Legenda o podrijetlu Chanela No. 5 obično započinje epizodom u kojoj se Coco Chanel 1920. susreće s francusko-ruskim parfimerom Ernestom Beauxom i izazovom koji mu je postavila – stvoriti miris koji će učiniti da ona koja ga nosi „miriše na ženu, a ne na ružu“
Prije nekoliko godina, Chanel je objavio novi miris – Chanel br. 5 L’Eau, kojeg je opisao kao „moderno, svježe i živopisno utjelovljenje sadašnjeg i svevremenskog parfema“ ili kao „No. 5 današnjice“. I ujedno šokirao poklonike tog kultnog mirisa. Naime, marketinška kampanja angažirala je tada 17-godišnju glumicu, manekenku i zvijezdu društvenih medija, Lily-Rose Depp, kćer glumca Johnnyja Deppa i pjevačice Vanesse Paradis, čiji je izgladnjeli i boležljivi lik bio u potpunome kontrastu zrele sofisticiranosti koja se često povezuje s legendarnim originalom – Chanel No. 5, koji upravo slavi svoj stoti rođendan.
Kontrast fotografija čitave kampanje predstavljao je „moderne paradokse“ – nered/poredak, muževno/ženstveno, jedinstveno/masovno, izvorno/umjetno…, a možda i onaj usko povezan s Chanelovom pričom – istina/laž. Slogani „Miris svih paradoksa“ i „Poznaješ me, ali i ne“ poručivali su svijetu da su žene dihotomna bića koja istodobno mogu biti više stvari odjednom. Međutim, ti slogani služe i kao prikladan opis zagonetne Gabrielle “Coco” Chanel, modne ikone koja je uspjela izgraditi svoju dugogodišnju reputaciju arbitra šika služeći se uglavnom mitovima i pametnim marketinškim prilikama.
Poput većine stvari koje se pripisuju geniju Coco Chanel, kao što su sunčanje, mala crna haljina i slično, i rođenje Chanela No. 5 prvenstveno se temelji na pričama koje je teško dokazati. S obzirom da se marka ponosi paradoksima i mitskom prirodom parfema, čovjek se može zapitati koji su dijelovi povijesti Chanela No. 5 uopće stvarni. Iz onoga što su otkrili povjesničari, može se zaključiti da je prava priča složena i kontroverzna. Pogledajmo što se iza svega krije… Sve do 20. stoljeća, parfimeri, stručnjaci za kreiranje kompleksnih mirisa, osmišljavali su parfeme, dok su se modne kuće bavile isključivo odjećom. Premda su se neki dizajneri počeli baviti proizvodnjom mirisa već početkom 1900-ih, francuski couturier, odnosno kreator visoke mode, Paul Poiret, jedan od Chanelovih najvećih i najgorljivijih suparnika, općenito se drži modnim stručnjakom koji je prvi u povijesti predstavio vlastiti miris ili „miris s potpisom“.
Poiret ga je, umjesto da rabi vlastito ime, nazvao Parfums de Rosine, prema svojoj kćeri. S druge strane, Chanel je svoje ime istaknula na svakoj bočici parfema, kao i u svakoj reklami njezinih mirisa, osiguravajući tako da ti parfemi uvijek imaju jasan identitet. Legenda o podrijetlu Chanela No. 5 obično započinje epizodom u kojoj se Coco Chanel 1920. susreće s francusko-ruskim parfimerom Ernestom Beauxom i izazovom koji mu je postavila – stvoriti miris koji će učiniti da ona koja ga nosi „miriše na ženu, a ne na ružu“. Naime, Chanel je pod „mirisom žene“ mislila na mješavinu prirodnih i sintetičkih sastojaka, jer je upravo to bilo ono što je odabrala kad joj je Beaux na izbor ponudio svoju numeriranu seriju od deset uzoraka parfema (imali su oznaku od 1 do 5 i 20 do 24), koju je, nakon više mjeseci eksperimentiranja, izradio prema njezinu naputku. Legenda kaže da je Coco kao „pravi“ odabrala onaj s oznakom 5 potkrepljujući to izjavom: „Svoje kolekcije uvijek predstavljam petog svibnja, dakle petog mjeseca u godini, pa ostavimo taj broj koji nosi, jer će petica mirisu donijeti sreću“.
Odabrana formula, koja je javnosti predstavljena 1921., bila je mirisna kombinacija nota koje uključuju jasmin, kanangu (ylang-ylang), ružu i sandalovinu, zajedno s izdašnom dozom aldehida koji parfemu daju karakterističan „čist“ miris, onaj koji podsjeća na svježe oprano rublje. Posljednje je bilo uvjet Chanel, koja je bila vrlo privržena čistoći. Nije tajna da je gospođica Chanel nekoć bila uzdržavana žena, a kao ljubavnica bogataša često se žalila na njihov miris, točnije smrad mošusa i neugodne tjelesne mirise (uobičajena pojava tog doba prije dezodoransa). Zato joj je svježa komponenta njezina mirisa bila iznimno važna. Dotad se ona u parfemima postizala uporabom citrusa poput limuna, bergamota i naranče, koji su, ipak, imali manu da ne traju dugo. Tada je No. 5 uveo sintetičku novost – alkaloide, koji su davali trajnu svježinu. Do pojave Chanela No. 5 ugledne su žene tradicionalno rabile parfeme koji su mirisali na jednu vrst cvijeća, dok su se kurtizane i druge izazovne dame držale hrabrijih, izazovnih mirisa, poput onih mošusa ili jasmina, naravno kako bi privukle muškarce. Odabirom mirisa koji je pomiješao senzualnu privlačnost jasmina i mošusa, s neodredivim cvjetnim notama i aldehidima, Coco Chanel je stvorila miris koji je doveo u pitanje pojam parfema što ukazuje na društveni položaj žene, te tako stvorila paradoks. Naime, žene su otad mogle biti istodobno „seksi“ i „čiste“.
Veliki postotak aldehida u parfemu omogućio je da miris dulje vrijeme ostaje na koži, što ga je u budućnosti učinilo pogodnim za moderne žene, koje su vodile sve aktivniji način života. Neki povjesničari, pak, drže da je miris Jicky, koji je Aimée Guerlain, glavni parfimer obiteljske kozmetičke tvrtke Guerlain, predstavio 1889., zapravo prvi moderni parfem. Naime, umjesto da oponaša miris cvijeća, Jicky je također bio kombinacija prirodnih i sintetičkih sastojaka koji su stvorili višeslojan parfem, nešto sasvim različito od svega što se može naći u prirodi, a koji je „revolucionarni“ koncept Chanela No. 5 pretekao za više od tri desetljeća.
Tekst: Edo Franić
Cijeli tekst dostupan je u tiskanom izdanju!
