“Psihomodo pop” 2023. obilježit će četrdeset godina postojanja. Stoga smo i porazgovarali s njihovim legendarnim frontmenom Davorom Gopcom koji ni u svojoj 59. godini ne pokazuje nikakve znakove posustajanja ili nedajbože umora
Početkom studenoga u zagrebačkoj Tvornici održano je drugo izdanje November Festa, glazbenog festivala posvećenog muškarcima, kojim se promiče važnost prevencije i pravovremenog otkrivanja karcinoma prostate i testisa. Trodnevni festival okupio je šest domaćih izvođača, a svojim ga je nastupom zatvorio legendarni zagrebački rock bend “Psihomodo pop” na čelu s frontmenom Davorom Gopcem.
Nakon dvije i pol godine djelomičnog ili potpunog lockdowna, nova koncertna normalnost jamčila je dobru atmosferu u Tvornici, uglavnom popunjenoj mlađom publikom koju su posebno oduševili upravo Gobac i njegov bend. “Psihomodo pop” zvučao je svježe i energično kao na početku karijere, i malo tko je pomislio da 2023. obilježava 40 godina postojanja. Čini se da tajna te energije i dugovječnosti ponajprije leži u njegovom vječno mladom frontmenu: Davor Gobac ni u svojoj 59. godini ne pokazuje nikakve znakove posustajanja ili nedajbože umora. Rođen u Karlovcu u veljači 1964. godine, Gobac se u djetinjstvu preselio u novozagrebački kvart Kajzericu. U osnovnu školu išao je u obližnje Trnsko gdje je već kao trinaestogodišnjak osnovao svoj prvi punk bend “Klinsku pomoru”. To se dakle dogodilo iste godine kad su Sex Pistolsi objavili svoj prvi i jedini studijski album “Never Mind the Bollocks”, što pokazuje da su buntovničke vibracije s londonske protopunkerske scene nekad iznenađujuće brzo stizale do navodno uspavanog Novog Zagreba.
Nakon nekoliko godina učenja i upijanja punk-rock kulture, Gobac se 1983. priključuje rock skupini “Neron” gdje zatiče većinu budućih članova svog budućeg benda. Ubrzo preuzima ulogu frontmena, pjeva i piše pjesme, a bend mijenja ime u “Psihomodo pop”. Ostalo je – kako se to već kaže u prigodničarskim govorima – povijest. Otkad je video spot engleske verzije njihove pjesme “Ja volim samo sebe” bio prikazan na MTV-u, navodno kao prvi spot uopće neke grupe iz komunističke istočne Europe, bend je snimio ukupno 11 studijskih albuma: od “Godine zmaja” objavljene 1988. do “Digitalnog neba” iz 2019. godine. “Psihomodo pop” je u međuvremenu izbacio niz velikih hitova, održao na stotine koncerata i stekao kultno sljedbeništvo diljem bivše Jugoslavije. Interesi lidera Davora Gopca ne zaustavljaju se međutim na glazbi – čitavo to vrijeme on slika, pleše sa zvijezdama, sudjeluje u žirijima, glumi u sapunicama, sinkronizira crtiće. Uz sve te obveze, pronašao je vremena i za razgovor za naš časopis.
Sredinom osamdesetih “Psihomodo pop” je bio poznat kao najbolji jugoslavenski bend koji nije snimio album. “Godina zmaja” objavljena je nakon pet godina demo snimki i koncertnih nastupa. Kako su u to vrijeme živjeli “rokeri u nastajanju”?
– Da, trebalo nam je pet godina na početku osamdesetih da snimimo album. To je bilo natezanje… Već smo počeli snimati album za “Suzy”, ali to je na kraju propalo, pa sam nazvao našeg producenta Piku Stančića i Piko je rekao da će preuzeti taj projekt. Dobili smo na kraju ugovor za “Jugoton” i snimili smo tu ploču, a dalje se sve zna što se događalo… Osim zezancije oko te ploče, život “rokera u nastajanju” zapravo je bio odličan. Bili smo mladi, non stop smo bili po gradu, po klubovima, super smo živjeli. Baš jako lijep život.
Kad danas gledate na svoje početke, mislite li da ste nešto trebali napraviti drugačije? Što biste poručili samom sebi na početku karijere?
– Ne bih si ništa posebno imao za reći. Mislim da se sve odigralo baš onako kako se trebalo odigrati. Čak smo na momente imali i više sreće nego što je trebalo.
Tko je na vas osobno najviše utjecao u glazbenom i životom smislu?
– Ne mogu reći da je netko posebno na mene utjecao, ne mogu izdvojiti neko ime, ali neki utjecaj je sigurno postojao. Vjerojatno su to bili oni prvaci punka sedamdesetih – Clash, Ramonesi, Sex Pistolsi, a s druge strane Stonesi i Beatlesi.
Punk sedamdesetih na kojemu ste vi odrasli i izrasli, bio je gnjevni prosvjed protiv establišmenta. Čini se da danas ima sasvim dovoljno razloga za prosvjede protiv vladajućih ideologija, ali mladi ne prosvjeduju, barem ne kroz glazbu. Gdje današnji klinci kanaliziraju tu prosvjednu ideologiju? Zašto danas ne postoje gnjevni mladi bendovi?
– To je dobro pitanje. Prosvjedna energija se sigurno ne kanalizira kroz cajke. Svi ti klinci danas idu na cajke i bulje u društvene mreže. Valjda se onda ta prosvedna ideologija kanalizira na društvenim mrežama!Isto tako, nemam pojma gdje su nestali ti gnjevni bendovi koji se bune protiv svega, kao u vrijeme punk-rocka. Zaista ne znam što bih rekao…
Danas je praktički svima, jednim dodirom na ekranu pametnog telefona, postala dostupna gotovo sva moguća glazba. Što su glazbi donijeli streaming servisi? Koliko se samo iskustvo slušanja promijenilo?
– Streaming servisi su glazbi sigurno donijeli neke prednosti. Glazba je postala pristupačna za svakoga, ali mislim da se izgubila neka draž istraživanja. Jer u moje vrijeme si imao jednu ploču pa si ju doma slušao milijun puta. Naučio si je napamet, znao si svaki ton, znao si sve priče koje si mogao dokučiti oko toga. Danas klinci uđu u bilo koji bend koji ima milijun godina i milijun uradaka, pogledaju to deset minuta i onda prijeđu na drugi bend na sljedećih deset minuta. Iskustvo slušanja muzike kakvo je nekad bilo, više jednostavno ne postoji.
Piše: Darko Vlahović
Fotografije: Marino Zeljković & Toni Brnović & Goran Berović
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
