Obično se smatra da je najbolji sudac u pitanjima valorizacije umjetničkih djela – vrijeme. Ako je to točno, danas, dvadeset godina nakon premijere “Gospodara prstenova”, možemo ustvrditi da je Jacksonov filmski projekt u svakom smislu preživio test vremena
Prije dva desetljeća, 10. prosinca 2001. godine, u legendarnom kinu Odeon na Leicester Squareu u Londonu premijerno je prikazana “Prstenova družina”, prvi dio filmske trilogije “Gospodar prstenova” koju su desetljećima željno očekivali svi fanovi engleskog pisca J. R. R. Tolkiena. Njegovi epski romani o borbi dobra i zla u izmaštanom svijetu drevnog Međuzemlja, objavljeni sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, prodani su u stotinama milijuna primjeraka diljem svijeta i pritom posvuda privukli odanu sljedbu. Osnivani su klubovi obožavatelja, pojavljivala su se kazališna uprizorenja, stripovi i kompjuterske igrice, ali do tog prosinca 2001. nedostajala je odgovarajuća filmska adaptacija.
Milijuni fanova stvorili su dotad neviđenu medijsku euforiju i prvi film iz trilogije pretvorili u najiščekivaniji filmski događaj desetljeća, ako ne i stoljeća. Uz luksuz dvadesetogodišnjeg odmaka, danas možemo sa sigurnošću ustvrditi da su sva ta očekivanja bila i više nego ispunjena – filmski projekt novozelandskog redatelja Petera Jacksona dobio je gotovo jednodušne hvalospjeve kritike i publike.
Ipak, Jacksonova trilogija nije bila prva dugometražna adaptacija Tolkienova romana na filmskom platnu. Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kinima se pojavio animirani film “Gospodar prstenova” cijenjenog američkog autora palestinskog porijekla Ralpha Bakshija. Taj je film pokrivao samo prvi dio trilogije, a snimljen je kombinacijom klasične diznijevske animacije i rotoskopije, tehnike u kojoj se prvo snimaju scene s pravim glumcima, a onda te snimke animatori precrtavaju, kadar po kadar, kako bi se dobila najveća moguća realističnost pokreta. Dakako, rotoskopijom je snimljena većina masovnih scena – bitke elegantnih vilenjaka i hrabrih konjanika protiv orki i raznih čudovišta iz podzemlja – što možda i nije bio najsretniji izbor tehnike animacije. Kad danas gledamo taj film, djeluje nam kao neuspjeli križanac između Disneyeve “Snjeguljice i sedam patuljaka” i niskobudžetnog dokumentarca o Hanibalovim osvajanjima s History Channela.
Premda je Bakshi bio, i još uvijek jest, iznimno cijenjeni animator – primjerice, autor je klasika neovisnog animiranog filma za odrasle “Mačak Fritz” – njegov pokušaj adaptacije Tolkienovog epa bio je u kreativnom smislu samo djelomično uspješan. Dodatni problem predstavljala je činjenica da je Bakshi zbog nagomilanog stresa i iscrpljenosti odustao od snimanja predviđenog drugog dijela sage u kojemu bi priču doveo do logičnog kraja. Uglavnom, Bakshijev “Gospodar prstenova” solidno je prošao na kino blagajnama, kritika ga je ocijenila osrednjim, ali je kod istinskih Tolkienovih fanova potaknuo otvorene izljeve neprijateljstva.
Čini se ipak da problem nije bio u Bakshijevoj autorskoj kompetenciji: krajem sedamdesetih godina tehnike snimanja filmova jednostavno nisu bile dovoljno napredne za realističan prikaz Tolkienova fantastičnog svijeta kakav je njegova proza zahtijevala. Uvjeti za “realističnog Tolkiena” stekli su se tek devedesetih kad je napredak kompjuterske tehnologije omogućio filmove u kojima je zahvaljujući CGI-ju redatelj mogao na platnu ostvariti sve svoje najfantastičnije vizije, a da se one pritom ne razlikuju od stvarnosti. Svoju viziju “Gospodara prstenova” vjerojatno su imali mnogi, ali Peter Jackson potrudio se da ju i ostvari. Počeo je razgovore s producentskim kućama koje su imale prava na film po Tolkienovoj prozi i bacio se na posao bez presedana.
Kakva je, dakle, bila Jacksonova vizija? Odlučio se za klasičnu epsku filmsku fantaziju u kojoj bi pokušao što jasnije gledateljima predočiti kompliciranu sagu, pa je stoga izabrao kronološki pristup pripovijedanju umjesto zamršenog vremenskog preplitanja Tolkienove naracije. Premda su u Jacksonovoj adaptaciji neke scene izmišljene, neke izbačene, a neke premještene u drugi fabularni meandar, Tolkienov siže ipak je u velikoj mjeri zadržan. Kako je originalna trilogija prilično opsežna, Jackson je ubrzo shvatio da neće moći snimiti film kraći od desetak sati. Na kraju je zajedno sa svojim koscenaristima napravio trodijelnu adaptaciju ukupnog trajanja oko devet sati. Pošto je scenarij za tri filma, “Prstenovu družinu”, “Dvije kule” i “Povratak kralja” bio razvijen, produkcijska kuća Miramax (koja je pregovarala s Jacksonom o snimanju filma), shvatila je da neće moći financirati taj golemi projekt pa je predložila snimanje jednog dvosatnog filma, na što Jackson nikako nije želio pristati. Nakon dugotrajnih holivudskih pregovora, u čije detalje ovdje ne treba ulaziti, dogovoreno je da trilogiju producira filmska kompanija New Line Cinema…
Piše: Darko Vlahović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
