Život bez praznina

Dolaskom nove godine i svježim početkom pred nama, priča o Ana Mariji Žužul prava je inspiracija da se u novoj godini  i mi osobno – odlučimo pokrenuti

Glumica je i producentica aktualne kazališne predstave „Praznine“, kreativna direktorica u „Školskoj knjizi“, doktorandica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, autorica popularnog koncepta „More knjiga“ koji se već petu godinu zaredom održava na Zrinjevcu. Sve je to Ana Marija Žužul, mlada, ali i izrazito poduzetna i uspješna osoba. Odlučila je svaki dan živjeti punim plućima: nije joj još ni trideset, a iza sebe ima iskustvo i životopis kojim se ne može podičiti svatko. U njemu se nalazi i prestižni američki fakultet Yale, putovanja po Južnoj Americi, a u zadnje vrijeme i pisanje scenarija za dugometražni film. Proputovala je cijelu Europu, a najviše ju je oduševila prirodna ljepota i kultura Južne Amerike, pogotovo Peru u koji je otišla sasvim spontano. Japan i Australija sljedeće su destinacije ove mlade „putoholičarke“…

U njezinom rasporedu, kaže, nema ni vremena ni potrebe za predah ili kavu – za produktivan dan nužan joj je samo kvalitetan san. Istodobno spontana i disciplinirana, uporna i energična, mlada nam je glumica otkrila kakvim se to prazninama njena nova kazališna predstava bavi, sumnja li ikada u sebe i svoje projekte te zašto je velika protivnica plastike. Odala nam je i tajnu svoje uspješne organizacije vremena, kojeg, čini nam se, izvlači iz neke čarobne torbe poput Hermione Granger iz Harry Pottera – na iznenađenje sviju, baš onda kada treba. Odrasla je u obitelji u kojoj se umjetnost, a posebno književnost iznimno cijenila. U goste su ocu Anti Žužulu, vlasniku „Školske knjige“, dolazile poznate osobe iz kulturnog života, među njima i pjesnik Dragutin Tadijanović. Za vrijeme ručka raspravljalo se o filozofiji, stoga nije čudno što je već u ranoj dobi znala da želi pripadati tom bajkovitom svijetu umjetnosti i kreativnosti. Pisala je, glumila, pjevala, radila predstave za susjede, snimala kratkometražne filmove, a kada je došlo vrijeme odlaska na fakultet, izabrala je Akademiju dramske umjetnosti te nakon pet godina s nje izašla kao diplomirana glumica.

No, kako je najbolje ulaganje upravo ono u sebe, Ana Marija Žužul odlučuje upisati multidisciplinarni poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – Doktorski studij književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture:
– Gluma je praktična disciplina i ja sam na Akademiji stekla puno praktičnog znanja. No s obzirom na to da mi je cilj raditi inovativne projekte koji spajaju različite vrste umjetnosti, eksperimentirati na polju interdisciplinarnosti, ovaj je doktorat bio logičan nastavak mojih preferencija – kaže. Iako upravo završava treću godinu doktorskog studija, u budućnosti se ne vidi u ulozi profesorice. Više ju od predavačkog poziva zanima „kako nešto dovesti u život“. A u život je dovela inspirativne i hvalevrijedne projekte koji sve do jednog koriste inovativne načine kako bi umjetnost približili suvremenom čovjeku i integrirali ju u njegov svakodnevni život. Sjajan primjer za tu kombinaciju praktičnog i kreativnog je „More knjiga“ koje je do prije pet godina samo bila ideja u glavi nekolicine studenata, a danas se radi o eventu neodvojivom od „Zagrebačkog kulturnog ljeta“, manifestacije s više od sto tisuća posjetitelja:

– Htjeli smo napraviti neki drugačiji događaj za poticanje čitanja, nešto što je potpuno izvan očekivanog. Ideja je bila napraviti pop-up knjižnicu u središtu grada, na nekom lijepom mjestu, i u to uključiti umjetnike, dizajnere; stvoriti posebno lijepu atmosferu te na način popularizirati čitanje, uključiti ga u dio lifestylea. Prve godine je to bila dosta suluda ideja jer smo to htjeli izvesti na Zrinjevcu. Imali smo kratak rok za izvedbu, a nismo znali kakve nam sve dozvole trebaju ni hoće li itko iz Grada taj projekt uopće stići pogledati na vrijeme, pa smo se odlučili javiti gradonačelniku – prisjeća se Ana Marija. Potraga za gradonačelnikom bila je sve samo ne tipična – znajući da gradonačelnik svoja jutra provodi trčeći, Ana Marija se potrudila saznati gdje i kada provodi svoju jutarnju rekreaciju te ga „slučajno susresti i slučajno mu spomenuti More knjiga“:

– Koliko god rizična ideja bila, zapravo je upalila. Gradonačelnik je odmah prepoznao projekt i mi smo već taj dan bili u njegovom uredu i razgovarali o detaljima realizacije prvog „Mora knjiga“, na čemu sam izrazito zahvalna. I na poslu u „Školskoj knjizi“ bavi se kreativnim radom. Surađuje s dizajnerima na osmišljavanju vizualnih materijala za izdanja knjiga, kao i u izradi marketinških kampanja.

