Sitnu djevojčicu duge raspletene kose otac na rukama nosi u brdo. Čvrsto ju je privio uz sebe da ne padne. „Nosit ću te do vrha, samo pjevaj”, nježno joj šapuće. Za njima skakuću dvije sestrice. Nježan glasić za čas je ovladao moćnom planinom. Ni ponosni Mosor mu ne može odoljeti… Nedjelja je, jesenje jutro, planina se pomalo budi i sve je tako smireno, čisto, savršeno. Dječji glas i priroda stopljeni u jedno. Djevojčica ponosno nosi ime koje joj je siječnja 1965. godine dala teta Tina: ime joj je Mejrema – tvrdokorna, opora, Božja miljenica.
Poput epa u kojem su se voljeli dvoje mladih počinje, eto, priča o našoj sugovornici svestranoj umjetnici, edukatorici i terapeutkinji, rođenoj od majke Tuzlanke i oca Grobničana. Iza nje su nevjerojatne priče, pustolovine, iskustva koja je ponekad teško prepričati. Živjela je na tri kontinenta, sjedila za stolom s najvećim svjetskim facama, družila se s britanskom kraljicom Elizabetom, upoznala život najsiromašnijih slojeva društva, pomagala brojnoj djeci, bolesnima, jadnima, nemoćnima. Onima koje je svijet odavno zaboravio ili ih se srami, bila je svjetlo i nada da život zaista za svakoga ima smisla.
– Mama mi je uvijek govorila: „Ako otvoriš usta, reci nešto lijepo“- sa sjetom i ponosom naš razgovor počinje Mejrema koja je imala, kako kaže, lijepo, mirno i kreativno djetinjstvo. Rodom iz Splita gdje se obitelj Lukanić preselila zbog očeva posla – graditelja radijskih sistema za podmornice. Mejremu i njezine tri sestre – Azru, Zuhru i Šeherezadu – roditelji su uključivali u sve aktivnosti i škole koje su se tada nudile u gradu. Na obrazovanju se nije štedjelo: sestre su plesale balet kod slavne Ane Roje, učile jezike, svirati klavir, flautu.
– Tata mi je za deveti rođendan kupio klavir. Pokazao ga je prstom i rekao mi: „Ovo je za tebe, ja sam se potrudio zaraditi novac, a ti malo vježbaj“. Tko ne bi cijenio tog čovjeka, sve nam je dao; mi smo samo trebale biti vrijedne. Bila sam odličan đak, pobjednik u sportu, isticala se literarnim radovima…
Zahvaljujući tati, profesionalnom roniocu, Mejrema se zaljubila u more koje joj je i danas najdraži i najbolji suputnik u životu. Zvukove mora pretvara u umjetnost, u glazbu za koju kaže da je njena jedina religija.
Djetinjstvo u kojem nije nedostajalo pažnje, ljubavi i smijeha, mlada 17 – godišnja djevojka ostavlja u rodnom gradu i odlazi. Prva destinacija joj je Rijeka gdje upisuje studij medicine. Htjela je kaže, upisati oceanografiju, ali joj majka nije dopustila. Na trećoj godini fakulteta prerano gubi voljenoga oca, odustaje od medicine te na nagovor sestre upisuje glumu koju završava na zagrebačkoj dramskoj akademiji s Rektorovom nagradom za najboljeg studenta. Mlada talentirana glumica ubrzo se istakla u svojoj generaciji. U pet zagrebačkih kazališta igrala je šest naslovnih rola, a na Splitskom ljetu 1991. godine predstavila se monodramom „Katarina Zrinska”.
Te godine počinje rat u Hrvatskoj, a Mejrema se sa sestrom našla na odmoru u Kairu. U Africi, svom novom domu, počinje avantura koja će je promijeniti, obogatiti i usrećiti. U glavnom gradu Egipta prvo je radila u opernoj kući kao glavna asistentica direktora, a zatim na katedri za teatar američkog sveučilišta predaje glumu, analizu teksta i umjetnost teatra.
– Prvi puta u povijesti Egipta režirala sam Machiavellijevu „Mandragoru“ što je u zemlji u kojoj su fundamentalisti bilo nepojmljivo – otkriva nam. U Egiptu bi, sigurna je, svim srcem radila još i danas, da nije upoznala svog budućeg supruga, 11 godina starijeg Britanca Carla Reutera tada direktora za edukaciju pri konzulatu Velike Britanije. Upoznala ga je u restoranu gdje je bila na intervjuu za jedan britanski časopis. Ljubav nije bila na prvi pogled, no nakon nekoliko piknika u pustinji, Mejrema je bila sigurna da se nikada u životu nije toliko zaljubila. I danas kad Carla više nema, Mejrema ga voli jednakim žarom.
Prije njegovog premještaja u ambasadu u Kuvajtu, oženili su se u pustinji. Majka, vješta krojačica, svojoj je kćeri sašila dugu bijelu vjenčanicu koju je otkvačena mladenka ukrasila crvenim rukavicama i štiklama iste boje.
– Ljepota života je u događajima vezanim uz ljubav i temeljnu potrebu za njom. Ljubav treba razvijati, jer će ti taj osjećaj pomoći da sve napraviš u životu. Znala sam reći Carlu „baš me briga koliko me voliš, ali ja znam koliko volim tebe.“ On bi govorio da sam najljepše što mu se dogodilo u životu… Čovjek u svemu treba biti autentičan, iskren. Imitacija je ništa. Ja sam autentična i zato sam zadovoljna.
Priznaje da je ridala kada je napuštala Kairo:
– Kairo je džungla koju voliš ili mrziš, glavni grad fascinantne faraonske kulture. No, bila sam zaljubljena i znala sam da moram ići…
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
Tekst: Ivana Orešić
Fotografije: Violeta Šunić
