Kada se u smiraj dana zaputite na Dravu, dobro otvorite oči. Možda će se između šljunčanih rukavaca, sprudova i šumaraka vrbe, na tren ukazati rijetka pojava. Dok ju obasjavaju kasne sunčane zrake, bljesnut će elegantna ženska figura. I dok protrljate oči, već je nestala u bujnoj vegetaciji, a ostali su samo nježni tragovi u pijesku ili mulju…
No, imate li sreće, i ako se dobro prikrijete, možete biti počašćeni – prisustvovat ćete idiličnoj sceni. Predivna dravska vila tada postaje vladarica rijeke, gacajući u plitkoj i toploj vodi, provjeravajući svaki cvijet, list ili kamenčić svojeg carstva. Riječne vile (ili dekle ponekad) dio su staroslavenske mitologije. To su lijepe, mlade djevojke, odjevene u lepršavo bijelo ruho, ponekad i plavo. U zlatnoj kosi skriva se tajna njihova života, a iščupa li im se i jedna vlas, one gube vilinsku moć i umiru. Glas im je čaroban, imaju i moći pozvati tmurne oblake, a oči im sijevaju zrakama svjetla. Neke imaju i krila, a posrednice su između ljudi i bogova. Ovisno o kraju, varijanti o izgledu i moćima su neiscrpne.
Izvorni, stari okoliš kao u vrijeme nastanka ovih mitova sve se više cijeni. Danas se u Europi rijekama vraćaju odsječeni meandri, otoci i rukavci, radi prirodne obrane od poplava i mnogih ostalih korisnih funkcija rijeka. Jača negdašnja veza čovjeka i prirode, u ovom slučaju rijeke. Ljudi su se u davnini prilagođavali vodi, a ne ju pokušali pokoriti. Od rijeke su uzimali što im treba – vrbovo pruće za košare, lovili su ribe, skupljali ptičja jaja…Poštovali su njezine cikluse plavljenja, sasvim prirodnu pojavu u rijeka, baš kao što je prirodna kiša i snijeg… A možda nema boljeg simbola od tog negdašnjeg suživota od riječnih vila, tih mitoloških bića.
Koprivničanka Dijana Kemić (27) make up artist, trenutno živi u Zagrebu. Kaže da najviše uživa u prirodi, samoći i slikanju ulja na platnu, da obožava životinje i dobru knjigu, a za naše stranice utjelovila je jednu od dravskih vila.
„Puno sam vremena u svom djetinjstvu provela s tatom na Dravi i ta rijeka zauzima mjesto u mom srcu. Nije mi nikad bio problem stopiti se s prirodom. Zapravo uvijek jedva dočekam otplivati do onih otoka, zaprljat se u mulju i među lopočima. Maknuti se od uštogljenog, gradskog sivila…“
Fotografije: Goran Šafarek
