Nakit za cijeli svijet

 

Srebro i emajl u boji te bezvremenski dizajn zaštitni su znak Ivane Bačure čiji se nakit prodaje u šarmantnoj galerijici u zagrebačkoj Radićevoj ulice, ali i u mnogim zemljama svijeta

Ako već niste, preporučamo vam da kad sljedeći put prošetate zagrebačkom Radićevom ulicom, zastanete na broju 20 i uđete u dražesnu galeriju dizajnerice nakita Ivane Bačure. Njezin posve poseban nakit koji spaja minimalizam i eksploziju boja, metal i emajl, bezvremensko i moderno, odabir je mnogih poklonika sofisticiranog dizajna nadahnutog kako kombinacijama boja u djelima Kandinskog i Mondriana, tako i posebnim stilom ljudi iz dizajneričine okoline. Galerija u rodnom gradu ostvareni je san 41-godišnje dizajnerice koja je imala i svoj dućan u Dubrovniku, ostvarila suradnje i s muzejima kao što su Muzej suvremene umjetnosti i Galerija Klovićevi dvori, a njezin nakit prodaje se i diljem svijeta, najviše, kaže nam, u Americi, gdje su njezini najvjerniji kupci. Svoju ljubav prema nakitu i njegovoj izradi otkrila je jako rano, i to na mjestu na kojem su startali silni bendovi i s kojeg su krenuli mnogi današnji tehnološki moguli – u tatinoj garaži.

– Još kao mala djevojčica strašno sam se voljela ukrašavati i nositi nakit. Već sa 12 godina nosila sam pune podlaktice narukvica. Oduvijek mi se sviđao bijeli metal pa sam tanke limove aluminija lako mogla sama oblikovati rukama, ali izrađivala sam si i nakit od limova i raznih metalnih dijelova na koje sam nailazila u tatinoj garaži. Tata je u njoj često boravio, pa sam i ja tamo provodila vrijeme igrajući se i pomažući mu. Dakle, mogu reći da se sklonost razvila iz potrebe da sama sebi izradim komade nakita koje sam željela nositi, a okružena svim tim alatima, najveće zadovoljstvo bilo mi je proizvesti nešto sama – od početka do kraja. U tom procesu obrade metala, dok koristim raznovrsne alate i promišljam kako što tehnički izvesti, najviše uživam – pripovijeda Ivana Bačura.

Nakon višegodišnje „prakse“ u garaži, na red je došla Škola primijenjene umjetnosti, odnosno njezin Odjel za dizajn metala gdje je naučila osnove zanata, nakon čega je, otkriva nam, učila od mnogih majstora kod nas, u Italiji, Nizozemskoj, Brazilu, Indoneziji te na tečaju na njujorškom Gemological Institute of America:
– Pohađala sam tečajeve i promatrala vrhunske majstore zanata koji su me educirali na polju raznih tehnika obrade metala te me inspirirali da i sama stvorim neke svoje tehnike.

I ona ih je stvarala, baš kao i svoj stil koji se nije tako lako uklapao u postojeće kalupe:
– S obzirom na to da sam otpočetka imala svoj jedinstveni stil, događalo mi se da me se kao dizajnera nije moglo svrstati ni u klasično zlatarstvo, ni u umjetnost, a to se nekad moglo protumačiti kao prepreka, u smislu da je ubijalo moju slobodu u kreativnosti i razvoj.

Očito je ipak sve prepreke preskočila jer je kao mlada dizajnerica 2006. otvorila trgovinu u Dubrovniku što je doživjela kao potvrdu da je njezin izbor zanimanja bio opravdan i da je to zaista njezin životni poziv.
– U Dubrovniku sam kroz svoj rad upoznala ljude vrlo visoke platežne moći koji si mogu priuštiti bilo koji komad nakita, a odabrali su i moj dizajn za svoje kolekcije. Ti kupci su mi tijekom svih ovih godina ostali vjerni, što je meni najbolja potvrda moje kvalitete i čini me sretnom – govori nam dizajnerica nakita koja unatoč dubrovačkom uspjehu nije odustala od želje da otvori galeriju u Zagrebu što joj je pošlo za rukom prije četiri godine.

