Igor Milovčić nedavno je rekao zbogom ekonomiji, brokerskom uredu, burzi, nalozima i brojevima i posvetio se svojoj prvoj velikoj ljubavi – restauraciji starih automobila.
Igor Milovčić je mladi čovjek od tridesetak godina, rođeni purger koji je odrastao na Kustošiji i vrtio se po tamošnjim garažama zadivljeno promatrajući domaće dečke kako sređuju fićeke i peglice. Završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu, potom položio brokerski ispit te ubrzo postao voditeljem jednog brokerskog ureda. No, time nije ispunio svima nam zajedničku i nažalost najčešće utopističku želju za svakodnevnim užitkom i veseljem na poslu. Pa se je tako nedavno odlučio na iskorak: dao je otkaz, okrenuo leđa ekonomiji i posvetio se svojoj prvoj velikoj ljubavi – restauraciji starih automobila. Danas kaže da više ne sanja svoj život, već živi svoj san!
Odakle ljubav prema starim automobilima?
– U automobile općenito zaljubio sam se vrlo rano, već sa 14 godina kada sam nabavio svoj prvi auto, fićeka. No ljubav prema oldtajmerima došla je spontano, nisam je bio svjestan dok me nije potpuno obuzela. Primjerice, nove automobile, a za mene su to svi proizvedeni nakon 60-ih godina, uopće ne primjećujem. Meni su svi isti – predstavljaju samo prijevozna sredstva koja služe da bih došao od točke A do točke B. Oldtajmeri su druga priča, oni su za mene pravi doživljaj, a posebice stari mercedesi.
Koja je osnovna razlika u doživljaju starog i novog automobila?
– Stari je automobil za mene umjetničko djelo, prekrasan i udoban vremeplov koji me vraća u imaginarne godine. U izradi takvog automobila osjeti se ljudski dodir, svaki je oldtajmer jedinstven, svaki ima dušu. Današnja motorizirana proizvodnja na traci lišila je automobile osobnosti. Stari automobili zahtijevaju posebnu pozornost prilikom vožnje, svaki ima svoje mušice, njih je uistinu potrebno znati voziti. Tehnologija sigurne vožnje danas je vrlo napredna, dok je kod starih automobila uvijek potreban dodatni oprez, što i pridonosi njihovom šarmu. Za mene vožnja u mom oldtajmer mercedesu predstavlja poseban užitak i svrha je u samoj vožnji, a ne u dolasku na određeno mjesto.
Po struci ste diplomirani ekonomist. Kako biste titulirali svoje sadašnje zanimanje, i odakle Vam uopće hrabrost da krenete tim putem?
– Ne znam ni sam što sam sada, mehaničar, restaurator, luđak koji se odrekao stabilnog zaposlenja u vrijeme krize… Nije bilo lako odlučiti se na taj iskorak, trebalo je mnogo hrabrosti, ali sama pomisao da bih mogao biti jedan od sretnika koji svoj posao uistinu žive, a ne preživljavaju dala mi je snage. Mislim da nisam pogriješio, ujutro ustajem bez grča u želucu, za mene ne postoji podjela na radne i neradne dane jer ovo što sada radim ne doživljavam kao stresan prisilni posao koji me prehranjuje. Objektivno gledano, sada radim više nego prije, vremenski sam više u radionici, ulažem više truda, ali osjećaj je drukčiji i sve ima nekakav novi smisao. Uspio sam svoj hobi pretvoriti u stalni posao.
Kako je sve krenulo?
– Kao pravi fan stalno sam bio na raznim forumima posvećenim starim automobilima. Tamo se raspravlja o toj temi iz svih mogućih aspekata, razmjenjuju se savjeti o održavanju, sastavljanju automobila, nabavljanju dijelova. Kako sam iz hobija zajedno s prijateljem Marijom Šlogarom (s kojim sam i otvorio sadašnju radnju za restauraciju), u to vrijeme već restaurirao neke automobile, pročulo se za naš rad i ponude su počele pristizati. Prije nego što sam dao otkaz, uspjeli smo dogovoriti restauraciju četiri automobila, što je svakako dodatno potvrdilo moju odluku o mijenjanju svog životnog puta.
Ima li u Hrvatskoj još radionica specijaliziranih za restauraciju oldtajmera?
– U Hrvatskoj postoji svega još jedan gospodin koji se kao i mi odlučio posvetiti restauraciji vozila. Realno, hrvatsko je tržište premalo za više radionica…
Koja je točna definicija pojma oldtajmer? Ako je automobil u potpunosti obnovljen, gotovo svaki njegov dio posebno naručen i nanovo ugrađen, po čemu je to onda oldtajmer?
– Stvar je pristupa. Osim u Hrvatskoj i Njemačkoj, termin oldtajmer se ne koristi u svijetu, on se u doslovnom prijevodu odnosi na starca. U Americi postoji podjela automobila po skupinama – vintage car, classic car…, dok je klasifikacija u Hrvatskoj jednostavnija – oldtajmerom se smatra svaki automobil stariji od trideset godina. Znači, taj sud nije kvalitativni, već godina starosti automatski svrstava automobil u kategoriju oldtajmera. Ako govorimo o autentičnosti, naravno da se više cijeni automobil na kojem je izvršen minimalni broj preinaka, ali takav je danas vrlo teško naći, posebice ako govorimo o automobilima s područja Europe, gdje kiša i vlaga te soljenje cesta pogoduje truljenju automobila. Ipak, pravi oldtajmer automobil izrađen je prije Drugog svjetskog rata.
