Krajem 2018., kad smo razgovarali ubrzo nakon njegova dolaska u Dinamo, Petković nam je rekao da „ono što je dosad napravio još nije dovoljno za Dalićev poziv“. Dvije i pol godine kasnije, na Euro je otišao kao prva špica, čovjek na čijim plećima uvijek počiva velik dio navijačkih nada.
Volim tenis, igrao bih ga svaki dan da mogu. Ali nakon nekoliko mečeva počelo me boljeti rame pa nije pametno riskirati ozljedu – govori nam Bruno Petković (26) dok sjedimo na terasi Hrvatskog teniskog kluba „Zagreb“, na popularnom „Metalcu“. Zatoplilo je i puše lagani povjetarac, dakle vrijeme je idealno za tenis, ali mnogi su već otišli iz grada na produženi tijelovski vikend. Tek na jednom od tri terena ispod nas lopticu prebacuju dvojica rekreativaca.
– Vidi ovog, stavio je traku kao Carlos Moya. A između poena uzima stanke, namješta hlačice, kakav profesionalac… – šali se „Dinamov“ napadač rodom iz Metkovića dok tražimo ugodno mjesto za razgovor.
Srijeda je, početak lipnja, pretposljednji slobodan dan za reprezentativce uoči Europskog prvenstva. No, termin izlaska časopisa koji držite u rukama bio je baš usred Eura, pa aktualnosti oko reprezentacije i tog velikog natjecanja nisu mogle biti tema ovog intervjua… Krajem 2018., kad smo razgovarali ubrzo nakon njegova dolaska u Dinamo, Petković nam je rekao da „ono što je dosad napravio još nije dovoljno za Dalićev poziv“. Dvije i pol godine kasnije, na Euro je otišao kao prva špica, čovjek na čijim je plećima počivao velik dio navijačkih nada.
Prije prelaska na klupske teme zanimalo nas je odgovara li mu ta promjena okruženja i suigrača.
– Nije to stvar promjene sredine, koliko osjećaj da dolaskom u reprezentaciju stižete na posebnu, drugačiju razinu. Naravno da osjećam ponos i kad igram za Dinamo, pun sam motiva na bilo kojoj utakmici HNL-a, a da uopće i ne govorim o europskim dvobojima, ali reprezentacija je ipak nešto drugo. Nijedan se klub na svijetu ne može mjeriti s time.
Klupska sezona 2020./21. teško da je za vas i suigrače mogla biti bolja. Osvojili ste dvostruku krunu, igrali četvrtfinale Europske lige, a pobjeda nad Tottenhamom zauvijek će imati posebno mjesto u Dinamovoj povijesti.
– Bilo je dosta prekretnica, i pozitivnih i negativnih, jer krenulo je, ako se sjećate, malo turbulentno – nakon ispadanja od Ferencvarosa u kvalifikacijama za Ligu prvaka, stvorila se negativna atmosfera oko kluba i igrača. Kasnije je sve sjelo na svoje mjesto, a ako je nešto highlight sezone, to je svakako izbacivanje Tottenhama. Nijedan drugi trenutak to ne može zamijeniti.
Kako ocjenjujete svoj učinak u protekloj sezoni?
– Ozljeda koljena malo mi je poremetila početak, a kasnije sam imao i problem s ramenom. Bilo je otegotnih okolnosti, uspona i padova. Bilo je kvalitetnih igara, ali i onih za koje sam svjestan da sam ih odigrao ispod svojih mogućnosti. Ali kad podvučem crtu, na pravom sam putu i smatram da sam odigrao više nego dobru sezonu.
U čemu vidite najveći napredak u igri?
– Dosegnuo sam konstantu, odnosno igram pametnije. Čak i u nekim utakmicama u kojima možda nisam posebno inspiriran – neću reći motiviran, jer uvijek sam motiviran – uspijevam pronaći dašak, ideju koja nekad čini prevagu. I kad ne zabijem gol, uspijem sačuvati više lopti, odigrati za momčad na drugačiji način nego što to radim inače.
Kad biste morali izdvojiti svoju najbolju utakmicu iz protekle sezone, jesu li to ona dva gola protiv Krasnodara?
– Po individualnom učinku, sigurno. Na stranu golovi, na toj utakmici napravio sam puno dobrih stvari i individualnih akcija. Ali opet bih izdvojio onaj uzvrat s Tottenhamom, to mi je daleko najslađa i najdraža utakmica, bez obzira što možda nisam nešto pretjerano pokazao. Vjerujem da bi i svaki moj suigrač odgovorio isto.
Piše: Vladimir Zrinjski
Foto: Ronald Goršić / CROPIX
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
