Cijenjeni rock-kritičar Dubravko Jagatić nazvao ju je najzanimljivijom hrvatskom kantautoricom u ovom trenutku, a neki drugi mediji o njoj pišu kao o glazbenom iznenađenju godine što Aklea Neon svakim svojim nastupom i pjesmom opravdava
Ona spaja naizgled nespojivo, afro-soul s elementima popijevke, etno ritam sa stihovima o „škicanju“ na Instagramu, a jedinstveni glazbeni izričaj nadahnut intimnim iskustvima pretače u pjesme koje izazivaju hvale kritike i oduševljenje publike. Za sebe kaže da nije „ni alternativa ni mainstream, već je u nekom limbu“, no gdje se god svrstala, Aklei Neon, 28-godišnjoj osječkoj glazbenici, jako dobro ide – stvara svoj prvi album, nastupa u Berlinu i proživljava stvari „toliko lijepe da ih ne bi mogla ni izmaštati“. Cijenjeni rock-kritičar Dubravko Jagatić nazvao ju je najzanimljivijom hrvatskom kantautoricom u ovom trenutku, a neki drugi mediji o njoj pišu kao o glazbenom iznenađenju godine što Aklea Neon svakim svojim nastupom i pjesmom opravdava. Njezina glazba u kojima se afro-soul susreće s etno ritmovima neodoljiva je poslastica i za publiku, pa smo 28-godišnju magistru kulturologije jedva uspjeli uloviti između ljetne turneje na obali gdje je održala dvadesetak nastupa i, kako ih naziva, produžetaka na kontinentu gdje će preko Požege, Slavonskog Broda i rodnog Osijeka nastaviti u Berlin.
– Nikad nisam mislila da ću jednog dana nastupati u Berlinu – govori gotovo u nevjerici i s djetinjom radošću, iako je, pazite sad, ova mlada dama već nastupala u Carnegie Hallu i Radio City Music Hallu u New Yorku. Istina, ne kao kantautorica već kao pjevačica u dva vokalna ansambla, ali, bogme, nije ni to baš mala stvar.
-U sedmoj godini sam počela pjevati u Dječjem zboru Osječki zumbići, a kasnije sam 13 godina bila članica Vokalnog ansambla Brevis i s njima proputovala cijeli svijet. S „brevisicama“ sam zapravo i naučila što je glazba i na koji se način rade harmonije – prisjeća se Aklea koja je završila i osnovnu glazbenu školu.
Svirala je gitaru, ali joj se, dodaje, ta škola toliko zamjerila da nakon njezina završetka nije gitaru uzela u ruke punih deset godina. Na sreću hrvatske glazbene scene, ta odbojnost prema instrumentu bila je duga, ali ipak privremena…
-Istina, zahvaljujući školi gitare imam neko formalno obrazovanje, ali kod glazbe mi se sviđa to što možeš stvarati puno na intuiciju, uho, na sluh… Recimo, neke od mojih omiljenih artistica nemaju nikakvo glazbeno obrazovanje – govori Aklea i napominje kako je puno toga u glazbi talent, ali da napretka nema bez stalnog rada i vježbe. Tako je, kaže, primijetila kako sada, nakon niza nastupa na dvomjesečnoj turneji, zvuči potpuno drugačije nego prije. A njezina prva turneja u ljeto 2019. donijela joj je uspomene koje sigurno nikad neće izblijedjeti:
-Bio je to lud tempo. Bila sam i svoj vozač, i svoj nosač, spajala bih sama svoju opremu… Pa dok nađeš gdje je smještaj, brzo se istuširaš, našminkaš se da budeš svoja i onda izađeš na pozornicu… Ali vrijedi, sve to ti donese nevjerojatna iskustva. U Hrvatskoj uvijek nastupam u nekom klubu gdje se skupljaju ljudi koji u tom kraju drže alternativnu scenu i tu upoznajem umjetnike, mikro-zajednicu genijalnih ljudi kojima dođem darovati svoju umjetnost, a oni to cijene i događa se ta divna razmjena umjetnosti i energije.
Aklea se nakon fakulteta iz Osijeka, radi posla, preselila u Zagreb. Radila je u marketinškim agencijama, no sada živi od svoje glazbe i blistava je zvijezda ženske kantautorske hrvatske scene koja posljednjih godina jača, odiše kvalitetom i unosi svježinu u našu glazbenu industriju, a ako malo pogledate njezine društvene mreže, vidjet ćete koliko voli hashtag #girlpower i koliko svoje kolegice podržava i divi im se. Na opservaciju da je to prekrasan primjer rušenja stereotipa o tobožnjoj vječnoj i žestokoj ženskoj konkurenciji dodaje kako je to posve razumljivo:
– Mislila sam da nikad neću upoznati cure s naše kantautorske scene, ali dogodila se kompilacija “Femme Nouvelle” (album s pjesmama deset hrvatskih glazbenih umjetnica novije generacije op.a.) i tako smo se povezale. Sviđa mi se što se međusobno podupiremo jer blesavo je da se gledamo kao konkurencija. Divno je kad netko na neki način izražava sebe, kao što to čini svaka od nas, svaka na svoj specifičan način.
Tekst: Marjana filipović grčić
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
