U zemlji vilinskih dimnjaka

U posljednje ste vrijeme mogli zamijetiti bombardiranje aranžmanima za Istanbul i Tursku općenito, pa tako osmodnevni aranžman za Kapadokiju možete preko nekih putničkih agencija naći već od tisuću četiristo kuna, što je gotovo „badava“ uzmemo li u obzir da je u cijenu uračunata i zrakoplovna karta. Razlog tako povoljnim aranžmanima leži u činjenici da je turska lira u proteklih godinu dana strahovito izgubila na vrijednosti, što znači da je upravo sada idealni trenutak za planiranje putovanja u tu fascinantnu zemlju punu nevjerojatnih povijesnih znamenitosti, iznimno ljubaznih domaćina, odlične kuhinje i čudesnih krajobraza.

Kad smo kod krajobraza, tu se prije svega ističe Kapadokija, starovjekovna regija u unutrašnjosti Male Azije koju smo nedavno posjetili i – oduševili se. Njezin upravo spektakularni reljef oblikovala su vulkanska djelovanja izbacivši velike količine vulkanskog pepela, od kojeg su kasnije rijeke i vjetar modelirali najnevjerojatnije oblike – stošce i piramide, kule od stijena i takozvane „vilinske dimnjake“ po kojima je Kapadokija poznata. Let balonom jedna je od glavnih turističkih atrakcija u Nacionalnom parku Göreme u središtu Kapadokije gdje nam je bila baza tijekom putovanja. Za one koji se zbog straha od visine ne odluče za „leteću“ turističku turu, postoji rezervna varijanta na „četiri kotača“ kako bi pomno mogli istražiti sve ono zanimljivo u ovoj regiji. Iako nešto izvan same Kapadokije, svoje istraživanje  započeli smo u Konyji, znamenitom povijesnom gradu koji je svoj procvat doživio već u doba Aleksandra Velikoga. Kasnije postaje glavni grad Seldžučkog carstva, dok se današnja suvremena Konya razvila zahvaljujući poljodjelstvu. Najveća znamenitost u gradu je samostan Mevlana u kojem se nalazi grobnica mističara, pjesnika, teologa i izumitelja derviškog plesa Dželaludina Rumija.

Prema legendi reda Mevlevi, koji potječe od Rumija, prvu semu, odnosno ritual u kojemu se izvodi derviški ples, izveo je sam Rumi oko 1249. godine kad je pred obrtničkom radionicom na tržnici u Konyji čuo ritmične zvukove kovačkoga čekića. Opijen radošću Božje prisutnosti koju je osjetio, u zanosu je zaplesao, zavrtivši se oko svoje osi. A njegov se ples nastavio do danas. Bili smo ushićeni prilikom da prisustvujemo ovoj prekrasnoj ceremoniji, i to u najljepšem mogućem ambijentu – seldžučkom karavan-saraju Saruhanu iz 13. stoljeća, mjestu gdje su se kroz mnoga stoljeća odmarali putnici i trgovci sa svojim prijevoznim sredstvom – devama. Ovo predivno zdanje dao je sagraditi seldžučki sultan Izedin Keykavus II. i jedno je od najvećih karavan-saraja u središnjoj Anatoliji. Zdanje s prostranim atrijem pokriva površinu od čak dvije tisuće četvornih metara i ukrašeno je geometrijskim uresima, tipičnim za seldžučku arhitekturu i umjetnost. Uzbuđeni dolazimo na večer derviškog plesa. Ovaj mistični ples, prema njegovim sljedbenicima, duboko je, intimno i zapanjujuće duhovno putovanje k Istini, odnosno Bogu. Derviši u plesu traže svoje božansko podrijetlo, a ceremonija je zaista nešto posebno i svakako je treba doživjeti u ovako originalnom ambijentu. U njoj je nešto iskonsko, arhaično i mistično, a povijesno zdanje Saruhana prenijet će vas u jednu sasvim drugu dimenziju. Tijekom ceremonije koja traje nešto više od sata i gledatelji se postupno uvode u neku vrstu meditacije, promišljanja o metafizičkom, o Bogu i životu. Obuzima vas jedan ugodan, inspirativan i produhovljen osjećaj koji, kako ceremonija odmiče, kao da se sve više širi vašim umom i tijelom.

Instrumenti na kojima se svira za nas su također egzotični. Tu je kudum, instrument sličan tamburinu i nej – Rumijevo omiljeno glazbalo koje podsjeća na flautu, a simbolizira Božji dah koji svemu daje život. Derviši u početku samo slušaju glazbu, a poslije plesom, to jest vrtnjom, u njoj sasvim “iščeznu”. Tijekom ceremonije odbacuju svoje duge crne plašteve, simbol vanjskog, vidljivog postojanja i spremni su za duhovno putovanje na koje smo i mi na neki način pozvani. Njihovo kretanje potpuno nas obuzima, osjećamo se otisnuti od vanjskog svijeta i prepuštamo se meditaciji… Kada malo bolje sagledamo Kapadokiju, vidjet ćemo da je to područje nevjerojatno bogato mističnim, simboličnim i povijesno značajnim mjestima. Još tijekom sedamdesetih i osamdesetih, naš pustolov i svjetski putnik Željko Malnar, vodio je ekspedicije u Kapadokiju o čemu je snimio reportaže i dokumentarce, a s Bornom Bebekom napisao i knjigu “U potrazi za staklenim gradom” u kojoj su, osim Kapadokije, opisali i svoje zajedničko putovanje kroz Iran, Indiju, Afganistan, Tibet i Indoneziju u potrazi za mističnim tajnama, paralelnim svjetovima, ali i samim sobom. Kad smo kod mističnih mjesta u Kapadokiji, turu bi obavezno trebalo započeti od Göremea, grada uklesanog u vulkanskim stijenama. Podzemna naselja oko grada potječu još iz 4. stoljeća, a čitavo područje krije oko dvjestotinjak kršćanskih crkvica unutar stijena, najviše iz bizantskog doba. Dio ovog nevjerojatnog krajolika kao iz nekog SF filma, pretvoren je u muzej na otvorenom kojeg smo posjetili već prvog jutra nakon što smo se probudili u šarmantnom apartmanu u stijeni.

Prvo što smo ugledali kad smo otvorili oči u našoj maloj „apartman-špilji“, bile su velike točke na nebu. Izašli smo bosi na terasu od vulkanskog kamena i na obzoru ugledali na desetke balona svih mogućih boja. Gotovo svakoga jutra, u samu zoru, baloni oko Göremea dižu se u zrak kako bi turisti uživali u izlasku sunca nad spektakularnim čudom prirode. Muzej na otvorenom nalazi se samo petnaestak minuta šetnje od središta Göremea. Većina tura po Kapadokiji započinje upravo na ovom mjestu koje je 1984. stavljeno pod Unescovu zaštitu. Crkvice uklesane u stijenama nose zvučna imena kao što su Crkva zmija (Yilani Kilise), Crkva jabuka (Elmali Kilise), Mračna crkva (Karanlik Kilise)… Po strukturi i freskama posebno se ističe crkva sv. Barbare sa zanimljivim kršćanskim simbolima, poput pijevca koji prema kršćanskom vjerovanju istjeruje zle duhove i simbolizira slobodu. Svod crkvice, koja je, kao i većina stijenskih crkvica u Göremeu izrazito mala (prima tek deset do petnaest vjernika), ukrašen je palmama koje predstavljaju dug život i besmrtnost, dok su na zidovima prikazani razni tipovi križeva – bizantski, rimski i malteški.

Tekst: Ivana Kovačić

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar