Tex Willer, Komandant Mark, Zagor i Veliki Blek bili su nam izmišljeni prijatelji koji su pisani i crtani tako da gotovo izazivaju ovisnost kod obožavatelja
Nedavno je u Splitu održan festival strip kulture Comicator, koji je morao pobuditi nostalgiju kod svakoga tko je svoje formativne godine prošao u sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Naime, gosti festivala bili su autori jednog od najvažnijih proizvoda masovne i popularne kulture toga vremena, stripa Zagor kojega smo nekad davno čitali u edicijama Zlatna serija i Lunov Magnus Strip. Nekadašnji i današnji fanovi na to su mogli samo reći “Darkvudskih mi bubnjeva!”
Te dvije knjižice šarenih korica i tiskane na novinskom papiru čekali smo na kioscima kao dobitak na lutriji, uživljavajući se u pustolovine junaka, mahom s Divljeg zapada. Nije nas bilo briga za djetinjaste zaplete. Još manje je itko brinuo o – blago rečeno – ležernom odnosu prema povijesnoj preciznosti. Zagor, Komandant Mark, Blek Stena, Teks Viler i drugi (da se ne uzbune jezički čistunci, namjerno navodim imena u obliku uz koji smo odrasli) bili su nam izmišljeni prijatelji, koji su pisani i crtani tako da gotovo izazivaju ovisnost kod obožavatelja. Ustrajnijima je, pak, čitanje tih stripova otvorilo vrata prema drugim, “ozbiljnijim” stripovima: od klasika poput Valianta ili Rip Kirbyja, preko genijalne francusko-belgijske škole Hermanna, Moebiusa i drugih, do Corta Maltesea. A otkrivali smo i domaće adute, od Andrije Maurovića do Novog kvadrata…
Teoretičari stripa kasnije su od estetike izdanja talijanske kuće Sergio Bonelli Editore napravili drugu vrstu kulta, otprilike kako su takav status dobili naizgled trash filmski žanrovi. Zbog toga je dolazak trojice još živućih autora Zagora – Joevita Nuccia, Marca Vernija i Waltera Venturija – uz izlaganje njihovih originalnih tabli i izazvao toliku pažnju, ne samo među današnjim pedeset-i-nešto-godišnjacima, nego i među novom publikom koja kultne stripove danas čita u puno luksuznijim albumima. Time produžavaju život Bonellijevim izdanjima, koja su najveću popularnost stekla uz Italiju najviše u Jugoslaviji i Turskoj, gdje su snimani i filmovi o Zagoru.
Zagor je bio vjerojatno najpopularniji od navedenih junaka, skoro pa i sinonim za strip općenito. Puno ime mu je Za-Gor-Te-Ney, što na izmišljenom jeziku Angolquin Indijanaca znači Duh sa sjekirom, i živi u kolibi u šumi Darkwood odakle kreće u svoje pustolovine održavanja mira između Indijanaca i bijelih doseljenika. Izvorni autori 1961. bili su crtač Gallieno Ferri, te scenarist i izdavač Sergio Bonelli koji se potpisivao pseudonimom Guido Nolitta. Jugoslavensko tržište počeo je osvajati 1968., a danas ga u Hrvatskoj objavljuje izdavačka kuća Ludens.
Zagor je neka vrsta Tarzana, jer je živio izvan civilizacije, spretno se prebacivao kroz šumu na lijanama, imao je i svoj poklič dok je to radio. Imao je i najboljeg prijatelja, debelog, zabavnog i nespretnog Meksikanca Chica, čije je puno ime – Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales – bilo važna legitimacija pravih obožavatelja. U skladu s izgledom i navikama, i on je imao “indijanska” imena – Mali čovjek s velikim trbuhom, odnosno Čovjek koji jede noću.
Zagorov Darkwood izgleda kao da je centar Amerike prve polovice 19. stoljeća, s brojnim indijanskim plemenima, vojnim utvrdama, gradovima, traperima… Povremeno se činilo da je gušće naseljen i od New Yorka, a istodobno je bio iskonska divljina, negdje na granici Ohia, Pennsylvanije i Zapadne Virginije. Sve to je pozornica beskrajnoj akciji, u čijem je središtu uvijek On, pravim imenom Patrick Wilding, dijete irskih doseljenika koje su ubili članovi plemena Abenaka. Patrick je odrastao uz lutalicu Fitzyja, koji ga je učio životu u prirodi, pa i rukovanju oružjem koje mu je dalo novo ime, kamenom sjekirom. Osvećujući smrt roditelja, Zagor doznaje da je njegov otac sudjelovao u pokolju Indijanaca, i to mu određuje život borca protiv nepravde i rasne netrpeljivosti. A tko ga tako pravednog, hrabrog i nepobjedivog ne bi volio.
Piše: Ivica Profaca
