Visok, naočit i markantan, ne baš nesklon pojavljivanju u javnosti u pratnji prelijepe supruge, marketing i PR stručnjakinje Alme i njihovo dvoje djece, sinom Amanom i kćeri Amal, glumac Amar Bukvić vjerojatno je jedno od medijima najatraktivnijih lica aktualnog hrvatskog glumačkog neba.
Šira ga publika možda najviše poznaje po čitavom nizu televizijskih uloga – odigrao ih je barem 20 u nekim od najpopularnijih hrvatskih sapunica, s posebno istaknutim ostvarenjima u serijama „Najbolje godine“, „Ponos Ratkajevih“ i „Vatre ivanjske“, a imao je i nekoliko pojavljivanja na filmu. No, Bukvić, sin hrvatskog i bosanskog glumca, dramatičara i scenarista Amira Bukvića i brat redateljice Aide Bukvić, zapravo je puno zanimljiviji kao kazališni glumac – Don Fernando, Cassio, Hemon… samo su neke od uloga po kojima ga pamti zagrebačka kazališna publika, a za onu u Exitovoj predstavi „Kako misliš mene nema?!“ nagrađen je čitavim nizom nagrada, među kojima i nagradom hrvatskog glumišta 2007. za najboljeg mladog glumca do 28 godina.
Nagradu hrvatskog glumišta donijela mu je 2009. i predstava „Djeca sa CNN-a“, obiteljski projekt koji se bavi bolnom temom pada Srebrenice i Vukovara. Po predstavi je nastao istoimeni film, a Bukvića smo u posljednje vrijeme imali prilike gledati i kao dio glumačke ekipe prve HBO-ove regionalne produkcije „Uspjeh“. 
Početkom prosinca će zaigrati Leonea Glembaya u novoj premijeri svojeg matičnog kazališta Gavelle, kojom se to kazalište nakon punih 35 godina vraća kultnoj drami Miroslava Krleže. „Gospodu Glembajeve“ u Gavelli postavlja Miroslav Međimorec, u ulozi Nacija Glembaya na pozornici teatra u Frankopanskoj 50. godišnjicu svojeg umjetničkog rada obilježit će Zlatko Vitez, a u iščekivanju premijere s Bukvićem razgovaramo o tajnama glumačkog zanata, njegovim novim projektima, modi i – Instagramu.
Uskoro ćemo vas gledati kao Leonea Glembaya u novoj produkciji poznate Krležine drame, u ulozi koju je na filmu iz 1988. ovjekovječio Mustafa Nadarević, a u prethodnoj Gavellinoj produkciji „Gospode Glembajevih“ 1984. godine Rade Šerbedžija.
Opterećuje li vas nasljeđe dvojice slavnih prethodnika? Nameće li vam činjenica da je riječ o prvoj Gavellinoj inscenaciji te drame nakon 35 godina neku vrstu dodatne obaveze, odgovornosti?
Obaveza i odgovornost dolaze sa svakom novom ulogom, jer sa svakom novom ulogom, uvijek si na početku. Zaboravi se sve ono što si prije napravio i krećeš u nove izazove. A izazov je dakako i kad igraš ulogu Leonea poslije tako vrsnih glumaca kao što su Rade Šerbedžija i Mustafa Nadarević. Vrdoljakov sam film pogledao nekoliko puta i Nadarević je na trenutke fascinantan, u filmu se to može zamijetiti iz krupnih kadrova, što kazalište, nažalost, nema. Od kazališta ostaju samo sjećanja. Tata mi je rekao da je predstava Glembajevih u Gavelli u režiji Petra Večeka s Radom Šerbedžijom kao Leoneom bila nešto novo jer je pokušala komunicirati izravno s vremenom u kojem se tada, 1984., živjelo. Od tada do danas se puno toga promijenilo i povijesno izdogađalo, pa je tako i ovo novo vrijeme u kojem živimo izrodilo i nove Glembajeve, koji su nešto manje u rukavicama, a više u ovoj ponekad priprostoj zbilji u kojoj živimo. Da, sve to smatram izazovom i tako krećem u rad na ulozi Leonea, a izazov je i što je tako klasičan Krležin tekst pisan za sva vremena.
