Torbe iz tišine

Vegetarijanac. Bilo je to prvo što sam pomislila kad sam upoznala Slavena Milića, 35-godišnjaka punog zanimljivih tetovaža jer mi je, kad sam došla u njegov šarmantan dom, servirao kavu s bademovim mlijekom i još usput u razgovoru rekao da ne može živjeti bez banana. Čisti vegetarijanac! No, ubrzo sam shvatila da sam, vrlo vjerojatno, potpuno u krivu, jer da je vegetarijanac zacijelo ne bi izrađivao torbe od prave kože…

– Ha, ha, nisam nikakav vegetarijanac. Naprotiv, ja sam kao pravi Slavonac veliki mesožder – smije se ulijevajući mi još bademovog mlijeka u kavu budući da mi je bila malo prejaka.

Slaven nas je ugostio u svom domu na zagrebačkom Kraljevcu, u prekrasnoj kući koja podsjeća na scenografiju nekih divnih filmova, a koju dijeli sa svojom suprugom akademskom slikaricom i s dva psa – jazavčarkom Olgom i mješankom Vilmom koja im je dolutala, te postala punopravni član ove male umjetničke obitelji. Dok mi je žuta oštrodlaka simpatična kujica Vilma uporno donosila igračku da joj je bacam (pa bi je onda kao svaki poslušan pas ponovno donijela), pokušala sam zapodjenuti razgovor sa Slavenom…
– Upisao sam Likovnu akademiju i dvije godine studirao Konzerviranje i restauriranje umjetnina, smjer kiparstvo – započeo je Slaven dok mi je Vilma grizla nogavicu.
– No onda sam odustao, jer mi se nije svidjelo. Konkretno, želio sam studirati kiparstvo, ali bio sam prvi ispod crte!
Kako je to, govorim mu, jako dobro znam, jer sam i sama svojedobno bila prva ispod crte na prijamnom za studij slikarstva. Užasan osjećaj!
U to ime nazdravili smo, ako se to tako za kavu s bademovim mlijekom može reći, pa je Slaven nastavio:
– Imao sam vremena otići na prijamni za restauraciju i mislio da će biti prilika i mogućnost da se prebacim na kiparstvo, no to se nije dogodilo te sam jednostavno odustao od restauracije…

Pa se Slaven uskoro počeo baviti izradom torbi od prave kože:
– Uvijek sam volio raditi nešto s rukama, stvarati i oblikovati stvari, napraviti nešto što se može držati u rukama. A torbe sam počeo raditi jer sam uvijek imao kontakt s kožom. Time sam se bavio kao hobijem, jer je to nekad bio i hobi mome ocu. Poslije se tata počeo profesionalno baviti knjigoveštvom, pa nisam imao nikakvih problema ni s prostorom ni s materijalom.

Slaven izrađuje prvenstveno ženske torbe:
– Uvijek kad bih počinjao raditi, te su torbe bile s idejom da su za žene.
Iako supruga gotovo isključivo nosi njegove torbe (zadnju Diesel torbu kupila je, kako Slaven kaže, još davnih dana), tvrdi da nije ona bila glavni povod zašto se u početcima usmjerio na žensku stranu.
– Većina mojih torbi je, slobodno bi se moglo reći, uniseks – kaže i dodaje da koristi isključivo pravu kožu i prirodne materijale.

Otkrio nam je da je za izradu nekog jednostavnijeg modela potrebno šest do osam sati, dok je za one kompliciranije nužno i tjedan dana. No, makar su torbe glavni dio njegova asortimana, izrađuje i neke druge stvari:
– Recimo, futrole za noževe i futrole za lule… Došao sam svojedobno u kontakt s jednim čovjekom koji izrađuje noževe; to su noževi po narudžbi koji koštaju od 800 pa sve do 5000 dolara i takvi, naravno, trebaju i jednu lijepu futrolu koja će izvana odražavati taj unikatni proizvod. I tako je došlo do suradnje na obostrano zadovoljstvo…

Cijene Milićevih torbi kreću se od 400 do 2500 kuna, ovisno o modelu i zahtjevnosti izrade, a spomenute futrole za noževe kreću se od 80 do 100 dolara. Govori u dolarima jer ih velikom većinom prodaje u Americi…
Pretežiti dio Slavenovih rukotvorina prodaje se putem interneta:
– Vjerovali ili ne, sve to, manje-više, ide preko Instagrama!
Najčešći kupci njegovih unikatnih torbi su žene od 25 do 35 godina. Dodaje da je nekoć imao i dućan u Zagrebu, u Preradovićevoj ulici, koji je sasvim dobro poslovao. No on, slobodan duh kakav jest, nije mogao dugo izdržati – jednostavno ne voli rad s ljudima, već uživa prvenstveno u stvaranju.

Tekst: Nika Ostoić
Violeta Šunić

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

 

Ostavi komentar