u nekom drugom kazalištu?
– “Jazavac u Kerempuhu” me nasmijao do suza, “Idiot” i “Hamlet” u ZeKaeMu bili su sjajni, potom “Cabaret” u Komediji. Da budem iskrena, voljela bih češće ići u druga kazališta i stići pogledati baš sve, ali teško sastavim slobodnu večer, što zbog velikog broja svojih predstava, što zbog dječice koja su još premala da ih vodim sa sobom.
Kao glumica, neprekidno ste izloženi mišljenjima publike, ali i struke. Kako gledate na kazališnu kritiku? Kojeg kazališnog kritičara najviše cijenite?
– Kritiku poštujem jer je protuteža koja ukazuje i pomaže u sagledavanju pogrešaka. Svatko ima pravo na pogrešku, ali ja eventulanu pogrešku gledam kao lekciju koja se ne smije ponavljati. Ponekad obeshrabri kada kod nekih kritičara vidim da ne znaju razlikovati dobro napisanu ulogu od dobro odigrane uloge. Uglavnom, postoje kritičari čije pero iznimno cijenim, od čijeg mišljenja i danas, nakon 18 godina, pomalo strepim i sa zanimanjem iščekujem kako će ih se dojmiti. No, bilo bi uistinu prizemno ulizivati se spominjući njihova imena.
Matična vam je kazališna kuća samo dvjestotinjak metara udaljena od središnje nacionalne kazališne kuće, u kojoj ste i sami započeli karijeru kao baletna umjetnica. Je li HNK još uvijek vrh vrhova u statusnom smislu glumca?
– Ne mislim da se bilo koje kazalište ima pravo nazivati statusnim vrhom, znači li to da postoji i dno? Vidjela sam predstave malih trupa koje su održale lekciju tom istom HNK-u, kao i fijaska iz zvučnih, renomiranih kuća, ma sve je to dio stvaralaštva… U istraživanju tog umjetničkog stvaralaštva, događaju se fantastični projekti, ali i oni loši. Ali tako jednostavno mora biti, nema jednog bez drugog.
S druge strane, kako Drama, Balet i Opera HNK dijele scenu, HNK zapravo ima malen broj dramskih predstava, zaista se izrazito malo nastupa. Mislite li da zbog toga glumci u HNK-u često nemaju što raditi, pa im posljedično karijere stagniraju i stradavaju?
– Što se tiče scene HNK koja se dijeli, to je boljka kojoj se već dugo pokušava naći rješenje. Svakako da bi mnogi sa stalnom mogućnošću igranja bili sretniji i stvaralački ispunjeniji. Osjećam se sretnicom što uistinu živim kazalište gotovo svaku večer. Mislim da nema goreg od toga kad si glumac na čekanju…
Smatrate li, kao i mnogi posjetitelji kazališta, da dobar dio glumaca i glumica u hrvatskim kazalištima danas sve manje pozornosti pridaje scenskom govoru, pa iza prvih sedam-osam redova publika ima velikih problema razaznati što govore?
– Joj, uistinu ne volim generalizirati! Kako olako prebacujete krivnju na glumce… (Smijeh.) Ne priznajem formulacije anonimnog statusa s tvrdnjama – mnogi posjetitelji, niti kritike u množini kao – mnoge glumce se ne razumije… Hrabrost kritike treba biti s osobnim potpisom i imenovanjem prozvanih glumaca, zar ne? A možda su i okolnosti tome pridonijele, primjerice mobiteli koje ljudi na predstavama ne gase, potiho komentiranje dok predstava traje, a i slabiji slušni aparat… (smijeh.) Šalu na stranu, ne poričem da se događa i onima najiskusnijima da ponekad balansiraju na granici slušnosti, pogotovo kada su u pitanju emotivne scene koje uvijek prirodnije zvuče u nježnom tonu, nego da nekome urlate na uho: “Volim te!!!” (smijeh.) Imamo odlične kadrove koji rade na Akademiji dramske umjetnosti, suradnike koji su i na predstavama s nama baš po tom pitanju scenskog govora, kao primjerice Ivana Legati ili Tomislav Rališ; u Gavelli su oni konkretno naši stalni, sjajni suradnici. Bez obzira na godine iskustva koje pojedini glumac ima, rado surađuje s našim profesorima. Ovo je uostalom posao koji se uči dok si živ, i to svakom ulogom ispočetka. No, bilo bi divno da poput inozemnih kazališta imamo mogućnost stalnog korištenja širokokutnih mikrofona koji dopuštaju da se intimna ispovijed uistinu tako i igra, na pola tona, kako znamo reći. Ali tu već dolazimo do boljke zastarjele tehnike i premalog ulaganja u kulturu koja, u moru problema koji pritišću zemlju, zadnja dolazi na red.
