Kada je veliki transatlantski brod Britannia 1840, na svojoj prvoj plovidbi s 89 članova posade i 115 putnika u prvoj klasi, isplovio iz Liverpoola prema Kanadi i Sjedinjenim Državama, nitko, pa čak ni Samuel Cunard, čovjek koji je stajao iza tog pothvata, nije bio svjestan početka stvaranja bezvremenske legende i zametka jedne od najunosnijih turističkih djelatnosti našeg vremena. Naime, točno 175 godina nakon opisanoga događaja svijet slavi veliku obljetnicu tvrtke Cunard Line, imena koje otad bez prestanka prevozi putnike između kontinenata, i to uvijek s puno elegancije i ozračjem posebnog događaja.
Tijekom čitave 2015. Cunard tako slavi veliku obljetnicu na svim putovanjima svojih čuvenih brodova Queen Mary 2, Queen Victoria i Queen Elizabeth, na kojima priređuje brojna slavljenička iznenađenja za pamćenje. Ništa neobično za kompaniju koja je definirala sofisticirano putovanje oceanima, a svoje brodove učinila najpoznatijim „ocean linerima“ svijeta. U tih 175 godina Cunard je prevozio putnike preko debeloga mora, uz nazdravljanje šampanjcem, ples u raskošnim brodskim dvoranama i gozbe dostojne najizbirljivijih jelaca. No, krstarenja na tim brodovima veličine omanjih gradova, nisu oduvijek bila sinonim za uživanje u jelu, piću i razbibrigama narazličitijih vrsta. Naime, u svojim počecima putnički su brodovi, umjesto zabavnog krstarenja, imali sasvim praktičnu svrhu – prijevoz pošte i imigranata u nove živote u SAD. Tek dosta poslije krstarenja su se preobrazila u zabavišta najbogatijih, a u novije vrijeme i u masovnu industriju godišnjih odmora s 20 milijuna putnika, kakvom ju danas poznajemo.
Dakle, od prvog isplovljavanja Britannije do današnjih luksuznih Cunardovih giganata, kompanija je prošla dug put razvoja. Nakon što je 1839. ishodio dozvolu britanske vlade za transatlantski prijevoz pošte, Samuel Cunard je, zajedno sa škotskim graditeljem parnih stojeva Robertom Napierom, utemeljio British and North American Royal Mail Steam-Packet Company te za plovidbu Atlantikom izgradio četiri broda na parni pogon. U to vrijeme, brodu poput Britannije, koja je plovila najvećom brzinom od 9 čvorova, za prijelaz Atlantika bilo je potrebno 14 dana. Tako je započeo svakotjedni transport pošte između Liverpoola, Halifaxa i Bostona, pri čemu je prijevoz putnika bio samo dobrodošla dodatna zarada. Ujedno, Cunard je krenuo u svoju veliku transatlantsku avanturu čiji vozni red sljedećih desetljeća neće zaustaviti ni svjetski ratovi… Tijekom prvih pedesetak godina Cunardovi brodovi bili su vrlo daleko od luksuza po kojem će kasnije postati poznati. Kabine za putnike bile su male, osvijetljene jednom svijećom, koju su putnici, k tome, morali i dijeliti. Nadalje, morali su sami prati posuđe, a svježe meso su rijetko vidjeli u svojim tanjurima, što je vjerojatno bilo i bolje, jer na brodovima nije bilo hladnjaka. Jedini izvor svježeg mlijeka bila je krava koja je živjela na palubi, a na brodu su bile i mačke koje su mornari nosili sa sobom da bi ih rješavale napasti brojnih štakora. Svoje prvo prekoatlantsko putovanje 1842., slavni pisac Charles Dickens opisao je riječima: „Hrana grozna, kuhar je stalno pijan, a brod pušta vodu na sve strane… Kunem se da su kreveti nešto najmanje što je ikad izrađeno za počinak, osim možda mrtvačkih sanduka“.
Osim što su prevozili natiskane putnike, Cunardovi brodovi bili su i tehnički oskudno opremljeni. Iako je većim dijelom prva tri desetljeća kompanije Cunard držao takozvani „Blue Riband“, neslužbeni naslov najbržeg putničkog transatlantskog broda, nevolje su stigle 1870. Naime, Samuel Cunard bio je vrlo konzervativan čovjek, pa je namjerno pustio da ga u novoj tehnologiji, poput strojeva i propelera, preteknu svi prekooceanski rivali, posebno White Star Line i Inman Line, ne bi li tako mogao učiti na njihovim greškama. No, kako je konkurencija postajala sve nemilosrdnija, Cunard je morao što prije prihvaćati inovacije. Među njima su bile i one iz domene komfora putnika, pa je tako njegov brod Bothnia, porinut 1874., imao prvi posebni salon za dame, prvu ploveću knjižnicu i prvi sustav električnih zvona, a njegova Servia postala je 1881. prvi brod za krstarenje s električnim svjetlom. Iste godine, kompanija je uvela i prvi brod posvećen isključivo prijevozu putnika. Kako je dolazilo 20. stoljeće, Cunard Line je svoju flotu nastojao učiniti što privlačnijom dobrostojećim putnicima. Prvi korak učinjen je 1906., gradnjom Mauretanije, broda koji je držao „Blue Riband“ od 1909. do 1929. Mauretaniju, koja je prva ponudila brodske apartmane, slijedili su Lusitania (potonut će 1915., kao žrtva Prvog svjetskog rata) i Aquitania, brodovi koji su komforom odmakli daleko od svojih spartanskih prethodnika.
