S Gordanom Bosak, glazbenom menadžericom i vlasnicom izdavačke kuće Agapa Music, porazgovarali smo o hrvatskoj glazbenoj sceni nekad i sad, pjevačkim karijerama koje je oblikovala te radu u okruženju u kojem vlada stereotip da je riječ o muškom poslu
Gordana Bosak poznato je ime u hrvatskom estradnom svijetu, ali nju ne vidite na sceni, ona drma iza nje. Ona je glazbena menadžerica koja je sudjelovala u afrimacijama poznatih glazbenih imena poput grupe E.T., Nine Badrić, Colonije, Tonija Cetinskog i drugih te koja stoji iza karijera pjevačkih zvijezda poput Natali Dizdar i Saše Lozara koji je i danas u njezinom timu. Odabir suradnika za projekte, izbor pjesama, slaganje financijske konstrukcije, organizacija koncerata, snimanja videa i još puno toga čvrsto je u njezinim rukama, s čime ova rođena Vinkovčanka neiscrpne energije i istančanog smisla za modu uspješno balansira već više od dva i pol desetljeća. Iako se pronašla u glazbenom svijetu, ona je ipak nekad imala drugačije planove; naime, profesorica je kineziologije, a nas je logično zanimalo kako je onda završila tu gdje je danas. Igrom slučaja, izgleda. Ali zar slučajnosti nekad ne izrode najbolje stvari, kao kad je Goga, kako je svi zovu, pronašla posao u diskografskoj kući…
– Sredinom 1990-ih bila je nemoguća misija naći zaposlenje u struci, a za vrijeme rata iskusila sam gastarbajterski život u Njemačkoj te onda brzo zaključila da me muči moj identitet i moja afirmacija i da nikako ne mogu raditi po cijele dane i zbrajati prekovremene sate. Brzo sam došla do dobre zarade, ali kvaliteta života nije bila u skladu s mojim očekivanjima. Bila sam premlada i nestrpljiva. Nisam znala napraviti u Njemačkoj taj iskorak i promjenu, a nije mi palo na pamet da bi moj fakultet uz neke dopune imao vrijednost i tamo. Bilo mi je hektično u glavi zbog rata i straha za svoje, pa sam se vratila u domovinu i spletom okolnosti upoznala tadašnjeg poslodavca. Krenulo je sve od početka u pravom smislu riječi. Novo životno poglavlje, ja u punoj snazi. Glazba i moda su moje dvije ljubavi. Sve što radim spajam kroz to – prisjeća se svog prvog susreta s glazbenom industrijom.
Takvi poslovi su u to vrijeme bili rijetki, vrlo atraktivni, kaže, a radila je sve u diskografskoj kući, bila predana i stekla veliko iskustvo. Tada su se u Hrvatskoj događali prvi festivali, Porini, a odlazak na bilo što od navedenoga bila je stvar prestiža:
– Bila sam jako mlada, valjda je to tada bilo prikladno za te godine. S druge strane, sloboda mi je bila na prvom mjestu. Volim dobre rezultate i odrađen posao. Osjećaj nakon dobrog organiziranog koncerta, snimljenog spota ili fotografija je pravi užitak. Ništa nije lako za odraditi, nije lako dobiti nešto drugačije, pomaknuto, da ljudima zapne za oko, ali kada to dobro napravite, neprocjenjivo je – otkriva Gordana Bosak i dodaje kako joj je iznimno interesantan bio „moving u backstageu“.
Glazbu i scenu je davno zavoljela i vrlo brzo se pokazala uspješna u tom području:
– Imala sam odličnu mentoricu u svojoj ulici, koja je bila putujuća enciklopedija, slušala je vrlo urbanu glazbu i utjecala na moj glazbeni ukus, kao i moji roditelji koji su imali jako fini glazbeni ukus. Pokupila sam od doma tu zanatsku profinjenu formu; tata je inače bio genijalac u automehanici, a mama i dandanas ima ruke od zlata. Spojilo se sve u dobar preduvjet za jedan takav posao – govori. Ipak, poželjela je sama nešto stvoriti i da nešto ostane iza nje, s njezinim pečatom, pa je osnovala izdavačku kuću Agapa Music, i putem krenula slagati, kako kaže, puzzle od 1000 djelića koje su se usput pojavljivale.
