Ne postoji ništa više francuskije ili pariški konkretnije od navade svakodnevnog odvajanja vremena za kavu u nekoj od tisuća gradskih kavana. Les Deux Magots i Café de Flore slavni su lokali koji su do danas zadržali dah starinskog pariškog glamur
Prošetat ćemo prije negoli odeš kući. Tako ću udahnuti malo svježeg zraka prije nego nastavim raditi. Idemo u Flore, rekao je Pablo. To je bilo posljednje mjesto gdje sam željela ići. Znala sam da će tamo biti mnogi od njegovih prijatelja i da će sutradan svi znati da među nama ima nečega. Kad sam mu to objasnila, rekao je: “U pravu si. U tom slučaju, samo ćemo otići do bulevara Saint-Germaine”. Rekla sam: “Ne; na bulevaru St.-Germain vjerojatno ćemo sresti sve koji idu u Café de Flore ili se odande vraćaju…”
“Teško je tebe zadovoljiti… Nećemo ulaziti, samo ćemo pogledati izvana.”, odvratio je Pablo. Napokon sam popustila. Kad smo tamo stigli, Pablo je rekao: “Samo ću pogledati kroz izlog. Nitko me neće prepoznati.” No, čim je pogledao, kazao mi je: “O, Dora Maar sjedi s nekim prijateljima, siguran sam da me spazila. Bit će joj čudno ako sada ne uđemo.”
Ovo je ulomak iz knjige „Moj život s Picassom“ koji opisuje rane ljubavne dane autorice Françoise Gilot sa slavnim slikarom i način na koji je on volio sučeljavati trenutne i bivše ljubavnice, iz doba kada su pariške kavane, posebno one na Saint-Germain-des-Présu, jedinstvenoj gradskoj četvrti, vrvile umjetnicima i intelektualcima svih usmjerenja. Ovdje su se osmišljavali novi umjetnički pravci i ispisivale stranice koje će postati klasici književnosti, a sve u jednom gotovo nestvarnom svijetu u kojem su, prije svega, carevali umjetničko-intelektualna sloboda i kreativnost. Samo malo dalje od Café de Flore, nekoliko je godina ranije pjesnik Paul Eluard upoznao mladu fotografkinju Doru Maar, kćer hrvatskog arhitekta, s Picassom. Bilo je to u Les Deux Magots, drugoj kultnoj pariškoj kavani Lijeve obale (Rive Gauche). Kad ju je prvi put tamo vidio, Dora je, dlana položena na stol, mahnito zabijala nož između prstiju. Kada je dovršila taj „ruski rulet“, ruka joj je bila krvava, a Picasso potpuno osvojen.
Središnji stup kavane Les Deux Magots još i danas ukrašavaju dvije skulpture Kineza, što već više od stotinu godina gledaju prema terasi kavane. Naime, taj prostor najprije je, od 1813., bio trgovina tekstilom, gdje su se prodavali fina svila (otud Kinezi) i druge luksuzne tkanine. Trgovina je još tada nosila ime Les Deux Magots (Dvije rugobe), prema tada vrlo popularnoj kazališnoj predstavi „Dvije kineske rugobe“. Do 1884., dućan Les Deux Magots, smješten na uglu St-Germain-des-Presa, preobrazio se u vinoteku, baš u doba kada su, zahvaljujući tamo prisutnim izdavačkim kućama Grasset i Gallimard te kazalištu Le Vieux Colombier, četvrt počeli naseljavati umjetnici. Novo poglavlje ispisao je Auguste Boulay, predak današnjih vlasnika, kada je 1914., uvidjevši potencijal lokacije, na mjestu vinoteke uredio kavanu. Les Deux Magots brzo je postao omiljeno okupljalište legendi umjetničkog svijeta. U njemu se Verlaine sastajao s Mallarmeom, Oscar Wilde pijuckao čaj, Guillaume Appollinaire s društvom diskutirao o najvažnijim pitanjima dana, Jean Paul Sartre doručkovao sa Simone de Beauvoir, a mnoge stranice ispisali Gide, Malraux i Hemingway.
No, svi su oni obvezno zalazili i u važniji od spomenutog kavanskog dvojca – Café de Flore, lokal koji je ime dobio po maloj svetačkoj skulpturi koja se nalazila s druge strane bulevara. Do 1913., tu je kavanu Apollinaire već rabio kao svoj ured, a njen gornji kat kao „novinsku redakciju“. Stranke je svakodnevno primao u zakazano vrijeme, a u tome ga nije spriječio ni Prvi svjetski rat. U proljeće 1917. tu je Philippea Soupaulta predstavio André Bretonu, a potom dvojicu mladih pjesnika povezao s Aragonom te time postavio temelje dadaističkom pokretu. Iste godine, Apollinaire je skovao i izraz „nadrealizam“. Budući je cijele dane provodio u Café de Flore, tu je i umro 1918.
Tridesetih godina, popularni konobar-filozof Café de Florea, po imenu Pascal ili „Descartes“, kako ga je nazivao stalni gost Albert Camus, redovito je tu služio Trockog i Ču En-laja. U to doba, Flore su okupirali književnici, među kojima je glavnu riječ vodio Raymond Queneau, autor poznatog kazališnog komada „Stilske vježbe“. Tu su redovito zalazili i umjetnici s Montparnassea, poput Derainea, braće Giacometti, Yves Tanguya i Picassa. Uskoro su im se pridružili i filmaši predvođeni Marcelom Carnéom, a takozvana „Prevertova ekipa“ često je znala popuniti i tri četvrtine kavane. Jean Paul-Sartre, koji je tu „izmislio“ egzistencijalizam, ovako je opisao Café de Flore s kraja tridesetih: „Potpuno smo se tamo preselili: od 9 do 12 smo radili, onda otišli na ručak, a od dva se opet sastajali s prijateljima i pričali, sve do 8 navečer. Nakon večere, primali smo one s dogovorenim terminima. Tu smo bili kod kuće“. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Café de Flore nije zašao niti jedan Nijemac, a lokal je više sličio engleskome klubu negoli kavani. Za stolovima je sjedilo po 10-12 ljudi, a s „Prevertovom ekipom“, „Sartreovom obitelji“, pa čak i „Komunističkom skupinom“, okupacija Pariza u Café de Flore doimala se pravom slobodnom komunom.
Tekst: Tomo Will
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju…
