Nj.E. Emilija Georgieva, švicarska veleposlanica u Hrvatskoj, iza sebe ima diplomatske misije u Washingtonu, Singapuru i Beču. Zagreb je, eto, četvrta stanica njezina karijere, a u hrvatsku metropolu stigla je u izazovna vremena koronavirusa i potresa…
Washington, Singapur i Beč, potpuno različite strane svijeta, u svojim diplomatskim misijama posjetila je švicarska veleposlanica, Nj.E. Emilija Georgieva, koja sad svoju zemlju zastupa u Zagrebu. „Budući da i sama volim putovati, mogućnost da radim diplomatski posao u svim tim zemljama zaista sam s užitkom prigrlila jer riječ je o različitim kulturama na različitim kontinentima. Svaka od njih nosi svoje draži i posebnosti koje pojedincu itekako obogaćuju život. A misija u Hrvatskoj je za mene posebna jer ovdje prvi put svoju zemlju predstavljam kao veleposlanica“, kaže ona na početku razgovora za naš časopis. I ta prva misija u ulozi veleposlanice postala joj je u najblažu ruku – vrlo izazovna…
Vaš mandat u Hrvatskoj i Zagrebu definitivno nije obilježilo „normalno“ razdoblje – ovdje ste doživjeli i pandemiju i potrese. Koliko je to za vas bilo stresno?
– Srećom, u Zagreb smo stigli godinu dana prije nego što je izbila pandemija. Već smo dobro upoznali grad i stekli mnoga poznanstva, što je bilo od velike pomoći. Pa ipak, bila su to izrazito šokantna iskustva za cijelu obitelj. Nitko od nas tako nešto nije očekivao, da se život može toliko promijeniti u tako malo vremena. Dva tjedna prije lockdowna još i nismo razmišljali o tome kolike će na kraju razmjere imati sama pandemija, a onda smo odjednom morali ostati u svojim kućama, više se nismo mogli kretati kako smo htjeli… Naravno da mi je kao osobi naviknutoj na sport to prilično teško palo. A i djeca su također sportski nastrojena, pa je nastala jako čudna situacija kad smo odjednom svi morali ostati u kući, vezani uz računala. Nije prošlo ni tjedan dana od lockdowna, a Zagreb je udario potres. Tako nešto nismo nikad doživjeli. S jedne strane lockdown i zima, a s druge strane zajedno sa susjedima trčite rano ujutro u pidžamama na ulicu. Srećom, nitko nije stradao kod nas, ali kada smo se vratili u stan, vidjeli smo oštećenja. U Švicarskoj imamo prirodne nezgode poput lavina, ali ovo je zaista bilo strašno i bojim se da će potres na ovim područjima ostaviti veće posljedice na ljude, nego sama pandemija. Uostalom, i godinu dana nakon zagrebačkog potresa, brojni ljudi i dalje čekaju na obnovu i tako žive…
S druge strane, posao vam nije dopuštao neki predah…
– U cijeloj toj strci i kaosu proradi neki instinkt i tada radite sve što možete, sve ono što je u vašoj moći. A telefoni u veleposlanstvu počeli su zvoniti danonoćno, i tako tjednima. Ljudi su zvali, raspitivali se za svoje bližnje, za poznanike. Uz to, razna ograničenja putovanja koja su stupila na snagu bila su velika novost i mnogo ljudi nije u početku znalo kako se nositi s tim izazovima. Naravno, mi smo bili tu da pomognemo koliko god možemo. S vremenom se stanje normaliziralo, ali ovo „novo normalno“ u zadnjih je godinu dana donijelo i neke nove navike. I nisu sve nužno loše.
Sada, kad su se ove krizne situacije, nadajmo se, počele smirivati, kako gledate na budućnost?
– Počeli smo se mnogo više povezivati putem virtualnog svijeta, što nam je svima u prvi mah bio novi izazov, ali sada smo se već navikli. Mislim da nam budućnost donosi neku mješavinu onog dobrog iz „starog normalnog“ i „novog normalnog“. Primjera radi, kako volim jogu, tijekom pandemije povezala sam se sa joga studijem u Singapuru koji sam svojevremeno pohađala, a sad je voditelj otvorio online druženja uz jogu. Pa se tako susrećem sa svojim prijateljima koji su sad na raznim krajevima svijeta… S druge strane, vjerujem da će lockdown s cijepljenjem polako popuštati te da ćemo se u skoro doba svi moći lakše kretati i družiti. Bilo je pomalo zastrašujuće nakon potresa vidjeti prazno središte Zagreba u vrijeme vikenda, pustu Ilicu…
Kad govorimo o potresima, pogotovo o onom vrlo snažnom na području Petrinje, Švicarska je jedna od prvih priskočila u pomoć Hrvatskoj.
– Na zamolbu hrvatske Vlade, Švicarska je donirala tridesetak mobilnih smještajnih i sanitarnih kućica kako bismo barem donekle olakšali ljudima te teške dane. Bili smo spremni poslati tim za hitne intervencije, uključujući i ekipe s psima tragačima, jer imamo vrhunsko obučene stručnjake, ali na svu sreću to nije bilo potrebno. Drago nam je što smo mogli barem malo pomoći u ovoj velikoj tragediji koja je zatekla prijateljsku nam zemlju.
Piše: Igor Weidlich
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