Najviše vremena zasad joj oduzima recentni projekt, autorska predstava „Praznine“, koju je, kroz svoju umjetničku organizaciju „Odeon art“ te u suradnji s drugim mladim umjetnicima, postavila na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, točnije u prostoru njegovog tonskog studija:
– Predstava je nastala iz moje želje da napravim drugačiji kazališni doživljaj. Htjela sam okupiti veći broj talentiranih kazališnih umjetnika koji mogu zajedno raditi i skupno stvoriti sadržaj. Teško je dobiti nešto drugačije, kompleksno i zanimljivo ako gledamo samo jedan svjetonazor, kada jedna osoba piše scenarij ili režira. Kad postoji petnaest različitih ljudi koji svojim iskustvom doprinose stvaranju sadržaja predstave, nastaje jedan mnogo složeniji, intrigantniji tekst – govori Ana Marija. Raditi u takvom horizontalnom sustavu nije nimalo lagano, pogotovo kada je u kratkom roku potrebno donijeti važne odluke. Iako je cijeli tim imao „pravo glasa“ te se puno raspravljalo o određenim temama, Ana Marija je, kao kreativna producentica projekta, donosila konačne odluke. Osim nje, na tekstu predstave radile su glumica Ana Vučak Veljača, Dubravka Lelas te dramaturginja Kristina Kegljen i redateljica Morana Novosel.

 

– Nakon što smo osmislile tekst, okupili smo cijeli tim ljudi, petnaest umjetnika koji su toj ideji udahnuli život i postavili ga na scenu – veli Ana Marija Žužul.
„Praznine“ nisu tipičan kazališni komad koji se gleda sjedeći na ugodnoj i sigurnoj distanci gledateljskog prostora. Ne samo što kombinira teatar s video umjetnosti te je interaktivna, predstava je i tematski provokativna, no ne na način na koji biste prvo pomislili.
– Predstava se bavi našim vlastitim, unutarnjim prazninama, ali i prazninama u našem društvu, u našim odnosima. Htjeli smo da tema bude univerzalna, da se tiče svih nas, bez obzira na spol, dob, zanimanje, porijeklo, da bude ona koja nas povezuje – objašnjava naša sugovornica.
Tema praznina je bez sumnje univerzalna, pogotovo u svijetu u kojem je sve podređeno imidžu i dojmu koji ostavljamo na druge.
– Današnje društvo ima sve. Čak i ako nemaš puno novaca, imaš pristup internetu, u dvije sekunde možeš saznati sve što želiš, sve ti je dostupno odmah. To dovodi do hiperkonzumacije stvari gdje smo toliko okrenuti prema svojem egu da naši odnosi prestaju biti stvarni. Ljudi počinju predstavljati proizvod koji konzumiramo, počinjemo se pitati što nama oni mogu dati – kaže.

Ljudi bježe od sebe, kroz sadržaje koje konzumiraju, kroz opojna sredstva kojima se okreću od straha od onoga što bi mogli pronaći u sebi kad bi zastali i suočili se sami sa sobom:
– Suočavanje sa sobom je najveća stvar. Možemo naizgled imati sve – završen fakultet, posao, obitelj, a i dalje biti nesretni. Ako se ne zagledamo u sebe i naše odnose s drugim ljudima postajemo prazni jer tražimo zadovoljstvo u izvanjskim stvarima koje nam nikad neće donijeti zadovoljstvo – decidirana je mlada Zagrepčanka.

Predstava igra već drugu sezonu zaredom, a na svakoj izvedbi sve je puno do posljednjeg mjesta. Dovoljan je to pokazatelj da su Ana Marija i njezin kreativan tim na dobrom tragu što se tiče tematskog „pogađanja u sridu“. Kazalištu bez sumnje trebaju predstave koje gore od aktualnosti i koje se bave svim generacijama ljudi, a posebno mladima:
– Dok nekome nešto ne pokažeš, osoba ne zna da to želi. U Hrvatskoj i cijelom svijetu postoji potreba za novim stvarima jer toliko puno stvari se već reciklira -uvjerena je.

