Nakon više od četrdeset godina diplomatske karijere, nakon Liberije, SAD-a, Kine, Njemačke i Mađarske, NJ.E. Ilan Mor u mirovinu odlazi s mjesta izraelskog veleposlanika u Hrvatskoj
Manje od godinu dana dijeli NJ.E. Ilana Mora, veleposlanika Izraela, od zaslužene mirovine nakon više od četrdeset godina diplomatske karijere. Ali kako sam kaže, o tome još ne stigne razmišljati jer je i dalje mnogo posla i planova pred njim. Za razgovor za naš časopis pronašao je vremena potkraj ljeta, priznavši usput da godišnji odmor ipak najradije provodi u društvu svojih unuka te uz dobru knjigu ili televizijsku seriju. Redovno je pješačio i na Sljeme, barem dvaput tjedno, što je izvrstan način, kako kaže, za razbistriti um, ali nakon jedne ozljede češće ga se može pronaći uz knjigu ili ispred ekrana. Tako su mu minuloga ljeta paralelno u rukama bile knjige „Čarobna gora“ Thomasa Manna, „Ivanov rat“ Catherine Merridale i netipično za njega – „Vodič kroz galaksiju za autostopere“ Douglasa Adamsa.
Mor je završio u diplomaciji vrlo rano, iako je njegova ljubav prema međunarodnim odnosima jednaka ljubavi prema unutarnjoj politici Izraela, tako da je jedan od njegovih neostvarenih snova biti članom izraelskog parlamenta i sudjelovati u svakodnevnoj politici svoje zemlje na taj način. Jer činjenica je da se za izraelsku politiku, unutarnju ili vanjsku, sigurno ne može reći da joj nedostaje dinamike, a veleposlanik Mor samouvjereno vlada tom dinamikom, pogotovo zahvaljujući iskustvu koje je godinama stjecao.
Kad je Bliski istok u pitanju, mediji diplomate uglavnom „rešetaju“ pitanjima o teškim temama. Jeste li se već navikli na to?
– Prije nego uletite u vode teških tema, najprije treba probiti led, pogotovo ako se nikad nismo uživo sreli i upoznali. Koja god tema bila, uvijek je bolje prvo porazgovarati o lakšim temama, o sportu, knjigama i sličnom, malo se opustiti prije nego što se krene u teme kao što su izraelsko-palestinski sukob ili kakva prijetnja, primjerice, stiže od Irana. Isto je i u diplomatskim vodama. Ljudi su ljudi, svatko ima svoju dinamiku. Ni ja nisam rođen kao diplomat, iako sam u ovome poslu već oko 40 godina. Ono što je meni kao diplomatu važno je – nikad ne zaboravljam odakle dolazim i nikad ne zaboravljam kamo se vraćam.
Znači li to da pomalo morate biti i psiholog?
– Definitivno. Treba znati „pročitati“ drugu stranu, bilo da je riječ o nekom ministru ili političaru, novinaru ili čak mom osoblju. Treba uvijek biti svjestan svega, ne raditi greške i ne zaboraviti tko si. Svi smo mi ljudska bića i svatko je svemir za sebe. Prvenstveno trebamo gledati da nikome ne nanesemo štetu, a opet da kao diplomati štitimo interese svoje zemlje bilo gdje u svijetu. Treba znati balansirati između osobnog aspekta i misije koja je pred nama. Ponekad to nije lako…
Bili ste na dosta misija, i to u različitim krajevima svijeta. Kakva ste iskustva ponijeli sa sobom?
