Svake godine na spomendan svetog Jurja 23. travnja, Katalonci slave svoju kulturu na doista jedinstven način – središnjom nacionalnom proslavom koja spaja knjige i ruže
Legenda o svetom Jurju važan je dio tradicije mnogih naroda diljem Europe, no taj kršćanski svetac možda je ipak najomiljeniji među Kataloncima. Rođen u 3. stoljeću u Kapadokiji na istoku današnje Turske, Juraj je bio vojnik u pretorijanskoj gardi rimskog cara Dioklecijana. Kako bi reformirao Carstvo i ponovno ujedinio njegove brojne narode, Dioklecijan je pokušavao obnoviti rimske vjerske tradicije, a u sklopu te kampanje pokrenuo je i progon buntovne kršćanske manjine. Juraj, rođen u kršćanskoj obitelji grčkog porijekla, nije želio odustati od svoje vjere, pa je negdje oko 303. godine pogubljen odsijecanjem glave… Premda je to otprilike sve što se zna o povijesnoj osobi tog kršćanskog mučenika, legenda o njemu kroz stoljeća je bujala poput kvasca. Pošto je u međuvremenu proglašen svetim – nije poznato kada se to točno dogodilo – u 11. stoljeću zabilježena je slavna legenda u kojoj, kako bi spasio princezu, ubija strašnog zmaja. Njegov kult brzo se proširio zemljama bizantske kulturne sfere, sve do Zakavkazja i istočnoafričkih visoravni, a na Zapad je došao preko priča križara koji su vjerovali da im je sveti Juraj pomogao u ratovima protiv muslimanskih nevjernika kod Antiohije i Jeruzalema. Danas Jurja štuju i u zapadnoj i u istočnoj crkvi, te u nekim monoteističkim vjerskim zajednicama poput Druza.
Mnogi gradovi i sela diljem kontinenta nose njegovo ime – među njima i hrvatski Đurđevac, Sućurac, Suđurađ, te nebrojeni Sveti Jurji. Proglašen je nebeskim pokroviteljem sveučilišta i raznih organizacija, pa čak i država: sveti Juraj je svetac zaštitnik Engleske, Gruzije, Ukrajine, Etiopije i – Katalonije. Toj pokrajini na krajnjem sjeveroistoku Španjolske – koja već stoljećima njeguje svoju posebnost od ostatka zemlje – sveti Juraj, odnosno Sant Jordi, predstavlja važan dio kulturnog i nacionalnog identiteta. Svake godine na njegov spomendan 23. travnja, Katalonci slave svoju kulturu na doista jedinstven način – središnjom nacionalnom proslavom koja spaja knjige i ruže. Na Sant Jordi tradicionalno se razmjenjuju darovi; muškarci svojim voljenima – ljubavnicama, majkama, kćerima, pa čak i suprugama – poklanjaju ruže koje simboliziraju krv ubijenog zmaja, dok žene svojim odabranicima daruju knjige. Kad je točno ta tradicija nastala i zašto su Katalonci odlučili povezati svetog Jurja, ruže, književnost i ljubav?
Priča počinje godine 1456. kad je Kneževina Katalonija, naslanjajući se na već postojeću tradiciju, svetog Jurja i službeno proglasila svojim svecem zaštitnikom. Budući da je, prema legendi, na mjestu na kojemu je Juraj ubio zmaja niknuo grm crvenih ruža iz zmajeve krvi – a Juraj je jednu od tih ruža poklonio spašenoj princezi – u katalonskom puku već se bio uvriježio običaj slavljenja tog sveca darivanjem ruža. Prema lokalnim tradicijama, sudbonosna borba između Jurja i zmaja dogodila se baš u Kataloniji, u gradiću po imenu Mont-blanc smještenom u podnožju planinskog masiva Prades. Uglavnom, blagdan Sant Jordi diljem Katalonije bio je poznat kao Dan ruža i stoljećima se slavio 23. travnja, na dan kad je Juraj navodno dekapitiran. Popularnost Sant Jordija varirala je tijekom vremena; padala je kad su vladari Katalonije bili stranci, a rasla kad bi njome upravljali domaći ljudi. Svetkovina kojom se slavi kršćanski svetac povezana je s književnošću baš u jednom takvom sretnom povijesnom trenutku. Liberalnih dvadesetih godina prošlog stoljeća, Španjolska je bila uzorna demokracija koja je poticala svekoliki kulturni razvoj svih svojih pokrajina, pa je na poticaj katalonskog pisca Vicentea Clavela i Katalonske književne komore, španjolski kralj Alfonso XIII. 1926. godine potpisao uredbu kojom se 7. listopada proglašava “danom knjige”.
Nekoliko godina kasnije, taj je događaj na zahtjev nakladnika, knjižara i pisaca pomaknut na 23. travnja kako bi se poklopio s obljetnicama smrti Miguela de Cervantesa i Williama Shakespearea. Riječ je o jednoj bizarnoj zabuni koja zaslužuje kraću digresiju. Naime, dugo godina vjerovalo se da su ta dva velika pisca umrla istoga dana, 23. travnja 1616. godine, no istina je malo drugačija. Cervantes je pokopan 23. travnja te godine što znači da je umro koji dan ranije, najvjerojatnije 22. travnja, dok je Shakespeare doista umro 23. travnja, ali po julijanskom kalendaru koji je tada još bio na snazi u Engleskoj. Po gregorijanskom kalendaru, koji je kontinentalna Europa već bila uvela, engleski je bard zapravo umro 3. svibnja, dakle 11 dana nakon Cervantesa. Kako bilo, novi se datum slučajno poklopio sa svetkovinom Sant Jordija, što mu dakako nije smanjilo popularnost. Naprotiv, u godinama prije izbijanja Španjolskog građanskog rata (1936.-1939.), Katalonija je Dan knjiga i ruža slavila kao jedinstven izraz nacionalne kulture. No, rušenje španjolske republike i uspostava diktature Francisca Franca ugušili su svako iskazivanje regionalnih posebnosti – katalonski jezik i kultura potisnuti su na margine, a proslave Sant Jordija zabranjene su.
Piše: Darko Vlahović
Fotografije: Diplocat & Unsplash
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
