Đurđevački pijesci su područje jedinstvene pejzažne i biološke vrijednosti. Tamošnji su ih žitelji prije nekoliko stoljeća probudili iz dugog sna, pokazali svijetu svu njihovu ljepotu, a kad im je pijesak počeo smetati, nastojali su ga ponovo uspavati. Danas preostaju tek malobrojne dine, a i one polako nestaju. Samo ih čovjek opet može oživjeti, onako slobodne, pustinjske…
U potrazi za Hrvatskom Saharom, nađoh se na cesti prema podravskom selu Kalinovcu, nekoliko kilometara od Đurđevca. Stigao sam u Podravinu, nizinsko područje između Bilogore i Drave, carstvo livada, obradivih površina i sela. Na parkingu me dočekao natpis “Geografsko-botanički rezervat Đurđevački pijeski”. Osjetih mekani pijesak pod cipelama, a i vidjeh ga kako viri iz rijetke vegetacije. Žućkast, sitan, s lakoćom sam na njemu ostavljao tragove. Nastavio sam hodati dalje, a pijesak je sve više preplavljivao krajolik. Male dine nastale radom vjetra jasno su se nazirale na njemu. Popeo sam se na dinu s vidikovcem i promotrio krajolik. Tek tu i tamo rezervat podsjeća na Saharu. Unatoč tome, taj rezervat na istočnoj periferiji Đurđevca, površine oko 20 hektara, krije veliko botaničko blago — jedino takvo u Hrvatskoj. Posvuda se mogu zamijetiti blaga uzvišenja u čvrstom zagrljaju bagrema i ostalog grmlja kako se jasno ističu u nizini. To su zapravo pješčane dine, danas debelo zarasle vegetacijom i zbog toga neprimjetne. Dine se protežu ne samo oko rezervata – Đurđevačkih pijesaka, nego na mnogo širem području od sela Molve do Podravskih Sesveta, dobrih 20 kilometara udaljenosti! Rezervat, dakle, zapravo čini samo majušni dio pijeska u Podravini.
Dijelom je ovdje još obrastao autohtonom pješčarskom vegetacijom, s posebnim vrstama prilagođenima za ovakvo neobično stanište. Saginjem se nad busenčiće trave što izviru iz pijeska. Ovaj sa širokom metlicom jest vlasulja bradica, a onaj s užim cvatom sličnim pšenici jest gladica. Ove dvije vrste biljaka dio su prirodne pješčarske vegetacije. Takve su biljke posebno prilagođene životu na tako nestabilnoj podlozi. Da smanje gubitak vode, listovi su se evolucijom smanjili, često su prekriveni dlakama, voskom ili su preobraženi u bodlje. Da se odupru naletima vjetra, imaju čvrste stabljike i listove, a brz rast ih spašava od zatrpavanja koje stalno prijeti. Na području rezervata danas je nađeno oko 120 vrsta biljaka, što je znatno manje od njih 166, koje je zabilježio Ivan Soklić 1943. godine. Na modernom popisu nedostaju mnoge pješčarske vrste, a s druge strane, u novije su doba zabilježene vrste koje Soklić nije našao. Tu su ponajprije biljke normalne flore kontinentalne Hrvatske. Te nove vrste čine gustu prepreku neometanom hodu, ponekad i nepremostivu prepreku. To se posebno odnosi na zečjak ili zaik, kako ga lokalno nazivaju. Taj grm tamnozelene boje početkom lipnja okiti se intenzivno žutim cvjetovima, oživljavajući pomalo monotonu žućkasto-zelenu nijansu rezervata, a Dalmatince bi podsjetio na brnistru. Osim njega, tu su dom našle kupina, bazga, ambrozija i ostale biljke koje potiskuju pješčarsku vegetaciju rezervata. Zbog visokih okolnih šuma, snaga vjetra slabi i gubi svoju erozivnu snagu, a humus nastaje odumiranjem biljaka i životinja.