Kako bi širila svoje znanje, ali i vidike, veliku važnost pridaje putovanjima – ne samo onim rekreativnim, od kojih joj je najdraži posjet Peruu i Meksiku, već i edukaciji u inozemstvu. Imala je tu sreću i priliku pohađati Yale Summer Conservatory for Actors, ljetni glumački program kroz koji je upoznala profesore koji su predavali (Meryl Streep i Lupiti Nyong’o), ali i saznala na koje se sve načine američki pristup školstvu razlikuje od našega:
– Bilo je jako zanimljivo vidjeti koliko se ozbiljno pristupa radu. Kod nas je uvijek prisutna neka doza cinizma, odmaka. Ima puno profesora koji rade svoj posao da ga odrade, da imaju dodatnu sigurnost. Na Yaleu je prestiž biti profesor, svi seriozno pristupaju svom poslu i očekuju puno od studenata. Na tom se programu od prvog dana vidjela razlika u odnosu na naše školstvo. Ako si došao na vrijeme početka sata, već si bio zakasnio. Od tebe se očekuje da dođeš puno prije početka i da za njega budeš apsolutno spreman.

Vani je konkurencija velika i zato se svi puno više trude nego kod nas jer znaju da su lako zamjenjivi:
– Samo na tom faksu, još je barem trideset drugih djevojaka koje izgledaju kao ja, a u Hollywoodu je situacija još rigoroznija, nijanse su te koje prevladavaju u odabiru.
Unatoč tome, ali i činjenici da sebe dugoročno vidi u Hrvatskoj, smatra kako je iznimno korisno, pa možda čak i neophodno, dio svog života provesti živeći u inozemstvu. Ne zato što je ovdje loše, kaže, već zato što ti iskustvo života „negdje drugdje“ otvara nove poglede, pomiče granice, tjera te da budeš bolji.
Napornim i upornim radom koji joj, kako je po prirodi prepuna energije, ne pada teško, svakoga dana trudi se biti bolja verzija sebe i svojim primjerom potaknuti druge da čine isto. Svoj radni dan koji počinje rano ujutro, a završava kasno navečer, organizira u blokove, ovisno o projektima koji su u tom trenutku aktualni, kako bi se kvalitetno mogla posvetiti svemu što radi.

Velika je protivnica plastike koju u širokom luku zaobilazi („Smatram da je od presudne važnosti osvijestiti ljude o štetnosti plastike jer puno njih ne zna da ta plastika, koja se desetljećima u moru razgrađuje na mikroplastiku, kroz hranu koju jedemo završi u našem organizmu“), trudi se što više jesti zdravo i organski, ali i ne dopustiti da je komentari drugih ljudi, tuđi strahovi i boljke, sprečavaju u ostvarivanju svojih želja i ciljeva:
– Ako ne želiš napraviti ništa u svom životu, onda nemoj nikoga uvrijediti i ništa riskirati jer tako nećeš nikome smetati. A ja želim raditi i stvarati, što znači da će se uvijek naći netko kome se to neće svidjeti. No to ne znači da ću odustati od svojih projekata, niti da bi itko, nakon jedne loše kritike, trebao odustati od onoga što želi.

Kao glumica konstantno je navikla biti izložena pogledu drugih, kao i njihovom kritikama, što joj, priznaje, pogotovo za vrijeme fakulteta kada se i formirala kao mlada osoba, nije bilo nimalo lako:
– Procjenjuju te profesori, kolege koji s tobom rade, redatelji, gledatelji. Svi te komentiraju, neprestano si izložen procjeni i kritici. Naravno da me te stvari pogode, no ključ je ne prepustiti se svemu tome. Zašto je baš ta osoba ultimativni sudac za to tko sam ja? Čak i kad se radi o osobi koja je stručnjak za nešto i ta osoba ima svoj ukus. Gotovo je nemoguće biti objektivan -tvrdi Ana Marija.

Kao i svi mi, i ona ponekad sumnja u sebe i svoj rad, ali ono što razlikuje uspjeh od neuspjeha je, kaže, „koliko si puta spreman nešto pokušati, koliko si uporan“.
Upravo je upornost karakterna crta koja odlikuje mnoge uspješne ljude. Padova će i izazova biti na svakom koraku, voljeli mi to ili ne, no ključ je biti ustrajan, vjerovati u sebe i svoje ideje, dobro organizirati vrijeme s kojim raspolažemo. Ova poduzetna mlada žena pravi je primjer kako se mnogo toga može postići kada svoju energiju usmjerimo u konstruktivne projekte, umjesto da se bezvoljno prepuštamo pasivnosti i destruktivnim mislima. S novom godinom i svježim početkom pred nama, priča o Ana Mariji Žužul, prava je inspiracija da se u novoj godini i mi osobno – odlučimo pokrenuti.

Tekst: Izabela Laura
Fotografije: Matea Smolčić Senčar

COMMENTS

Ostavi komentar