U svom najnovijem romanu “Podmetači leševa”, Ivo Balenović još je otvorenije progovorio o korupciji, klijentelizmu i pokvarenosti zdravstvenog, ali i pravosudnog sustava i medija
Ivo Balenović posve je sigurno jedinstvena pojava na hrvatskoj kulturnoj sceni. Kao široj javnosti potpuno nepoznat liječnik, prije petnaest godina je pod pseudonimom Alen Bović objavio “Metastaze”, roman koji je proglašen “hrvatskim Trainspottingom”, a zatim i roman “Ljudožder vegetarijanac” u kojemu je kroz lik korumpiranog liječnika svoju profesiju prikazao u ne baš blistavom svjetlu, što mu je priskrbilo neprijateljstvo dijela kolega koji su se u knjizi možda prepoznali.
Oba su romana svojom izravnošću i hrabrim tretiranjem aktualnih poremećaja u hrvatskom društvu podigla puno literarne prašine. Po njima je Branko Schmidt snimio dva vrlo gledana i uspješna istoimena filma, oba s briljantnim Reneom Bitorajcem u glavnoj ulozi. Potaknut tim uspjehom, Balenović je “izašao iz ormara” i pod vlastitim imenom objavio romane “2084: Kuća velikog jada” i “Vladimir se vraća kući”, a istodobno se okušao kao scenarist odnosno koscenarist u filmovima “ZG80”, “Agape” i “Divljaci”.
Razočaran sustavom, u jednom je trenutku odlučio pokušati živjeti samo od pisanja, ali to je na malom hrvatskom tržištu gotovo nemoguće pa je bio prisiljen vratiti se struci. Danas ponovno radi kao liječnik, ali i dalje piše. U jeku pandemije objavio je svoj novi roman “Podmetači leševa”, u kojemu je još otvorenije i odvažnije progovorio o korupciji, klijentelizmu i pokvarenosti zdravstvenog, ali i pravosudnog sustava i medija.
S tim sjajnim piscem i hrabrim čovjekom, zviždačem koji to ne želi biti, razgovaramo o motivima zbog kojih piše, o moralu i nemoralu, o pandemiji i navijačkim skupinama, te o tome zašto ga zbog njegovih romana nitko nije tužio i zašto u njima nema happy enda.
Prije godinu dana, negdje u jeku drugog vala pandemije koronavirusa, objavljen je vaš posljednji roman “Podmetači leševa”, koji se bavi korupcijom i kriminalom unutar zdravstvenog sustava. Napisali ste da je roman “inspiriran stvarnim događajem”. Zašto ste odlučili napisati takav izravan roman? Koliko je u njemu stvarnosti, a koliko fikcije?
– “Podmetače leševa” odlučio sam napisati nakon što sam na temelju dogovora i laži svih onih koji su sudjelovali u dugogodišnjem organiziranom kriminalu na Klinici za ginekologiju KB-a Merkur završio na optuženičkoj klupi, te duže vrijeme bio izložen huškačkom medijskom linču i klevetama. Budući da ne dopuštam da me se stavlja u isti koš s nekim tko protuzakonito radi niti u neformalnom razgovoru, a kamo li u optužnici, odlučio sam izaći u javnost s romanom “Podmetači leševa”. Ovim romanom želim razjasniti cijelu pozadinu slučaja zbog kojeg sam završio na sudu. S obzirom na to da držim i do medijske higijene, na ovaj način želim demantirati to huškačko novinarstvo i sve laži koje su pojedini novinari pisali o meni. Ipak, najvažniji razlog zbog kojeg sam napisao takav roman je zato jer se puno bolje osjećam. Stoga bi ovaj roman svrstao u neki oblik self help literature. Sve što se događa u romanu inspirirano je stvarnim događajima i osobama, dok je većina dijaloga doslovno “kopi pejstana”.