Gole pješčane dine moram naći negdje drugdje. Posljednji ostaci izloženog pijeska danas se mogu naći samo na pješčari kod Draganovca, nešto podalje od rezervata. Zahvaljujući moćnoj mehanizaciji kojom se ovdje nekad crpio pijesak, ona je otkopana i pruža posljednju uspomenu na živi pijesak. Ostala je golema pukotina u zemlji visokih pješčanih zidova. Popeo sam se bosonog na dinu, kvareći mala nestalna rebrasta izbočenja, ne veća od nekoliko centimetara. Nastala su stalnom igrom vjetra, a i u ovom trenutku on se digao, osljepljujući me za trenutak, ulazeći mi u odjeću i kosu. Prema tragovima vidim da je ovo omiljeno mjesto za sanjkanje i skijanje po pijesku, kao i motokros. No, sve je ovdje divlje. Zahrđala ograda upozorava na zabranjen ulaz. U nekim drugim zemljama ovo bi bila atrakcija, no ovdje je samo zaborav. Otkud ovaj pijesak usred Podravine? Veliku ulogu u nastanku imao je vjetar, a za većinu ljudi možda neočekivano – i voda. Pijesak i voda često ne idu zajedno, no ovdje su saveznici, barem u rađanju sadašnjih pijesaka prije mnogo tisuća godina. Pustinjska priča počinje daleko odavde, u visokim planinama stotinama kilometara daleko. Naime, analizom sastava i oblika pješčanih zrnaca, utvrđeno je da on potječe od kristalnih škriljevaca Alpa. Zbilo se to za topljenja leda nakon posljednjeg ledenog doba. Nabujala je Drava tada nosila velike količine do tada zarobljene raspadnute stijene nastale struganjem ledenjaka, ono što mi zovemo kamenom, šljunkom i pijeskom. Kada bi se ta velika rijeka sezonski snizila, taložila bi taj materijal na izloženo dno i obalu. Za tog suhog razdoblja, jak je vjetar s Alpa dizao taj pijesak i odlagao ga po Panonskoj nizini, tako i u Podravini, a dio i podno Bilogore. Na nekim mjestima njegova debljina doseže i do 80 metara. Na taj način smješten pijesak mijenjao je svoj izgled zajedno s kasnijim smjenama sušnijih i vlažnijih razdoblja. U vlažnijem bi ga razdoblju naselile biljke i stvorile humus, a u sušim bi postala stepa. Postao bi tada opet pokretan, živ pijesak.
Kad su Hrvati došli u ovaj kraj, pijesci su bili uspavani, pod zelenim biljnim pokrivačem. Vjetar je popustio pred toplom i mirnom klimom. No, probudio ih je čovjek krčenjem šuma, širenjem poljoprivrede i ispašom stoke, za vrijeme naseljavanja prostora između Đurđevca i Drave te ljudskih aktivnosti na njemu. Kako su tada izgledali, opisuje Dragutin Hirc u svom poznatom djelu „Prirodni zemljopis Hrvatske“ iz 1905. godine: “Počevši od sjeverne strane Molva, pa prema jugoistoku do Sesveta i dalje, uzdižu se gomile, humovi, brežuljci, jarci i klanci od samog pijeska, na kojem ne rodi ništa, jer rahli pijesak bježi pred plugom i lopatom, a ljeti je tako vruć, da bi u njem svaki prirod izgorio.” S vremenom je pijesak žiteljima toga kraja počeo sve više smetati: nasipavao je usjeve, vinograde, ulazio u kuće. Da bi se obranili, potkraj 19. i početkom 20. stoljeća ljudi su odlučili obuzdavati podravsku Saharu. Prvi korak bilo je grabljanje da bi se dine poravnale, a nakon toga kopanje kanala u koje se sadio zečjak. Ta biljka sprečava vjetar da odnosi poravnani pijesak, zatim brzim i grmolikim rastom zaštićuje ostale sadnice. Između tih kanala sijana je trava, najviše vlasulja bradica. Konačno, sađen je bagrem i bor da se smanji brzina vjetra i spriječi seljenje pijeska. S vremenom je goli pijesak gotovo posvuda usidren, a novo uvedene vrste počele su stvarati humus. Kontinentalne vrste tu su našle plodno tlo za svoj razvoj. Podravska se Sahara postupno pretvorila u oranice, travnjake, šumu i šikaru…
Samo je mali dio pješčanih površina istočno od Đurđevca ostao netaknut. Kako bi se zaštitila osebujnost tog ekosustava, 1963. je godine na tom području osnovan rezervat. Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Koprivničko-križevačke županije ulaže napore za zaustavljanje zaraštanja đurđevačkih pijesaka – organizira akciju čišćenja humusa nastojeći vratiti dio originalnog pješčarskog staništa; uklanja se preko pola metra gornjeg sloja tla. Prije nekoliko godina, javnost je uperila oči u Hrvatsku Saharu. Odjeknula je vijest da je Grad Đurđevac nabavio prave pustinjske deve. Otišao sam do Starog grada, utvrde jakih zidova koji je odolijevao gradskoj opsadi. Umjesto uplašenog i izgladnjelog stanovništva, sada ova utvrda čuva neke od najljepših umjetničkih djela gostujućih izložba, Picassa, Dalija i ostalih. A na ledini pored utvrde niknula je mala farma gdje su smještene „pustinjske lađe“, četiri deve (Tomica,Dina, Đurđica i Romeo) koje su začas postale prave zvijezde. Ovaj prostor oživi početkom ljeta, kada se uz zidine uprizori poznata bitka. Malo tko zna da su vojnici ostavljali tragove i u pijesku. Danas u tom istom pijesku stope ostavljaju turisti, a pijesci postaju važan dio nove slike Đurđevca, zajedno s rijekom Dravom.U svijetu u kojem se razlike sve više dokidaju, Đurđevački pijesci svakako su snažan lokalni ali i nacionalni fenomen, koji iskače iz tipične slike ruralne Podravine.
Tekst & fotografije: Goran Šafarek
