Ako je Australian Open prvi ispit koji usmjerava sezonu, Roland Garros etapni maraton na zemlji, a Wimbledon kraljevski turnir u „teniskom hramu“, onda je US Open ultimativni test fizičke i mentalne izdržljivosti
U godinama koje nemaju veliko natjecanje, poput Olimpijskih igara ili europskog i svjetskog nogometnog prvenstva, fokus sportske javnosti ljeti se po običaju okreće prema ostalim događajima. Napetije se prate Wimbledon, atletske poslastice, Tour de France, utrke Formule 1, a zadnjih godina i završnica Uefine Liga nacija. Kad se godišnji odmori približe kraju, posebno mjesto u kalendaru rezervirano je za teniski obračun u New Yorku. Posljednji od četiri Grand Slama, službeno US Open Tennis Championships ili samo US Open, kulminacija je teniske sezone, događaj bez kojeg je nemoguće zamisliti kraj ljeta i koji predstavlja jednu od najvažnijih stanica na ATP i WTA Touru. Kada stigne turnir u okrugu Queens, na horizontu se već nazire kraj sezone, a umor akumuliran tijekom prethodnih mjeseci dolazi na naplatu. Beton u Flushing Meadowsu ne oprašta pogreške, kao ni lošu pripremu. Turnir je to koji je nepogrešivo razdvajao istinske velikane od samo dobrih igrača i „čuda za jedan dan“. Da, bilo je iznimaka koje potvrđuju pravilo, ali na US Openu se potvrđuje klasa i razotkrivaju se slabosti.
Mjesto radnje je nacionalni teniski centar USTA Billie Jean King. Početak radnje je posljednji ponedjeljak u kolovozu. Tradicija datira skroz do 1881. godine kada je turnir prvi put održan u Newportu, na travnatoj podlozi. Tek je 1978. preselio na današnju lokaciju u velikom parku koji se zove Flushing Meadows. Manje je poznata činjenica da se US Open kroz povijest održavao na čak tri podloge (između 1975. i 1977. igralo se na zemlji), što ga iz te perspektive čini „najkompletnijim“teniskim turnirom. Danas tereni imaju tvrdu plavu podlogu, u klasifikaciji ITF-a smještenu između srednje brze i brze, kolokvijalno poznatu kao beton. Iznad te betonske baze još je nekoliko slojeva različitih umjetnih materijala, od gume do akrila, prilagođenih na način da igračima olakšaju kretanje i smanje rizik od ozljeda. Ako je Australian Open prvi ispit koji usmjerava sezonu, Roland Garros etapni maraton na zemlji, a Wimbledon kraljevski turnir u „teniskom hramu“, onda je US Open ultimativni test fizičke i mentalne izdržljivosti. Nije to samo zadnji od četiri velika turnira u sezoni, nego i epilog američke turneje koja počinje već u srpnju te iz najboljih tenisača svijeta cijedi posljednju kap znoja.
U očima domaće publike, turnir nosi posebnu težinu, čemu su doprinijele pobjedničke ere Connorsa, McEnroea, Samprasa i Agassija, kao i Billie Jean King, Evert, Navratilove te sestara Williams. Vremenska razlika osigurava i pažnju europske publike, koja krajem ljeta može guštati u kasnim popodnevnim, večernjim i noćnim mečevima. Možda i najjači adut turnira je žestina koju teniski gladijatori izvlače iz sebe kad se američka avantura približi kraju. O tome najbolje govori činjenica da su četiri muška finala u posljednjih 15 godina otišla u peti set, a od zadnjih 14 finala samo su tri završena u tri seta. Jedno od njih dobio je Marin Čilić, koji je 2014. pomeo Keija Nishikorija. Jednako kao što je afirmirao velikane, US Open je u ovom stoljeću preuzeo i ulogu Grand Slama koji je najavljivao nove struje u vrhu svjetskog tenisa. Prošle godine trofej je osvojio Carlos Alcaraz, u dobi od samo 19 godina, pa sljedeći dan postao najmlađi broj jedan u povijesti ATP Toura. Godinu dana ranije, osvajač US Opena bio je Rus Daniil Medvedev; i on se koji mjesec kasnije uspeo na prvo mjesto, kao prvi čovjek izvan „Velike trojke“ unatrag šest godina. Dominaciju čarobnog trokuta Federer – Nadal – Đoković, u New Yorku su, osim Čilića, razbijali još i Juan Martín del Potro (2009.), Andy Murray (2012.) te Stan Wawrinka (2016.). Zagrebemo li malo dalje u prošlost, prve velike naslove na istom su mjestu osvajali domaći asovi Pete Sampras (1990.) te John McEnroe (1979.).
Piše: Vladimir zrinjski
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