Koliko je vremena potrebno za restauraciju jednog automobila, koliko ih godišnje možete restaurirati?
– Obnova oldtajmera je jako kompleksan i zahtjevan posao, automobili koje dobivamo uglavnom su u izrazito lošem stanju, gotovo u potpunosti truli. Ponekad je potrebno zamijeniti svaki njihov dio, a prije nego i započnemo sa samim procesom obnove, nužno je fotografirati pojedine dijelove kako bismo ih znali poslije ponovno sastaviti. Dijelove je potrebno posebno naručivati iz inozemstva, te ručno ugrađivati. U prosjeku, za restauraciju jednog automobila, ovisno o stanju, treba blizu 1500 radnih sati, što znači da godišnje možemo obraditi svega tri automobila.
Odakle nabavljate dijelove za restauraciju?
– Internet je “apsolutni zakon”, mnogo toga kupujemo preko e-baya, ali dijelove za pojedine marke moguće je nabaviti i preko zastupništva – što je marka automobila skuplja, dijelovi su nam dostupniji. Mercedes ima dobro razvijenu distribucijsku mrežu i putem ovlaštenog servisa moguće je većinu dijelova nabaviti u roku od tri do petnaest dana.
Rade li se značajne preinake na samom motoru, mijenja li se i on?
– Preinake mogu biti jedino u vidu popravaka, dok motor ostaje isti. Oldtajmeri zakonski ne podliježu eko-testu (benzinski motori izrađeni do 71. godine, a dizelski motori do 80-e); u slučaju tih automobila ispod haube možete čak imati kotao i ugljen.
Drže li Vaši klijenti do autentičnog izgleda automobila?
– Nažalost, ima svega. Ponekad mi je uistinu teško odraditi neke zahtjeve, jednostavno mi je žao automobila. Naravno, u konačnici se radi o komadu lima, ali ja te automobile doživljavam kao svojevrsne “živuće” eksponate. Oni za mene predstavljaju duh vremena koji pada u zaborav. Zar nije lijepo prošetati se po muzeju i vidjeti originalni eksponat? To ja osjećam prema starim automobilima, i ne bih želio da neki klinac vidi automobil s početka 60-tih godina s alu-felgama i metalik bojom s pearl efektom. No, kao što sam rekao, ima svega…
Kakve su reakcije kada se uključite u promet sa svojim starim mercedesom?
– Doživio sam niz simpatičnih situacija; drugi mi vozači redovito daju prednost, voze usporedno sa
mnom kako bi što bolje vidjeli automobil, drže vrlo mali razmak… Jednom me zaustavila policija samo kako bi mogli malo razgledati auto… A redovito je zanimljiva situacija prilikom točenja goriva: svaki se put skupi grupica ljudi koja ništa ne komentira, već se samo smješka. To je ono što me oduševljava, taj pozitivan osjećaj koji šire stari automobili. U njihovoj blizini svi na trenutak zastanu i osmjehnu se. Meni je to neprocjenjivo!
Kakva je povijest Vašeg mercedesa?
– Radio sam na njegovoj restauraciji punih godinu dana i pokušao održati maksimalnu autentičnost. Vrlo sam zadovoljan konačnim rezultatom. Udoban je, pouzdan i bez problema poteže do 120 kilometara na sat s ubrzanjem od deset sekundi do sto kilometara na sat. Uz to, moram se pohvaliti, ima originalnu tvorničku klimu, znači klimu iz 1965. godine, te radio s automatskim biranjem stanica. Što reći, pravi užitak! Takav model prvi put sam ugledao prije četrnaest godina u nekoj zaboravljenoj garaži na Kvatriću i odmah sam znao da je on savršen za mene: S-klasa, dvoja vrata. U moje je ruke konačno stigao prije nekih godinu dana, i to iz Kalifornije nakon niza pregovora i cjenkanja.
Poruka za kraj?
– Prosječni Balkanac s oldtajmerom postupa kao s hrpom lima, uz moto “Ispoliraj i vozi!”. No, činjenica je da bi svaki stari automobil trebalo rastaviti do posljednjeg vijka i ponovno sastaviti, te se strogo držati autentičnog izgleda – od boje karoserije do boje unutrašnjosti, da bi on bio oldtajmer. Smisao ovoga posla je u konkretnom stvaralaštvu. Čini mi se da sve veći broj ljudi pati od nedostatka smislenosti u svome poslu, što je zabrinjavajuće jer na radnom mjestu provedemo gotovo pola svog života. Oduševljava me učinak oldtajmera na ljude: čini ih smirenijima i sretnijima. I mladima i starima zatitra osmijeh nostalgije za nekim prošlim, filmskim vremenima…
U prosjeku, za restauraciju jednog automobila, ovisno o stanju, treba blizu 1500 radnih sati, što znači da godišnje možemo obraditi svega tri automobila. Oduševljava me učinak oldtajmera na ljude: čini ih smirenijima i sretnijima. I mladima i starima zatitra osmijeh nostalgije za nekim prošlim, filmskim vremenima…’
Igor Milovčić (desno) i njegov partner Mario Šlogar
Tekst: Morana Udatny
Snimio: Dražen Pajtlar
Tekst objavljen u Jet Set Magazinu broj 103