Spomenuli ste krizu u zemlji, pa posredno i u kulturi. Zemlja smo sa sramotno niskim proračunom za kulturu, a sada je tu i afera bivše ministrice… Kakvo je vaše viđenje svega toga?
– Šibanje mrtvog konja me ne zanima, a što se kulture tiče, ona će opstajati… Istina, u konstantnoj borbi s onima koji zaboravljaju njezinu važnost u ocrtavanju postojanja jednog naroda – od prvih riječi izgovorenih na hrvatskom na kazališnim daskama za vrijeme Austro-Ugarske, pa do uspjeha hrvatskih kazalištaraca u Europi, a koji se još uvijek doma bore da nadglasaju malograđanštinu, primitivizam i folk. U toj borbi još uvijek nemaju
medijsku podršku koju zaslužuju.
Vratimo se malo u prošlost, vjerojatno i u za kulturu “lakša” vremena, u doba dok ste studirali. Koje ćete mentore s Akademije pamtiti?
– Na ADU sam bila u klasi Tomislava Durbešića, znali smo se u beskonačnost napričati o likovima; njihove osobnosti secirali bismo do u tančine. Izeta Hajdarhodžića pamtit ću po osmijehu podrške i razumijevanja, od spomenutog Tomislava Rališa naučila sam koliko je govorni aparat glumcu važan u interpretaciji. No, ja i svakog redatelja i kolegu, odnosno glumačkog suradnika smatram mentorom, jer svaka uloga nosi nove spoznaje interpretacije i zajedničke suigre.
Kako gledate na današnju hiperprodukciju mladih glumaca? Pratite li nove glumačke generacije?
– Mladim ljudima uistinu nije lako. Zbog recesije kazalištakao da su zatvorila vrata i tek povremeno ih neki uspiju odškrinuti. Ima sjajnih mladih ljudi koji će sigurno naći svoje mjesto, ali imam osjećaj da se suočavaju s puno više odbijanja. Teško je doći do novaca za manje projekte ako ste bez zaleđa ili ste tek, na primjer, izašli s Akademije. Ustrajnost i zaljubljenost u ovaj posao daju snagu da se i to prebrodi, pa onda imamo priliku pogledati “Glumice i to” kao primjer hrabrih mladih glumica koje nisu dopustile da ih apatija razoruža, ili neki sjajan ispit kao što je bio “Tartuffe” s ADU, koji je igrao u Gavelli i predstavio jednu odličnu generaciju.
Danas mnoge kazališne glumce možemo vidjeti i u sapunicama, o čemu se ne govori uvijek u pozitivnom smislu, pa se nerijetko može čuti kako glumce koji glume na televiziji ne treba držati na plaći u ansamblima. Koje je vaše mišljenje o tome?
