BUDDY VALASTRO: Slastičar na prvoj liniji

Nije bilo nimalo lako jer su sve tri ekipe natjecatelja dobro obavile posao. Osim toga, nije bilo lako niti zbog toga što je tema bila Hrvatska, a ja ne volim ljude ocjenjivati olako. Tražio sam od publike da mi pomogne, i to je olakšalo stvar – rekao nam je dan nakon finalnog natjecanja za najljepšu tortu ukrašenu hrvatskim motivima Buddy Valastro, američki slastičar i velika televizijska zvijezda koju svi domaći ljubitelji kulinarskih programa dobro poznaju iz serijala „Šef slastičarnice“ i „Nova slastičarska nada“, prikazivanih na kanalu TLC Hrvatska te „Buddy’s Bakery Rescue“ (Buddy spašava slastičarnice) na originalnom američkom kanalu. Naime, Valastrov prvi posjet Hrvatskoj bio je vezan uz predsjedanje žirijem na spomenutom natjecanju održanom u zagrebačkom City Centeru One West pred dvije tisuće posjetitelja, na kojem su pobijedile Andrea Sokač i Lorita Grgičević Klarić, i to tortom Kreativna strana Hrvatske, koju su krasila djela Ivana Meštrovića – Zdenac života u Zagrebu i kip Grgura Ninskog u Splitu, simboličnom spoju sjevera i juga zemlje.

Buddy Valastro voditelj je obiteljske slastičarnice Carlo’s Bakery u Hobokenu u New Jerseyu, koju je naslijedio od oca i djeda, slastičara sa Sicilije. Buddy i njegove četiri starije sestre od rane su dobi gledali kako radi njihov otac, kojemu se po završetku osnovne škole pridružio i sam Buddy. No, sudbina je htjela da već sa 17 godina, zbog iznenadne smrti oca, preuzme vođenje slastičarnice i odvede ju u novu eru slastičarstva suvremenim ukrašavanjem torti fondant icingom (izvaljana masa od šećera, vode, želatine i glicerola) te uvođenjem svojih verzija modernijih američkih kolača, poput torte Red Velvet i cvjetnih cupcakea. Time je došao na glas, a dodatno su ga proslavile i narudžbe torti za slavne, poput Oprah Winfrey, ali i njegove umjetničke torte – makete grada St. Louisa i golema jestiva torta u obliku trkaćeg automobila NASCAR. Definitivnu svjetsku slavu stekao je kad je, nakon pobjede na natjecanju Food Network Challenge za najbolju tortu, potpisao ugovor s TLCjem i Discoveryjem za serijal „Šef slastičarnice“ (trenutačno se emitira osma sezona), reality show koji prati svakodnevne aktivnosti njegove mnogobrojne obitelji u Carlo’s Bakeryju. Danas, nakon još dva serijala, Buddy vodi malo carstvo s ukupno oko tisuću zaposlenih, a njegova slastičarnica svakoga tjedna proizvede 60 svadbenih i 500 rođendanskih torti, tisuću kolačića cannoli te još mnogo toga, od čega dio odlazi i širom svijeta.

Buddy cuts the pirate cake.

Kakvi su vaši dojmovi s kratkog posjeta Hrvatskoj?
– Jučer sam u Zagrebu jeo izvrsnu ribu. Znate, i hrana i čitav posjet Hrvatskoj za mene je bio vrlo zanimljiv doživljaj jer imam veza s vašom zemljom. Naime, moj očuh je rodom sa Suska, a jedan od mojih najboljih prijatelja, Jeff, također je s tog otoka, a i jedan od mojih pekara. Zaista neobično, jer većina ljudi koje poznajem iz Hrvatske dolazi s jednog otočića. Ali, to je zato što su ljudi sa Suska migrirali isključivo u jedan mali dio New Jerseya. I svi se uvijek hvale kako je Susak lijep, govore o pješčanim plažama i tamošnjim ljudima. To je mjesto koje bih želio posjetiti, kao i cijelu hrvatsku obalu. Ponajviše zbog plaža, jer mi svi kažu da su prekrasne. Možda ću uskoro imati više prilike za to, jer uskoro otvaramo posao i u Europi. Možda se i u Hrvatskoj pojavi moja slastičarnica, tko zna…

cake cbČetvrta ste generacija slastičara u obitelji. Je li vas otac morao nagovarati da nastavite obiteljski posao?
– Moj je otac bio čovjek koga su svi voljeli. I svi su mogli vidjeti da on obožava svoj posao. Znao bih ga gledati kako zadovoljno radi, kako razgovara s kupcima i to me zaintrigiralo. Uz to, moji su roditelji dobro živjeli, imali lijepu kuću, uživali… S vremenom sam zaključio da želim biti kao moj otac, imati veliku obitelj, kuću, sve što ide s time… A naša slastičarnica sve je to omogućavala. No, kad sam počeo raditi u obiteljskome poslu, nisam znao hoće li mi se posao svidjeti ili ne. Ali, kad sam odrastao i uključio se u obiteljski posao, udubio sam se u rad i to mi je postalo nešto sasvim prirodno. Brzo sam postao vrlo vješt i posao mi se jako svidio.

Što ste najvažnijega naučili od oca?
– Životna lekcija koju mi je dao jest da ako želite voditi posao, morate biti spremni raditi i sami, naporno i marljivo. Inače nikada nećete steći poštovanje svojih zaposlenika i oni neće raditi predano. Što to znači? Znači da i dandanas, ako se trebam spustiti na koljena i izribati pod, to učinim, da bih zaposlenicima pokazao da to očekujem i od njih. Na taj način njihov je angažman znatno veći, jer shvate tko ste, koliko vam posao znači i koliko posvećenosti poslu od njih očekujete. Znate, u ratu ima generala koji sjede u pozadini i izdaju naredbe, kao i onih koji su u rovu, zajedno s vojnicima. Ja sam general u rovu, na prvoj liniji.

Otac vam je umro dok ste bili još tinejdžer. Kako se sjećate preuzimanja posla u toj dobi?
– Da budem potpuno iskren, to je bilo najteže razdoblje moga života. Znate, bio sam predodređen da jednoga dana preuzmem posao. Nisam mislio da će se to dogoditi u mojoj sedamnaestoj, ali mislim da je to iskustvo od mene napravilo čovjeka kakav sam danas. Jer ponekad, kad ljude stavite u izvanredne okolnosti, onda ili plivaju ili potonu. U tom procesu mnogo sam naučio o sebi. U toj dobi još ste mladi, neiskvareni svijetom i različitim iskustvima, pa učite na najteži mogući način. No, zahvaljujući toj nesretnoj okolnosti, naučio sam da mogu postići bilo što, ako doista u nešto vjerujem i maksimalno se trudim. Na taj način možete ostvariti što god poželite. Ako nešto i nisam znao, naučio sam. Ako bih napravio pogreške, pokušavao bih ponovo, sve dok ne shvatim i uspijem. Ta upornost i odlučnost doista definira čovjeka. To je nešto što sam morao naučiti sam.

Tekst: Velimir Cindrić

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

COMMENTS

Ostavi komentar