Čitav ste život izloženi kazalištu – otac vam je poznati glumac, sestra redateljica, a i vaša se majka kao mlada bavila glumom. Pročitala sam negdje da ste svoj glumački talent otkrili upravo zahvaljujući Krleži – monolog iz „Glembajevih“ donio vam je pobjedu na Lidranu kad ste još bili u srednjoj školi. Je li vam sve to donijelo samopouzdanje da se odlučite upisati na ADU?
Čudno je to bilo u to vrijeme sa mnom i s mojim samopouzdanjem. Prije bih rekao da je to moje samopouzdanje bilo skrovito duboko u meni. Naime, tada je što se kazališta tiče, u fokusu pažnje bila moja sestra, koja je krenula naglo režirati i odmah počela osvajati nagrade. Ja sam tada pohađao XV. Gimnaziju, program Međunarodne mature, i sve je bilo nekako predodređeno da ću završiti negdje na ekonomiji ili slično. U četvrtom razredu, zahvaljujući mojoj profesorici iz hrvatskog Božici Jelaković, dogodio se taj Lidrano. Kad sam iz Supetra na Braču, gdje je bilo finalno natjecanje, došao kući s nagradom, tata me je pitao zanima li me gluma? Odgovorio sam mu da ne znam, da nekako mislim da je kazalište rezervirano za njega i Aidu. Dogovorili smo se tada da ćemo raditi za prijemni na ADU. Kad me pitao koji sam fakultet izabrao ako ne prođem na prijemnom, odgovorio sam mu: „Nijedan, proći ću!“ I prošao sam iz prvog pokušaja, i tako je počela ta glumačka borba. Gluma je kao boks – sad si na vrhu, a uskoro možeš biti i na podu. Gledano sa strane sve izgleda tako glamurozno, a u biti nije tako. Muka je to velika, jer je to trka na duge staze i uvijek iz početka.
Leone je izrazito kompleksan lik, neurotični umjetnik-otpadnik, neugodan, kapriciozan, labilan – njegov karakter je sav sazdan od emocija. Što vam je kod njega najprivlačnije, najodbojnije; što će vam predstavljati najveći izazov u razvoju tog lika? Tko će biti vaš Leone Glembay?
Da, sve je to Leone Glembay… Zato on i stoji rame uz rame s klasičnim likovima kao što je Shakespeareov Hamlet, ili Trepljov iz Čehovljeva „Galeba“, ili Gregers iz Ibsenove „Divlje patke“. Svima je zajednička ta kompleksnost odnosa u familiji, što dovodi i do sukoba i tragičnih završetaka. A iz svega toga opet iščitavamo društvenu klimu i fenomene tog doba, koje uspoređujemo s vremenom u kojem živimo. Zato Krleža i jest uz bok tih slavnih pisaca, jedina je njegova manjkavost što dolazi iz jedne male kulture, u jednoj tada zatvorenoj, totalitarnoj državi gdje ste u startu zakinuti i pokušavate, žonglirajući, održati ravnotežu. I to je tema za jednu dramu, i svi ti likovi sadrže u sebi nešto od karaktera samog autora.
Zapravo, najveći je izazov za glumca kad lik u sebi nosi te dvojnosti; privlačnosti i odbojnosti, jer to ga označava drugačijim. Ta drugačijost je temelj svakog dobrog kazališnog lika. Tako i kod Leonea valja tražiti uzroke njegove labilnosti, senzibilnosti u njegovu ozračju, u familiji u kojoj je iznikao i svjesnosti da si kao umjetnik ograničen istim takvim talentom, što zapravo sve vodi do te njegove neurotičnosti koju treba dokučiti. Pokušati postupno u liku dočarati tu labilnost i poremećenost te dati naslutiti što su uzroci te neurotičnosti – to je zaista velik glumački zadatak. Eto, znam što već dulje vrijeme istražujem i što ću istraživati na probama, a vjerujte mi, i mene zanima dokle će me sve to dovesti i kakav će tada zapravo biti moj Leone. Čovjek ne može pobjeći od sebe, glumac sva svoja moguća iskustva koristi za stvaranje teatarskih kompleksnih osoba.
Tekst: Gea Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