Vrlo brzo, prekoatlatske plovidbe postale su luksuzna putovanja, a profinjeni poslijepodnevni čaj i otmjene večere njihov svakodnevni ritual. Kako je plovidba bivala sve popularnija u otmjene klijentele, tako se počeo definirati i složeniji sustav brodskih klasa. Prvom su klasom plovili milijunaši – Vanderbilti, Guggenheimi i članovi sličnih imućnih obitelji, dok su u drugoj klasi uživali novopečeni turisti koji su zaradili nešto novca i željeli ga potrošiti na godišnjem odmoru. U trećoj klasi bili su smješteni obični putnici, uglavnom siromašni ljudi koji su u nuždi napuštali istočnu Europu ili sjevernu Englesku, ne bi li započeli novi život u Sjedinjenim Državama. Za razliku od današnjih krstarenja, na kojima se putnici bave najrazličitijim aktivnostima – od tečajeva egzotičnih plesova do slobodnog penjanja na umjetnim stijenama – rani brodovi imali su vrlo skučene mogućnosti za fizičke aktivnosti (obično tek turniri u mačevanju za gospodu). Zbog toga je Cunard 1911. na svojim brodovima dao urediti gimnastičke dvorane, najprije na Franconiji, koja je ujedno bila i prvi brod s toplom i hladnom vodom u svim kabinama. Kada su nakon Prvog svjetskog rata Amerikanci drastično smanjili godišnju kvotu imigranata, započela je nova era atlantske plovidbe, kojoj je glavni povod bila zabava. Kada je Cunard 1934. ponudio udoban smještaj za pse, na brodovima su se napokon mogle zabavljati čitave obitelji, zajedno s kućnim ljubimcima.
Kasnih 20-ih, glavni Cunardovi konkurenti postali su luksuzni njemački, talijanski i francuski „superlineri“. U pomoć je 1934. priskočila britanska vlada koja je Cunardu ponudila zajam da bi mogao dovršiti svoje nove brodove – Queen Mary i Queen Elizabeth, ali uz uvjet da se spoji s konkurentskim White Starom i formira tvrtku Cunard-White Star Ltd. Cunard je u tom dogovorenu braku držao dvije trećine vlasništva, sve dok 1947. nije otkupio udio White Stara te 1950. postao Cunard Line. Trend zabavnih krstarenja dobio je novi vjetar u leđa svršetkom Drugog svjetskog rata. Među novim putnicima bili su i potomci imigranata iz Europe, koji su željeli otkriti krajeve iz kojih su potekle njihove obitelji. Ponovo je procvjetao i turizam koji je svakom godinom postajao sve masovniji. Cunard Line je u to doba vratio svoju titulu najvećeg transatlantskog prijevoznika, a sredinom 50-ih upravljao je s ukupno 12 brodova, koji su plovili u SAD i Kanadu, a koji su napokon bili vrlo slični suvremenim brodovima za krstarenje. No, nakon 1958. transatlantski putnički brodovi postajali su sve više neprofitabilni, ponajviše zbog uvođenja mlažnjaka kojima se putovalo znatno brže. Zbog svega, Cunard je uvidio da svoju poslovnu strategiju mora skrenuti u smjeru industrije zabave i turizma. Stoga je 1968. povukao svoje cjelogodišnje linije, da bi se skoncentrirao na krstarenja i ljetne prekooceanske linije namijenjene godišnjim odmorima. Zastarjele Queen Mary i Queen Elizabeth zamijenio je brod Queen Elizabeth 2 osmišljen za tu novu ulogu. Cunard je tako, nakon 70-ih, ostao jedina kompanija s redovitim transatlantskim linijama.
U novu eru Cunard je ponovo zakoračio 1998., kad ga je kupila tvrtka Carnival Corporation, britansko-američki specijalist za krstarenja i najveći operator te vrste u svijetu. Pet godina poslije, na transatlantskim plovidbama, Queen Elizabeth 2 zamijenio je brod Queen Mary 2 (dobitnik pomorskog Oscara u kategoriji velikih brodova 2003.) koji danas čini perjanicu flote od tri broda, koju još čine Queen Victoria (porinut 2007.) i Queen Elizabeth (2010., karte za njezino prvo putovanje rasprodane su u rekordnih 29 minuta). Flota godišnje nudi više od 60 krstarenja u trajanju od dva do 15 tjedana, a svaka od „kraljica“ i po jedno putovanje oko svijeta, sve uz najviši luksuz. U naše doba, kada su brodovi poput Cunardove Queen Mary 2 standard, ponekad se zaboravlja da su nekadašnji prekooceanski brodovi, u usporedbi s njima, bili pravi patuljci. Primjerice, Cunardov prvi brod Britannia stao bi čitav u prostor restorana na današnjoj Queen Mary 2!
Tekst: Tomo Will
Tekst je objavljen u Jet set Magazinu broj 139