Ukratko, u KB Merkur su u dogovoru s tadašnjim predstojnikom bez ikakve zakonske osnove dolazili raditi liječnici privatnici koji uopće nisu bili zaposlenici bolnice. Lažući da je takva praksa zakonski regulirana, predstojnik je zlorabeći svoj položaj, svjesno i s pozicije moći ugrožavao nižerangirane zaposlenike Klinike, što je nastavio i kasnije lažnim iskazima u istrazi i kao svjedok na kaznenom sudu u konkretnom slučaju za koji sam optužen. Osim protuzakonitog rada privatnika, na Klinici su se radili i ilegalni abortusi, ali i ono što zakon definira kao ubojstvo – prekidi trudnoće iznad dopuštenog termina. Svi oni koji su sudjelovali u tim protuzakonitim radnjama plaćali su reket predstojniku.Kada bi se nešto zakompliciralo, tada bi raznorazne inspekcije i komisije to podmetnule nekom od dežurnih liječnika. A bilo je tu još nepodopština kao što je krađa novaca sa znanstvenih projekata i “pranje” tog novca preko firmi koje su izdavale lažne račune. Mislim da je to posebno gnjusan čin u doba kada u sustavu zdravstva nema novaca niti za bolesnu djecu, pa njihovi roditelji moraju organizirati akcije za prikupljanje donacija. Siguran sam da bi se te donacije lakše prikupile kada bi USKOK istražio u čijim je džepovima završio novac poreznih obveznika namijenjen znanstvenim projektima. Iz prve ruke znam da je predstojnik prodavao i apartmane u bolnici kao svoje privatno vlasništvo…
Mnogim stvarima o kojima pišem osobno sam svjedočio, neke su općepoznate, a neke sam čuo od aktera iz prve ruke. Samo je krimi priča fikcija konstruirana na pretpostavkama stvarnog događaja. Bio sam prisutan kada se jedan visokopozicionirani liječnik pred većim društvom pohvalio kako je neki čovjek koji ga je snimio dok je tražio mito završio tri mjeseca u bolnici. Uz ciničan je osmijeh dodao da se sigurno još uvijek čudi što mu se to desilo. Budući da nije iznio detalje na koji način je čovjeka spremio u bolnicu, taj sam dio konstruirao iz mašte. Mislim da će najveći uspjeh ovog romana biti ako se netko prepozna u liku prebijenog profesora Novaka. Ako nas institucije koje bi to trebale ne štite od kriminala, ucjena, reketarenja, pa i gorih stvari (kao što je pokušaj ubojstva) vrijeme je da sami počnemo!
Svoj raniji roman koji se bavio sličnom temom, “Ljudožder vegetarijanac”, napisali ste kao čistu fikciju, a u ovom romanu niste se potrudili sakriti da ste pisali o stvarnim događajima. Kad ste objavili “Podmetače leševa”, jeste li očekivali neku reakciju policije i državnog odvjetništva? Je li uopće bilo kakve reakcije?
– „Ljudožder vegetarijanac“ je čista fikcija, metafora sustava kroz lik jednog podlog i pokvarenog liječnika. S obzirom na vrijeme kada je pisan, u “Ljudožderu” je više toga sakriveno nego otkriveno. U njemu više opisujem psihološki profil pojedinih liječnika, njihovu narcisoidnost, njihov odnos prema kolegama i pacijenticama, rječnik i ponašanje, nego li govorim o organiziranom kriminalu. Ipak, neke stvari o kojima sam pisao u tom romanu kao da sam predvidio. Tu prvenstveno mislim na krađu i nestanak službene bolničke dokumentacije u svrhu prikrivanja počinjenih kaznenih djela.
“Podmetači leševa” zahvaćaju mnogo šire i dublje, ne samo u zdravstveni sustav, nego i ostale sustave koji ga okružuju i čine okosnicu države i društva: politički, pravosudni i medijski. Iako je to roman o sustavima, on je zapravo roman o pojedincima koji taj sustav grade, o ljudima s imenom i prezimenom. Što se sustava tiče, u njemu svatko radi na svoj način i prema svojoj savjesti. Policijski inspektori koji su proveli istragu u vezi protuzakonitog rada na Klinici znali su ne samo tko je od liječnika ilegalno radio, nego i broj poroda i operacija koje su obavili, cjenik njihovih usluga, pa čak i tko se od bolničkih liječnika protivio takvoj praksi. Osobno sam o takvoj praksi obavijestio tadašnjeg ministra zdravlja Rajka Ostojića, no on se nije udostojao niti odgovoriti. Ministar Milan Kujundžić je na moju prijavu proveo istragu, te je 11. srpnja 2019. podnio prijavu državnom odvjetništvu. U prijavi je dostavio popis rodilja čije je porode protuzakonito obavio liječnik privatnik, a čija je dokumentacija nestala iz bolničke arhive. No, u državnom odvjetništvu ništa nisu poduzeli. Iz toga je lako zaključiti tko je glavni zaštitnik kriminala i korupcije u državi…
Nakon “Ljudoždera vegetarijanca” uslijedila je snažna negativna reakcija strukovne liječničke udruge. Kakva je bila reakcija nakon “Podmetača leševa”? Koliko vas je ljudi tužilo?
