Zeleno more Hrvatske

Prošetali smo Gorskim kotarom, uživali u ljepotama nedirnute prirode, a i kušali izvornu domaću kuhinju. Upoznajte to zeleno more Hrvatske, divote koje valja posjetiti u svako doba godine

Čabar, Delnice, Fužine, Skrad, Lokve, Mrkopalj, Vrbovsko, Ravna Gora… Neopisiv je užitak putovati kroz Gorski kotar, to zeleno more Hrvatske. Naravno, uvjet je da ste se natjerali na silazak s auto ceste, a najčešće se to dogodi – ako se ogladni. Tada se otkriva jedna potpuno izvorna gastronomija koja se njeguje u cijelom ovom kraju… Priroda u Gorskom kotaru nedirnuta je, klima zdrava, ljeta ugodna i topla danju, a noću svježa. Zime u svojoj oštrini zovu na grijanje uz otvorena ognjišta. Uz miris drveta šire se i miomirisi iz goranskih kuhinja. Šume su ponos Gorana, ali i bogatstvo u prehrambenom smislu. Uz divljač, tu su i šumski plodovi. Uz samonikle gljive, mirise šire i divlje kupine, borovnice, brusnice, šumske jagode… Naravno, tu su i krumpir i kupus, svojevrsna baza gastronomskih bravura, a već zbog samog mirisa kruha iz krušne peći, isplati se i prtiti snijeg. Egzotiku čine žabe, puževi, puhovi, divokoze… Umjetno jezero u Lokvama i špilja Lokvarka, dovoljno su privlačni, no tamo su brend – žabe. Kreketave životinjice zaslužne su za mnogo toga pozitivnog, pa tako i za poznatu „Žabarsku noć“ – večer s pjesmom i plesom, žabljim specijalitetima i natjecanjem žabaca u skokovima u dalj.

  

U Lokvama su žabe naslikane posvuda, od putokaza turističkih objekata, do kontejnera za smeće. No, taj slikarski motiv ima vrlo ukusno meso, lagano, donekle nalik bijelom pilećem mesu – pohani žablji kraci ili šampioni u skoku u dalj na bečki način, ali i spravljeni na buzaru. A možete gucnuti i Žablju krv; iza tog naziva krije se fini liker od borovnice. Popijete li čašicu-dvije prije spavanja, pun mjesec i goranske šume ispričat će vam svoju gotovo strahopoštovanja vrijednu priču. U hladnije dane dobro će vas ugrijati i vruće čabranske krvavice. Poslužene uz kiseli kupus i kuhani krumpir, ipak nisu tako jednostavne kako se na prvi pogled čini. Te krvavice se pune smjesom svinjske krvi i čvaraka, koja se prvo melje i začini, a potom zamiješa s kuhanom rižom. Zatvorene se krvavice tada peku ili kuhaju. Čabar se smjestio u dubokoj usjeklini rijeke Čabranke. U blizini se nalazi i jedno predivno oko, plavi izvor rijeke Kupe. To je doživljaj prirode u svom najljepšem sjaju…

U nekoj od lijepo uređenih lovačkih kuća, Runc, Smrekova draga ili Lisina, čak i za vrijeme oštrih zima, Gorski kotar se prikazuje u svojoj toplini. Poznati hrvatski slikar Vilim Svečnjak, zbirku od četrdeset i tri umjetnička djela, darovao je Čabru u znak sjećanja na djetinjstvo koje je ondje proveo. Djela se čuvaju u potkrovlju dvorca Petra Zrinskog. Još jedan dvorac u Gorskom kotaru zaslužuje vašu pažnju. To je dvorac Stara Sušica, smješten na 800 metara visine, kojem je romantičan izgled i stil dao austrijski maršal s Trsata Laval Nugent. Dvorcu pripada najstariji sakralni spomenik u Gorskom kotaru, crkvica svetog Antuna Padovanskog. Nalazi se u blizini Ravne Gore i osim kulturno-povijesne vrijednosti, njezina dvorišta i sjenovita mjesta kriju neke od najcjenjenijih gljiva – smrčke.

  

Često ga zbog skupocjenosti uspoređuju s tartufom, no smrčak nema niti blizak okus tartufu. Ta nježnost i plemenitost, taj blagi, ali opojni miris, potpuno je suprotan oštrini tartufa. Rastu na mjestima koja druge gljive ne vole. Proljeće je njihovo vrijeme i to buđenje prirode posebno uzbudi lovce na smrčke. Svaki gljivar ima svoja tajna mjesta koja još kako brižno čuva. Smrčci imaju gotovo povlašteni status u krajevima u kojima rastu. Biftek sa samo lagano termički obrađenim smrčcima u umaku od suhih šljiva, možete kušati u okolici Crnog Luga, gdje rastu najkvalitetniji primjerci. Usput rečeno, uz obale jezera Bajer, u Fužinama, mogu se vidjeti i gljive koje prema mišljenju stručnjaka gotovo izumiru i rijetko ih se može vidjeti. Opasne, ali prelijepe muhare, lijepa su dekoracija smaragdnoj jezerskoj površini.

U središnjem dijelu Gorskog kotara, na Javorovoj kosi (1016 metara), planinska je kućica, kao iz bajke lijepa. Do nje je vidikovac s kojeg pogled seže sve do Karavanki, Risnjaka, Medvednice, a za bistrih noći vide se svjetla Zagreba. U dubini šume stanuje i mrki medvjed. Pri spomenu medvjeđe šape mnogi će pomisliti na istoimenu slasticu, čajni kolač koji se peče u kalupu oblika otiska medvjeđe šape, dok će drugi pomisliti i na istoimenu biljku za koju tvrde da ima afrodizijačkih svojstava. No, ovog puta radi se o mesnoj delikatesi – pravoj šapi pravog medvjeda. Restoran „Bijela ruža“, u Ravnoj Gori, ovisno o sezoni lova nudi i specijalitete od medvjeda. Inače, medvjeđa šapa priprema se svježa ili osušena. Prvo se kratko poprži; posebno se pirja razno povrće koje se podlijeva pacom u kojega je već umiješano crveno vino. Dodaju se razni začini, ali i voće poput jabuka, borovnica, kupina…, a potom pire od rajčica i kvalitetni prošek. Popržena šapa vraća se u umak i kuha na laganoj vatri i do pet sati, uz podlijevanje temeljcem. Umak se zgusne zaprškom napravljenom na medvjeđoj masti, propasira se, a šapa se i dalje u njemu krčka sat vremena. Poslužuje se uz njoke, palentu, okruglice od kruha i neke tjestenine.

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Tekst: Jasmina Stošić
Fotografije: Đorđe Stošić

Share on Facebook3Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Ostavi komentar

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.