Zagreb je, kao metropola koja je prije nekih četrdeset godina bila nadaleko poznata po mjuziklima, ne tako davno dobio novo i originalno domaće djelo tog žanra – “Pacijente“, u pomalo neobičnoj autorskoj kombinaciji Miro Gavran – Tonči Huljić, a jedna je osoba s redateljskom palicom povezala taj kreativni tim i postavila na noge ovu predstavu koja je u samo četiri mjeseca osam puta rasprodala “Lisinski”. Ime mu je Igor Barberić.
Umjetnik je to koji je nekih godinu dana ranije u kazalištu “Komedija” režirao i koreografirao poznati mjuzikl “Mamma Mia“ (za koji je i danas gotovo nemoguće nabaviti ulaznicu), za što je u studenom 2016. nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta, već trećom u svojoj karijeri. Ovog redatelja i koreografa kazalištarci dobro poznaju, dok je široj javnosti još poznatiji iz svojih angažmana u televizijskim emisijama poput “Tvoje lice zvuči poznato“ ili “Celebrity MasterChef“. Ipak, Barberić je svoju karijeru započeo upravo na pozornicama, i to daleko od Hrvatske. Iza njega je više od 40 predstava, kao što su “Cabaret“, “La Cage aux Folles“ (Krletka), “Evita“, “Flashdance“, “Les Miserables“ (Jadnici), “Rent“ i “Hair“ (Kosa) igrane u Finskoj, Njemačkoj, Češkoj i Švicarskoj. U Hrvatskoj je kao koreograf radio na mjuziklima “Chicago“, “Aida“ i “Skidajte se do kraja“ te kao redatelj i koreograf na mjuziklima “Briljantin“, “Footloose“ i “Crna kuća“. S druge strane surađivao je i na televizijskim emisijama kao što su Studio 10, Ples sa zvijezdama, Zvijezde pjevaju, Dora, Supertalent…
U vrijeme izlaženja ovog našeg izdanja već je zaboravio na odmor koji si je priuštio tamo negdje u siječnju, a brojni projekti već su mu zatrpali svo slobodno vrijeme.
– Opuštanje u slobodno vrijeme najčešće je organizacija i spremanje po stanu. Kada imam vremena, perem pod ili brišem prašinu. Iskreno, samo sjediti i ljenčariti mi ne ide. Brzo se počnem osjećati beskorisnim i neodgovornim. Možda je to i neka vrsta disfunkcije, ali dobro dođe u poslu – kaže Barberić, dajući naslutiti da vrijeme koje provede bez svjetla pozornica ili kamera ipak nije njegovo prirodno stanje.
“Pacijenti“ su bili vrlo intenzivan projekt koji je trebalo postaviti na noge u relativno kratkom vremenu. Kako je bilo raditi na ovom domaćem mjuziklu?
– Rad na “Pacijentima“ bio je sve ono što rad na jednom originalnom mjuziklu obično jest, a to je više napetosti i neizvjesnosti kako će ispasti, ali i više zadovoljstva pri radu jer ima više slobode nego pri nekom već postojećem mjuziklu za koji su kupljena prava. Rad je bio dosta kratak i sve se događalo jako brzo. Ima to i svoju dobru stranu, a ta je da u toj brzini nemaš previše vremena za analiziranje, pa samo radiš i stvaraš. Ali opet, kada si sve stvorio, lijepo je imati i vremena sve to sagledati i onda još malo polirati. No, sve u svemu, zadovoljan sam finalnim rezultatom. I drago mi je da smo u tako velikoj dvorani kao što je KD Lisinski uspjeli dobiti i zadržati pažnju publike koja prati priču i smije se na punch line rečenice. To je nešto čega sam se najviše bojao – da se možda neće prenijeti publici u tako velikoj dvorani.
“Pacijente“ su mediji nerijetko spominjali kao prvi suvremeni hrvatski mjuzikl, ali to nije istina…
– Ne, već samo u mom slučaju to je netočan podatak, jer sam ja do sad režirao jedan veliki originalni hrvatski mjuzikl pod okriljem iste produkcijske kuće, B GLAD Produkcije, a to je bila “Crna kuća“. A znam sigurno da ni to nije bio prvi suvremeni originalni hrvatski mjuzikl…
Gdje su uopće mjuzikli u našoj zemlji danas?
– Ja sam osobno mjuzikle volio od malena, tako da mi nije iznenađujuće da su oni i u Hrvatskoj sve popularnija forma. Možda je malo nefer pričati o mjuziklima kao novitetu u Hrvatskoj zato što su oni uvijek na neki način bili prisutni. Od opereta, preko rock-opera, pa do današnjih modernih mjuzikla. Nefer prema ljudima koji su se istim poslom bavili prije nekoliko desetljeća.Zanimanje publike definitivno postoji, a sve je više i kadra koji je prikladniji za rad mjuzikl formi. Jedino što nam je tržište malo, pa je stoga teže producirati skuplje projekte.
Kupovna moć publike danas je nažalost takva da je karta za kazalište skuplja od 100 kuna jednostavno – preskup sport.
Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Romeo Ibrišević
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