U posljednjih dvadesetak godina njezino djelovanje donijelo joj je spektar iskustava, kao i veliku količinu odrađenog materijala, sadržaja, tonova i djela, a jednog dana će se odvažiti i napisati nešto o glazbenom menadžmentu, poslu koji je znatno drugačiji od onoga što si ljudi mogu pretpostaviti, a u kojem ona tako uspješno pliva:
– Proces mi je najizazovniji. Težak je, ali u samom stvaranju događaju se odlične stvari. Ovaj posao je spoj jako puno matematike, strpljenja, hrabrosti, talenta, kreative i znanja. Ja to hendlam i to mi je pravi gušt. Odraditi projekt do kraja je često mukotrpno i iscrpljujuće – kvalitetno organizirati koncert za tisuću i za 20 tisuća ljudi je ista stvar. Kada producirate koncert, album, video broj ili slično, vi u tom trenutku ne znate kamo to točno vodi i nema garancije za siguran uspjeh. Imate zadan plan, iskustvo, reputaciju i suradnike na čelu s glazbenikom. Vi ste izvršni producent, tzv. supervizor i prilično riskirate – objašnjava Goga i dodaje kako joj nije bilo jednostavno idejno prići, primjerice, Arsenu Dediću ili Darku Rundeku i tražiti ih pjesme. Ali puno se puta odvažila na takve akcije i odradila to do kraja. Zahvaljujući tome nastali su i hitovi poput „Zamijenit ću te gorim“ i „Mjesecu je dosadno“, kao i odlične vokalne interpretacije.
– Za svaku tu pjesmu trebala sam snimiti video broj, odabrati redatelja, potom za glazbenicu ili glazbenika osigurati atraktivnu garderobu, šminku, frizuru… Imala sam minimalan budžet, prijatelji i sponzori su mi pomagali, odijevala se nerijetko moja odjeća i odjeća mojih prijateljica. Snalazila sam se na sve moguće načine. Pokucala sam doslovno s ulice agenciji, predstavila svoj projekt i zadobila povjerenje direktorice tadašnjeg Olympusa, Ksenije Genc Novak te Nine Pentek i Anje Petričević, snažnih poslovnih žena koje su me bezuvjetno godinama podržavale. Iz tih odnosa su se organizirali koncerti, nastajali spotovi, fotografije, albumi… Te stvari ne padaju s neba, sve se to planira, mukotrpno zarađuje i odrađuje. Za taj posao moraš imati žicu, dosljednost – decidirana je. A odnos s pjevačicama i pjevačima s kojima je radila je, uz međusobno poštovanje, kaže, najvažnije. Opisuje se kao dosta krutu na poslu, ne opušta se lako dok radi na terenu, ali jednako tako uživa i voli te ljude promatrati s distance i boraviti s njima na svoj način. Voli svaku svoju suradnju i ponosna je na hitove koji su objavljeni pod etiketom Agapa Music u izvedbi Natali Dizdar i Saše Lozara poput pjesama „Grijeh“, „Stranac“, „Tajno“, „Hej, Badnjak je“ i mnoge druge.
– Ponosna sam prije svega na 15 godina vođenja i osmišljavanja karijere Natali Dizdar te na velike koncerte u vlastitoj organizaciji poput onog u ZKM-u. Ponosna sam na uspješne suradnje s velikim autorskim i producentskim imenima koji su se odvažili krenuti u avanturu sa mnom. Sve su to hrabri i talentirani ljudi. Dodajem strpljive i vrijedne glazbenike koji me prate i na prvoj liniji fronta smo skupa. Surađujem gotovo s istim ljudima više od desetljeća i pol. Sačuvati odnos godinama je umjetnost – kaže Gordana Bosak te nastavlja kako je iznimno važna i suradnja s redateljima spotova, karizmatičnim likovima poput Andreja Korovljeva te fotografima među kojima izdvaja Borisa Poljičanina s kojim surađuje od samih početaka, ali i frizera i vizažista bez kojih je nemoguće zamisliti dobru estetiku, fotografiju i spot.