– Misija u ranim danima moje karijere bila je u Africi, u Liberiji, i moram priznati da mi je tada bilo dosta teško. Misija u Los Angelesu bila je pak suprotnost. Tamo sam se upoznao i s nekim holivudskim zvijezdama kao što su, na primjer, Clint Eastwood, Sidney Poitier i Billy Crystal, a razgovarao sam i s bivšim predsjednikom Reaganom. Los Angeles ima jaku židovsku zajednicu, a često se organiziraju i gala večere s nekim važnim ciljevima i temama. Tako se jednom predstavljalo i jeruzalemsko Hebrew sveučilište; bilo je lijepo predstavljati židovsku zajednicu u tom kontekstu – pomoći u prikupljanju sredstava i dati svoj doprinos da to sveučilište ostane među sto najboljih na svijetu. Nakon SAD-a bio sam u Kini, ali najveće izazove imao sam ipak u Njemačkoj; želio sam ići tamo u misiju. Nemam njemačkih korijena, ali sam kao Židov i Izraelac htio otići i shvatiti što se sve kroz povijest židovskom narodu događalo na tom prostoru.
Uložio sam velike napore da naučim njemački, i ponosan sam što sam ga naučio do te mjere da ga izvrsno razumijem, govorim i čitam, gotovo kao materinski. U Njemačkoj sam proveo dva mandata: najprije u Bonnu dok je još bio glavni grad, a kasnije u Berlinu. Izazov je bio velik jer s jedne strane povijest tu ima veliku ulogu, a s druge strane Njemačka je dio Europske unije i ne slaže se nužno sa svim politikama Izraela. Kancelarka Merkel u izraelskom parlamentu dala je podršku Izraelu kao državi i javno se ispričala za nacističke zločine. S druge strane, putujući po Njemačkoj, kroz razgovor s ljudima, mogao sam vidjeti da je antisemitizam još uvijek prisutan, unatoč procesu koji traje do danas i u kojem njemačko društvo prihvaća grijehe iz prošlosti i za holokaust. Nažalost, i dalje postoje ljudi i političari koji podržavaju negiranje holokausta. Zato je važno govoriti jezik, shvatiti kulturu, tradiciju, a kako bi se kvalitetno moglo odgovoriti na te diplomatske izazove. Nakon Njemačke, bio sam u Mađarskoj i sada sam, eto, u Hrvatskoj, koja mi je ujedno i zadnja misija.
Kako se ovdje osjećate?
– Iz moje perspektive, građani Hrvatske su opušteni, ljubazni i vrlo prijateljski nastrojeni. Velika je prednost što gotovo svi govore engleski. To je fantastično. U drugim zemljama, pa i Njemačkoj, mnogi građani nisu govorili engleski. A ovdje ja nisam imao potrebu učiti hrvatski jer svi govore engleski. Drago mi je i da na televiziji filmovi i serije nisu sinkronizirani, nego imaju titlove, pa ih mogu bez problema gledati i razumjeti. Naravno, i ovdje postoje neke prepreke, a jedna od većih je svakako mentalni sklop koji je na nekim mjestima zapeo u nekim prošlim vremenima, u Jugoslaviji, ali to će hrvatski građani morati prebroditi prije ili kasnije, možda s novim generacijama. Ali, uistinu mi je drago da je Hrvatska moja zadnja misija prije mirovine.
Budući da vam se bliži mirovina, stvaraju li se već neki planovi u glavi? Možda neka nova putovanja?
– Nakon Hrvatske, vraćam se ravno u svoj dragi rodni Tel Aviv. Moram vam obavezno reći da to nije grad kroz koji možete samo turistički onako brzo proći, u njemu treba ostati neko vrijeme, uživati u svemu što nudi.
Što je to posebno što Tel Aviv „skriva“?
– To je megagrad, baš poput Los Angelesa ili New Yorka. Treba mu pristupiti i hedonistički – od glazbe, kulture, predivne plaže… S druge strane, tu je i jak poslovni sektor: Tel Aviv je, uz Jeruzalem, postao centar za inovacije i mnoge su start-up tvrtke smještene tamo. Uvijek kažem da oni koji dođu u Izrael dobiju dvije stvari za jednu kartu – ako dođu u Tel Aviv i ponašaju se hedonistički, za jedan sat mogu stići do Jeruzalema i pokajati se za svoje nedolično ponašanje. Tel Aviv je za tijelo, a Jeruzalem za dušu.
Piše: Igor Weidlich
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