– Moje je polazište da svakom projektu ljudi prilaze s nadom da će napraviti nešto dobro i mišljenja sam da se sve može odraditi dostojanstveno. Naravno da to ovisi i o talentu pojedinca i o okolnostima u koje ulaze scenarij ili tekst, režija, montaža… Mogućnost stvaralaštva u svim oblicima medijskog glumačkog prostora osobno me uistinu obogatila glumački, a i gledajući s profesionalnog stanovišta i spoznaje glume kao takve. Zamislite da 70-ih naši gledatelji nisu imali priliku vidjeti i gledati prvenstveno kazališnog glumca Fabijana Šovagovića, i to samo zato jer im Zagreb baš nije bio blizu da svrate u Gavellu; ili da ste im uskratili Šerbedžiju na televiziji ili u kinu zato što je bio zaposlen u toj istoj Gavelli. Onog trenutka kada će financijsko vrednovanje umjetničkog posla biti na razini, primjerice, Njemačke, na koju se intelektualni snobovi vole pozivati, tada kazališni glumci neće imati potrebu zarađivati dodatno sa strane kako bi priskrbili za obitelj. Iako je moje mišljenje da u glumačkoj srži stoji taj istraživački stvaralački moment koji glumca navodi da se oproba u raznim medijima – na kraju krajeva gledala sam i predstava i filmova koji su bili na razini najlošije sapunice. Snobovski pristup kvaziintelektualnog pljuvanja po sapunicama je dokona zabava onih koji će najčešće upravo te glumce gurnuti da odrade PR za predstavu, i biti ponosni da su možda upravo ta lica dovela po prvi put neke ljude u gledalište kazališta. Ipak, mladim glumcima bih uvijek savjetovala da prvo iskustvo steknu u kazalištu, tada je lakše nositi se sa situacijama nedostatka proba za snimanje, pa i same izgradnje likova koje igraju. Kazalište je temelj, mentalna i duhovna higijena svakog glumca koji se voli oprobati i u drugim medijima.
Možete li se kratko osvrnuti na svoje novije projekte pred kamerama?
– Zadnja serija u kojoj ste me imali priliku vidjeti bila je “Stella”. Divno iskustvo gdje smo po prvi put u Hrvatskoj radili mjuzikl TV projekt. Imali smo sjajne suradnike, od Igora Barberića do Ivane Husar i Martine Tomčić, koje su nas, uz naše redatelje, odlično vodili. Bio mi je izazov nakon mjuzikla “Chicago” opet zaplesati. Uslijedili su intenzivni treninzi s Barberićem, a rezultat je bio užitak rada sa sjajnim kolegama i Jelenom Veljačom koja se poput lavice borila da projekt bude svima na ponos. Prije četiri mjeseca snimila sam seriju “Nemoj nikom reći” u režiji Ivana Livakovića, gdje igram manju ulogu… Kad vam kažem da se mama koju igram potuče s profesoricom, bit će vam jasno da je u pitanju u najmanju ruku nekonvencionalna osoba. (smijeh)
Na redu su “Horvatovi”…
– Seriju “Horvatovi” upravo počinjemo snimati, a odradili smo tri tjedna proba i priprema. Riječ je o pravoj obiteljskoj seriji s puno humora, dirljivih scena, smiješnih nesporazuma… Igram Lilu, ženu koja je spremna zbog čovjeka kojeg voli preokrenuti cijeli svoj život. Sjajna je ekipa predvođena Goranom Navojcem, Bojanom Navojcem, Elizabetom Kukić, Marijom Škaričić, Ljubomirom Kerekešom, s njima je svaka proba bila beskrajno zabavna, pa se nadamo da će se ta dobra atmosfera vidjeti i na ekranu. Kako se kaže u glumačkim krugovima – da će prijeći rampu.
Uz toliko posla, koliko ostaje vremena za privatan život? Pomaže li činjenica da ste u braku s glumcem?
– Ljubav ne pita za zanimanje, to je ono kad se dogodi spoj svemira u kojem lebdite poput najsretnije ptice… Sve drugo je nebitno. Priznajem da sam, prije nego što sam srela Enesa, mislila kako je nemoguće imati sretan brak s nekim iz branše, ali eto, mene je život prekrasno iznenadio i na tome sam najviše zahvalna. Kao i svi zaposleni roditelji, balansiramo nekim danima uspješnije, nekima manje uspješno, ali upravo ti dani kada ništa ne ide od ruke, su oni koji se kasnije najčešće prepričavaju kroz smijeh. Enes i klinci su bitak mog života, moji superheroji, moje blago… Bolje da stanem, jer krenut ću u patetiku. To valjda dođe s godinama… (smijeh)
Tekst: IGOR WEIDLICH
Fotografije: BLUE STUDIO & ARHIV “GAVELLE”
Frizura: SALON RUŽA (Zagreb)
Šminka: SANJA AGIĆ
Tekst objavljen u Jet Set Magazinu broj 138
