Sretan sam činjenicom da me ljudi prepoznaju po imenu, a ne samo po jednoj izdvojenoj ulozi, to ne bi bilo pošteno – kaže prvak Drame Hrvatskog narodnog kazališta Goran Grgić. Glumac koji iza sebe broji cijeli niz strukovnih nagrada, ali i kazališnih, televizijskih i filmskih projekata, trenutačno se priprema za premijeru drame „Na kraju tjedna“, autorsko djelo Bobe Jelčića, koje bi svjetlo dana trebalo ugledati u studenome.
No kazališne teme i pitanja o glumčevoj karijeri u punom i zadimljenom kazališnom kafiću HNK-a kao da ostaju u nekom eteru i izazivaju sjetu, dok okupljeni glumci i dalje u nevjerici razgovaraju o oproštaju od kolege Ivice Brkića, koji ih je napustio uoči nove sezone. I sam Grgić samo sliježe ramenima. Ne voli, kaže razgovarati o prošlosti, ali zato ne skriva da razmišlja o budućnosti i onome što ona donosi…
Hrvatska, kažu, izlazi iz recesije. Izlazi li i hrvatsko glumište iz recesije?
– Kod nas to nekako dolazi retrogradno. Kada se u društvu dogodi kriza, mi to, čini mi se, osjetimo nekih godinu-dvije nakon glavnog udara. Kulturnjaci se neminovno oslanjaju na proračune, dotacije, sponzorstva i dijele sudbinu sredine u kojoj rade. Da, smanjila su se izdvajanja za kulturu, osjeća se nervoza i čini mi se da smo na granicama izdržljivosti. Prisiljavam se vjerovati da je glavni udar prošao, ali me stvarnost demantira. Golem je odljev mladih ljudi i to ni na koji način nije dobar pokazatelj. Siguran sam da nije došlo do krize kreativnosti, ali je produkcijska snalažljivost i prilagodljivost u takvim trenucima jedina moguća opcija.
S obzirom na turbulentno razdoblje za kulturu, u kakvoj su poziciji danas vaši mladi kolege glumci koji tek izlaze iz akademija?
– O tome kako im je, najbolje mogu reći oni sami. No, osjećam u kakvoj se poziciji nalaze. Apsurdna je činjenica da su se kazališta, potaknuta spomenutom recesijom, okrenula ponajviše vlastitim snagama i time donekle zatvorila vrata propulzivnosti ansambala, a paralelno se dogodio procvat škola koje pripremaju nove snage za te iste pozornice. Niti jedno ni drugo nije nužno loše… Trenutno u našoj kući nema niti jednog kolege koji nije u nekom od novih projekata, imamo i stipendiste koji su s nama na pozornici, ali bit će i mnogo mladih koji ce završiti neku od akademija, a neće imati priliku svoje znanje pokazati. No, oni koji se izdvoje iz te gomile bit će zasigurno iznimno kvalitetni. Nije bilo nikad jamstva za uspjeh, ali je njima sve teže dobiti priliku i za promašaj.
Kako je bilo vašoj generaciji na akademiji?
– Svako vrijeme nosi svoje. Devedeset i prva, kad sam završio akademiju, svakako nije bila pogodna za početak profesionalnog bavljenja kazalištem. Studiranje je bilo, kao i mnogima, uzbudljivo, iscrpljujuće, ali i kreativno. No, nakon akademije smo uletjeli u stvarnost koja nije bila nimalo poetična. Ipak, bez obzira na okrutne okolnosti, imao sam tada osjećaj da smo kao generacija bili promatrani, da smo imali relativno iscrtan put po kojem se možemo glumački usavršavati i da su nam se adekvatno otvarali prostori u kojima smo mogli pokazati svoje sposobnosti.
Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Romeo Ibrišević
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
