Zamalo je postao neurokirurg ili kardiokirurg, ali su ga problemi s kralježnicom koji bi mu otežavali operacije koje zahtijevaju dugo stajanje, „potjerali“ u oftalmologiju, područje medicine koje je od njega izgradilo jednog od vodećih svjetskih stručnjaka i očnih kirurga. Poznati oftalmolog Nikica Gabrić, kojeg će mnogi povezati i uz aktivno političko djelovanje prije nekoliko godina, i sam priznaje da kao dijete rodom iz Metkovića nije mogao ni sanjati kamo će ga život odvesti. Naime, dosad je operirao u 17 zemalja svijeta, u gotovo svim istočnoeuropskim zemljama, a menadžerski i natjecateljski duh omogućio mu je da izgradi jednu od najvećih i najuspješnijih privatnih klinika na ovim prostorima – kliniku „Svjetlost“. Uvijek elokventan i samouvjeren, otvoren za sva pitanja, bilo da je riječ o medicini o kojoj govori s velikom strašću ili o politici prema kojoj više ne skriva razočarenje, u jednoj od rijetkih pauza, dok je s užitkom palio cigaretu u svom uredu središnje klinike u Heinzelovoj, za naš je časopis Gabrić govorio o oftalmologiji danas, temeljima uspješnog poslovanja svoje klinike koja se raširila po cijeloj regiji, planovima, ali i novim priznanjima koja su se počela nizati otkako je opet svim svojim duhom usmjeren na medicinu očiju.
Lani ste dobili Nagradu za životno djelo Zaklade Zergollern-Čupak za postignuća u medicini. Koliko vam takva nagrada znači?
– Supružnici profesor Krešimir Čupak i profesorica Ljiljana Zergollern-Čupak čije portrete možete vidjeti u mojem uredu, na neki su način moji duhovni roditelji. Kad sam bio mladi student medicine, oni su mi otvorili vrata svjetske medicine i pokazali mi kojim putem u životu treba ići, a da to ne bude neki ondašnji jugoslavenski prosječni put ili današnji hrvatski put, nego svjetski put. Oni sami nisu imali djece, ali su imali određeni imetak, pa su osnovali zakladu kojom stipendiraju mlade oftalmologe i pedijatre, čime im se plaća doktorski studij. Kako sam s njima postao i partner te smo surađivali 35 godina, želja profesorice Zergollern bila je dodijeliti mi Nagradu za životno djelo.
Je li ta nagrada i odgovornost za nove generacije liječnika?
– Cijeli moj uspjeh ne može se promatrati bez uspjeha mojih suradnika. Ovo što imam, nikad ne bih napravio kad oko sebe ne bih imao još 40 doktora, a većina njih su moji đaci kojima sam prenio znanja. Mladim ljudima trebate dati energiju, vrijeme, emocije, i na kraju, novac. Isto kao da tretirate vlastitu djecu. Ako i jedne i druge tako ne tretirate – napustit će vas.
Po vama, neophodno je imati mentore?
– Ja sam jako zahvalan svojim mentorima što su mi omogućili da vidim kako svijet funkcionira, jer kao mali provincijalac iz Metkovića nisam znao što je svijet. Do 1983. sam bio tek u Trstu, Leibnitzu i Grazu, i to u šopingu. A kad sam obišao svijet, nastojao sam uzeti ono najbolje i presaditi to da funkcionira u mojim ustanovama. Najveća slabost u obrazovnom sustavu u Hrvatskoj je upravo to što nemamo mentorski rad. Jer vi tako kroz dvije ili tri godine novoj generaciji možete prenijeti stavove, iskustva i znanja koja ste stjecali 50 godina. Bolje je učiti na tuđim greškama, nego na vlastitim.
Redate medicinske uspjehe; a velikom kongresu u Milanu prošle ste godine osvojili stručnu javnost operacijom uživo…
– Tako je, za to smo dobili i medicinskog Oscara, a natjecali su se Milano, Kairo, Istanbul, Bukurešt i Zagreb. Imali smo 90 minuta satelitskog prijenosa – operaciju uživo iz naše bolnice u Milano, a 3000 stručnjaka gledalo je to što radimo. Mi smo za 62 minute napravili pet operacija i time bili najbolji i najbrži.
Je li takav uspjeh samo stvar znanja ili i tehnologije?
– Apsolutno morate imati vrhunsku tehnologiju, to je temelj. S druge strane, tamo u međunarodnom odboru operaciju prate ljudi koji su školovani u prestižnim svjetskim centrima, koji imaju dugogodišnja iskustva, govore nekoliko jezika i imaju na tisuće operacija u svojim rukama. Tako da rijetko tko ne podlegne nekoj vrsti treme ili bar pojačane odgovornosti jer postoji mogućnost da se vidi i najmanja pogreška u vašem radu. Zaista se ništa ne može prikriti jer oni gledaju na velikom ekranu – oko je veliko tri metra, dok je u stvarnosti tek 12 milimetara. Dakle, uoči se svaki drhtaj ruke ili glasa ako niste apsolutno koncentrirani ili sigurni u sebe. Iznimno sam ponosan što sam sa suradnicima radio besprijekorno… Bio sam ponosan kao i kad sam bio u Moskvi na čuvenom Fjodorovljevom institutu, tamo sam operaciju katarakte napravio za samo šest minuta, a njihov je najbolji doktor operirao 17 minuta. Kad vam za takvu vještinu plješće 3000 ljudi, to je osjećaj koji ne možete kupiti nikakvim novcem.
Imate li tad imalo tremu?
– Za ovakve operativne zahvate više uopće ne osjetim tremu. Ali jednom, bio sam još mlad, prije više od 20 godina, u Ljubljani je također bio kongres s operacijom uživo. Jedan od gostiju bio je oftalmolog princa Charlesa. Razmišljao sam koliko taj čovjek mora biti vješt i spretan kada mu je povjerenje dala kraljevska obitelj u Engleskoj, koja je kolijevka medicine. Nisu mi ruke drhtale, ali sam osjetio lagano drhtanje u nozi kad god bih za vrijeme operacije pritiskao pedalu. To je jedini put da sam imao tremu, ali sve je na kraju dobro prošlo.
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Romeo Ibrišević