– Ja jednostavno ne mogu izdvojiti ljude. Ne postoji tu manji ili veći ponos. S Natali Dizdar sam zaokružila jednu fantastičnu priču u svojoj karijeri. Nakon suradnje ima se što za predstaviti – 15 godina uspješne karijere, četiri albuma, stotine koncerata, turneje, mnogobrojne nagrade poput Večernjakove ruže, MTV nagrade, Porine za hitove, albume, likovna oblikovanja, spotove… Razvoj karijere Saše Lozara je odličan, točno onakav kakav treba biti. Pomaci idu korak po korak, ali su trajni i fantastični. Tamo gdje sam stala s Natali, nastavljam s njim. Osvojili smo radijski eter, nižemo hitove. Vole nas, pristojna smo i zabavna poslovna kombinacija – priča, a Sašu opisuje kao dobrog lika, realiziranog, toplog muškaraca i suradnika koji ima eleganciju i pristojnost i čije vrijeme tek dolazi. Pitamo je što joj je važno kada bira pjevače s kojima će surađivati, što Saša ima, a netko drugi ne, a Goga kao glavni faktor navodi nadarenost:
– Presudan je talent, a jako volim senzibilitet. Mora me nešto dotaknuti. Lojalnost mi je vrlo bitna. Drugo što fali, gradim po putu…
Kad gleda na hrvatsko tržište od svojih početaka sredinom 1990-ih do danas, ocjenjuje kako se promijenilo puno toga, da je glazbenika i talenta nikada više i da smo zapravo malo tržište za tu količinu. No,sigurna je da će najbolji pojedinci isplivati, ali da će i njima trebati vremena kao generacijama prije njih:
– To je isti princip. Zgodno je to što glazbenici sada imaju bolje uvjete za prezentaciju, ali jednako tako im je opstanak teži. Ako spominjemo staru gardu, ona je još uvijek na visini zadatka sada, kao i prije, jer kvalitetni minuli rad je svetinja. To vam nitko ne može baš tako lako obrisati i uzeti. Recimo, Tony Cetinski ili Psihomodo pop su institucije, ne mogu oni tako lako nestati sa scene. Neke promjene su se tijekom godina dogodile, ali u konačnici sve se svodi na hit pjesmu, broj koncerata, prodani broj karata i broj sljedbenika na društvenim mrežama. Brojke su bile prije, brojke su i sada. Koriste se samo drugi alati i nazivi.
Pitamo je žali li za nekim svojim potezima u karijeri, nekim projektima koje je ili koje nije odradila, ali, iako kaže da uvijek bira teži put, ne bi da je ništa bilo drugačije:
– Ne bih ništa mijenjala, u tom slučaju morala bih žrtvovati nešto od ovoga što imam sada. Ja sam svoje napravila, ovo su sada nijanse i faktori sreće. Zanima me regija i slično govorno područje. Bilo bi odlično osvojiti regiju koja broji s dijasporom gotovo 40 milijuna ljudi, ali jednako tako, ako se to ne dogodi, nema razočaranja. Ne zamaram se više idejom svijeta. Svijet je u mojoj glavi, a uspjeh je da sam opstala 26 godina u tako delikatnim vremenima i uvjetima, ali i zadobila poštovanje struke. Dolazim iz vremena komunizma, prošla sam puno toga – Domovinski rat i posljedice, recesiju, evo sad i pandemiju. Nisu to baš idealni uvjeti za afirmaciju mladog čovjeka i poglavito ženu u društvu u kojem vlada stereotip da je to muški posao. Ja ne radim posao koji se valorizira isključivo kroz brojke, ja u prvom redu idem na kvalitetu. Zanima me kontinuitet posla, pristojan život i povremeni užitak. Moj posao je u funkciji mene.
Iako na kraju sport nije postao njezin profesionalni put, on joj je stil života, a iskušala je svašta: od sportske gimnastike, rukometa, atletike i streljaštva, pa sve do skijanja. Naglašava kako bez sporta danas gotovo da ne može zamisliti svoju svakodnevnicu:
– Imala sam sve predispozicije i motoriku vrhunskog sportaša. Brza, eksplozivna i hrabra. Naši roditelji nisu imali vremena toliko nas gurati, bdjeti nad nama kao današnji roditelji. Mi smo imali s našim starcima druge odlične stvari… Kad sam upisivala fakultet, sebe sam vidjela u kombinaciji sporta i turizma, diplomirala sam na temi sedmodnevnih aktivnih odmora. Ekipa na faksu bila je nezamjenjiva. Bili smo potpuno rasterećeni, nepretenciozni, bez love i šminkeraja. Za pljuge i kavu smo imali, sve ostalo smo dijelili. Nezaboravno iskustvo, ljudi i vrijeme.
Osim u sportu, uživa i u putovanjima, prijateljima, svojoj vinkovačkoj obitelji i hvali svoje nećake Davida i Filipa s kojima ima „poseban savez i družbu“, a s velikom toplinom govori i o svojoj Slavoniji:
– Iz Vinkovaca i Slavonije nikada nisam otišla. Ja volim zemlju, volim te naše široke horizonte, Vinkovačke jeseni i Bosut. Od onih sam ljudi koji neizmjerno vole svoju rodnu grudu i sve što je vezano za nju. Slavonija je pitoma, široka i potencijalna. Mislim da ću se vratiti ili kombinirati život s ostatkom teritorija koji još utvrđujem.
Tekst: Marjana Filipović Grčić
Fotografije: Boris Poljičanin
Make Up: Morana Pereža