– Kada je snimljen, film “Ljudožder vegetarijanac” prikazan je u Hrvatskoj liječničkoj komori, a za HTV ga je komentirao jedan od onih liječnika privatnika koji su protuzakonito obavljali privatnu praksu u bolnici u kojoj sam radio. Mislim da je to bila jasna poruka tadašnjeg vodstva Komore. Ona se na svojim službenim stranicama javno ogradila od fiktivnog lika iz romana, te osudila njegove postupke. Vjerojatno im je zasmetala istina. Kada sam u jednom intervjuu prozvao HLK i Časni sud, tadašnji predsjednik komore (koji je radio u KB Merkur i o svemu o čemu sam pričao znao je iz prve ruke) izjavio je da ja obmanjujem javnost. No, prozvao sam Časni sud jer je u njemu tada sjedio glavni organizator protuzakonitog rada na Klinici, ali i ostalih nepodopština o kojima pišem u svom najnovijem romanu.
Osobno sam svjedočio kada je kao član Časnog suda HLK ucjenjivao liječnika kojem je prijetio gubitak licence. Dno dna. I o tome pišem u romanu “Podmetači leševa”. Sadašnje vodstvo Komore sam obavijestio o svemu i predočio im mišljenje inspekcije Ministarstva zdravstva. Zbog njihovih mišljenja koja nemaju veze sa strukom, nego su nebuloze i laži kojima je jedini cilj bio prikriti pravo stanje stvari na Klinici, ja se već više od desetljeća povlačim po sudovima. Sramotno je da u inspekciji ministarstva sjede medicinski analfabeti koji ne znaju ni najosnovnije medicinske postulate kao što su porođajna doba, ne znaju duljine njihova trajanja niti ih razlikuju, ne znaju što je to potrošna koagulopatija, ne razlikuju metaboličku i respiratornu acidozu, a k tome su još i polupismeni. Oni ne znaju čak ni približno ocijeniti APGAR indeks…
Smatram da je moje pravo ne dopustiti da me takvi mediokriteti ugrožavaju na bilo koji način, a mislim da je dužnost Komore provesti postupak. Nedopustivo je da toliko nestručne osobe uopće rade liječnički posao jer njihovo neznanje, budući da svi imaju i nastavno zvanje, može imati dalekosežne posljedice. Trebalo bi ih u najmanju ruku poslati na doedukaciju, ali i opismeniti barem da im se razjasni da protrahirano znači isto što i produženo, te da jedno s drugim ne može biti u uzročno-posljedičnoj vezi. Indikativno je da se njihovo “stručno mišljenje” podudara s lažima tadašnjeg predstojnika Klinike.
aNadalje, oni ne vide nikakve nepravilnosti u dugogodišnjem protuzakonitom radu, niti u koruptivnim radnjama, a odgovornost šefa Klinike i šefa službe za njih ne postoji. Glavno da u svom “stručnom mišljenju” opisuju emocije liječnika, te aludiraju na kasnije krivotvorenje nalaza. A za što da me tuže? Za povredu autorskih prava? Većinu onoga o čemu pišem i govorim mogu potkrijepiti dokumentacijom, a to može potvrditi i na stotine svjedoka. Osim toga tijekom sudskog postupka većina je svjedoka to i potvrdila. Na kraju je sudac koji je vodio postupak u presudi jasno rekao “da je sudski proces dao uvid u razmjere kojima je ovakva praksa, koju je predstojnik Klinike izravno omogućio, moralno, etički, medicinski neprihvatljiva, a prije svega ljudski neodgovorna i s aspekta prava pacijenta”. No, državno odvjetništvo nije reagiralo. Očito da u ovoj državi nisu svi jednaki pred zakonom…
Piše: Darko Vlahović
Snimio: Tomislav Marić
