Razmišljajući kako započeti tekst o Aljoši Šeriću, našem 39-godišnjem renomiranom glazbeniku i odvjetniku, na pamet nam je pala otrcana i možda malo pretjerana, ali i u ovom slučaju prilično točna izreka “Sve čega se lati, pretvara u zlato”. Na što bi on vjerojatno odmah, u odvjetničkoj maniri, uzvratio onom latinskom “Aurea ne credas quaecumque nitescere cernis” (Nije zlato sve što sja)… Za početak evo malo detalja iz njegove profesionalne biografije: nakon završene I. gimnazije u Zagrebu, diplomirao je 2001. na Pravnom fakultetu, a godinu dana ranije oformio je bend “Ramirez” koji je punih jedanaest godina drmao hrvatskom rock scenom. Godine 2007. godine pokrenuo je bend pod nazivom “Pavel” jer napisao pregršt laganijih pjesama koje s matičnim “Ramirezom” nije mogao ostvariti. Aljoša je 2004. godine postao odvjetnik te radi zajedno s ocem, našim poznatim odvjetnikom Brankom Šerićem u odvjetničkom društvu “Šerić & Šerić”, a područje rada vezano mu je pretežno uz kazneno pravo te problematiku autorskog prava u Hrvatskoj. Istodobno, briljira i na glazbenom planu kao uspješan I plodan autor, pa je tako 2012. godine postao redovni član Hrvatskog društva skladatelja, a jedno vrijeme bio je i tajnik u Institutu hrvatske glazbe.
Standardno pitanje za uvod: kako je ustvari počelo vaše glazbeno putovanje?
– Već s desetak godina počeo sam smišljati pjesmice, melodije i snimao ih na kazetofon. Tad sam negdje i počeo uzimati satove gitare. Nisam nikad, ali baš nikad, znao svirati obrade, to me uopće nije zanimalo. I sad, da mi stavite gitaru u ruke na tulumu, ne bih znao odsvirati niti jednu tuđu pjesmu. Odmah sam dakle počeo izmišljati vlastite. Zato sam, valjda, i imao tek prvu ozbiljniju curu s osamnaest godina… Prvi smisleni bend okupio sam s 19 godina, a zvao se “Familija”. U njemu su čak i svirali Jurica Hotko (klavir) I Ivan Vranješ (gitara) koji su kasnije surađivali sa mnom u “Ramirezu” i “Pavelu”.
Što vas je ponukalo na malo smireniji glazbeni tempo i osnivanje “Pavela”?
– Ostario sam i onda donekle promijenio glazbene afinitete. Jednostavno, počeo sam pisati drukčije pjesme. Dođe to kad puno slušaš šansone, šlagere i country. Nekako, britanski rock i ne ide više uz to…
Što se dogodilo s “Ramirezom”? Je li u fazi mirovanja ili je zauvijek gotovo s tim dijelom vaše glazbene biografije?
– Gotovo, kaputt, finito!
Otkud uopće ime “Pavel”?
– Nema nekog poseban razlog niti neke anegdote otkud baš to ime… Jednostavno mi se svidjelo. Dobro zvuči!
Kad će četvrti album, kakvi su novi glazbeni materijali za njega?
– Novi “Pavel” će van tek krajem 2016. Napisao sam većinu pjesama za njega. Sad ih prolazim zajedno s bendom, radimo na aranžmanima… Još je rano govoriti o njima, ali recimo da će biti malo više up tempo. Prevladavajuće teme su većinom starenje, prolaznost, ima ih nekoliko egzistencijalističkih,a radni naslov je “Družba krivih odluka”.
Zašto ste se odlučili za baš tu tematiku prolaznosti i starenja?
– Nisam ništa svjesno odlučivao. Odlučile su pjesme umjesto mene. Iznimka je samo jedna kod koje sam imao jasnu viziju da želim opjevati društvo koje se skuplja u Hatzovoj 12 već dugi niz godina, pa je tako i nastala pjesma “Junaci Hatzove ulice” koja će biti jedna od nosećih pjesama novoga albuma.
“Pavel” u 2015.? Što ste nam sve pripremili?
– Nedavno je izašao spot za “Pastoralu”, još jedan singl s našeg aktualnog albuma “I mi smo došli na red”. Možda ćemo još neki spot izbaciti na ljeto, ali iskreno sumnjam – već su eksploatirana četiri single s albuma i to je dovoljno. Sad ćemo se preorijentirati na koncerte, odradili smo već Karlovac i Split, slijede 22.5. Beograd, 30.5. Rijeka, 13.6. Prelog, 4. 7. Dubrovnik te 16.7. Medvedgrad.
Spomenuli ste singl “Pastorala”: kako biste ga opisali, kako je teklo snimanje spota?
– “Pastorala” je napisana kao prva pjesma za prošli album nakon prekida jedne duge, prilično iscrpljujuće veze. Pisanje je bilo dio rituala čišćenja… A što se spota tiče, u cijelosti je snimljen u prostorima Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Točnije, u podzemnom hodniku koji spaja HNK-a sa zgradom Sokola te u dvorani za probe baleta HNK-a. Spot je režirao Siniša Hajduk, koreografiju je radila Pavla Pećušak, a plesali su bračni par Benjamin Duran i Ksenija Duran Krutova. Inače, nismo se mi u “Pavelu” odlučili na plesački spot, već je Siniša došao na tu ideju. A nama se svidjela, dapače.
Osjećate li se više kao odvjetnik ili glazbenik (ovo drugo podrazumijeva frontmena benda, tekstopisca i skladatelja)?
– Ne znam uopće otkuda čuđenje spram glazbenika koji rade i “dnevne poslove”? Velika većina mojih prijatelja koji su u glazbi jednako tako rade i drugi posao radi nasušne potrebe za hranom. Ne ide bez hrane…
Da baš morate izabrati samo jedno, što biste radije bili – glazbenik ili odvjetnik?
– Ako ikad dođem do toga da mogu normalno živjeti samo od glazbe, pretpostavljam da ću se baviti pravom iz gušta, osobnog hira. Imat ću dva spisa godišnje i ići ću na sud da mi ne zakržlja pravnički instinkt.
Je li problem uz uspješnu glazbenu karijeru razvijati i odvjetničku?
– Sve se stigne kad se želi i hoće. Pri tome je raspolaganje vremenom krucijalno, a, naravno, i dobri suradnici na poslu koji te mogu i žele pokrivati kad to zatreba.
Kao skladatelj i tekstopisac surađujete i s drugim glazbenicima…
– Da. Pisao sam pjesme za određen broj pjevača, ali nije da sam neki hitmejker. Radio sam za Jelenu Radan, Meritas, Massima, Luku Nižetića i još neke. Zadnje sam napravio pjesmu za Vannu koja će tek biti snimljena i zadovoljan sam. Štoviše, zanimljivo je kad tvoje melodije i riječi drugi interpretiraju.
Što vas sve inspirira kada skladate glazbu i pišete tekstove? Kako teče taj vaš kreativni proces?
– Ja tu moju kreativu dijelim na spontano stvaranje I prisilni rad. Spontano je lakše, ono kad ti “ukliže” melodija iznebuha, pa tražiš način da je snimiš, pjevaš u mobitel… Češća je međutim situacija kad odlučim “idem ja pisati”. Taj osjećaj sličan je onome koji su imali svi za vrijeme nastave hrvatskog jezika kad je na redu bilo pisanje školske zadaćnice na temu, recimo, “Jesen”. Prvo bleneš u papir, razmišljaš o kestenima, lišću i kiši, a onda polako krene i najčešće ipak nešto suvislo sklopiš.
Je li vaša supruga Antonia možda neki vid muze pri vašem stvaralačkom procesu?
– Ona je prva koja čuje pjesme – sudac i vijeće. Tek nakon njenog “amena” usudim se pustiti je drugima.
Vi i Antonia dijelite i mikrofon i kuhaču… Neki kažu da to baš i nije najsretnija kombinacija – raditi s vlastitom ženom ili djevojkom. Što vi kažete o tome?
– Nama sjajno ide. To je vjerojatno stoga što dijelimo sličan glazbeni ukus, jako se rijetko svađamo oko aranžmana ili filma u koji treba smjestiti pojedinu pjesmu. Vučemo posao/ glazbu doma, no ne bih htio da je drugačije. Volim s njom razgovarati o pjesmama, bendu i planovima za budućnost.
Kakvu glazbu privatno slušate?
– U zadnje vrijeme slušam grupe The Decemberists i Dawes.
Zašto baš njih? Oba ta banda klasificirana su kao američke folk rock grupe… Jesu li oni utjecali na vas kad ste pisali materijale za novi album?
– Recimo da jako volim bendove s klasičnim pristupom: stroga forma pjesme, razvedene melodije i jaki tekstovi. Nekako na tom tragu će, vjerujem, biti i sljedeći album “Pavela”.
Utječe li i inače glazba koju privatno slušate na vas kao autora?
– Stvaram onakvu glazbu kakvu bih i sam volio slušati. To je sve.
Da samo trebate izabrati (ono, imate sve nadohvat ruke i budžet i studio…), s kojim stranim glazbenikom biste surađivali?
– Volio bih napisati pjesmu za Toma Jonesa. Fasciniran sam njegovim vokalom, takvo grlo se ne rađa često!
Kakva su vaša razmišljanja o hrvatskoj glazbenoj sceni?
– Prvenstveno, kronično joj nedostaje novca. Naša glazbena industrija je na koljenima, kronično joj nedostaje novca. No, unatoč tomu, ima odličnih bendova i izvođača. Također, nedostaje, pogotovo u ovom nekom novom kantautorskom valu, tekstova na hrvatskom jeziku. Malo mi ide na jetra stav “ja slušam na engleskom, pa ću i pisat na engleskom”… Lažu! Na engleskom jeziku sve prolazi jer je daleko lakše napisati bilo što, a bez straha da zazvučiš kao moron. Iako, postoji nekoliko izvođača koji zvuče odlično jer imaju izvrsnu dikciju koja je krucijalna za vjerodostojnu interpretaciju. A ako pjevaš na engleskom i zvučiš kao Ukrajinac, pliz nemoj.
I za kraj imate li kakav savjet za mlade i neafirmirane glazbenike?
– Pišite pjesme, samo pišite. Neka njih 88 bude loše, a ona osamdeset i deveta možda bude pun pogodak. Sve je u autorstvu. Fenomenalan glas bez odgovarajuće pjesme je kao Borna Rajić bez YouTubea…
Tekst: Anteja Ujdur
Fotografije: Pixell
Tekst objavljen u Jet Set Magazinu broj 138