Iako se probila na zahtjevno svjetsko tržište i uspješno na njemu opstaje, te unatoč uhodanom webshopu, Ivani zbog trenutačne situacije s pandemijom nedostaju turisti koji su često svraćali u njezinu galeriju izabrati prsten, narukvicu ili broš koji će ih podsjećati na posjet Zagrebu i na mali dućan u Radićevoj:
– Fali mi ta energija grada koja nastaje kad se miješaju razne kulture, to mi daje osjećaj povezanosti sa cijelim svijetom, a i samom gradu daje drugu, multikluturalnu dimenziju.
Kaže da kad dizajnira, misli na ono što joj se sviđa i što bi sama nosila te da želi da njezin nakit bude dostupan što većem broju ljudi. To je jedan od razloga zbog kojeg najčešće bira srebro, ali ne i jedini:
– Srebro je oduvijek bilo moj medij. Volim osjećaj slobode koji mi daje, budući da nije toliko skupo kao zlato pa se mogu igrati i stvarati posebne velike komade, a opet volim tu njegovu plemenitost, kvalitetu koju posjeduje… Srebro daje taj bezvremenski sofisticirani izgled za razliku od neplemenitih metala koji nikad ne daju željeni efekt.

Njezino srebro gotovo uvijek dolazi s bojama, ponekad i u onim kombinacijama koje se na prvu čine nespojive, jer, kaže, one nakitu daju posebnost i govore o osobnosti. Otkriva nam da u svom radnom procesu gotovo uvijek ideju ima u glavi, tek rijetko nešto i skicira:
– Kao da me te ideje proganjaju dok ih ne materijaliziram u ovom svijetu. Tokom same izrade ideje uvidim što i kako tehnički trebam promijeniti od prvotne zamisli, a uvijek gledam i sveukupan vizualni dojam, pa me ponekad ruke odvedu u nekom neplaniranom smjeru kako bi komadi bili tehnički i vizualno bolje izvedeni. Volim taj neplanirani proces jer pri izradi nekog novog dizajna dobivam isto tako puno novih ideja za sljedeće komade nakita koje ne mogu dočekati izraditi. Govori nam kako za njezin posao treba puno strpljenja, nekad više, nekad manje, ovisi o kompliciranosti izrade pojedinog komada jer to je precizan rad i ponekad je tek pokoja sekunda dijeli od propasti svega onoga što je radila nekoliko sati. Temperatura pečenja, žarište lema… o svemu tome ovisi rezultat:

– Ništa se ne može napraviti na brzinu, potrebna je apsolutna fokusiranost na ono što imam ispred sebe. Zato volim reći da je moj posao također i moja meditacija, moj ispušni ventil… No, iza sebe imam već toliko iskustva da sam se već sa svime što se može dogoditi tijekom procesa susrela. Strpljenja imam, jedino ponekad trebam uistinu puno vremena za izradu nekih komada… Nekad jedan prsten mogu napraviti za 3 do 4 sata, a nekad to može trajati i više radnih dana… Sve ovisi o kompliciranosti izvedbe. Ivana izrađuje nakit i prema zamislima klijenata. Tvrdi da se njezine kreativne ideje ne sudaraju s njihovim željama, ali da i kad kupci nemaju jasnu viziju, ona već na drugoj rečenici razgovora, promatrajući osobu, zna što i kako napraviti da bi zadovoljstvo bilo obostrano.

Uz obitelj i posao ne ostaje joj puno slobodnog vremena, ali ona se ne žali jer očito, kao što je nekad davno zaključila, pronašla je posao koji je sasvim ispunjava:
– Rekla bih da radim stalno, ali s obzirom na to da mi je posao i poziv, on me i opušta, već sam uostalom spomenula da mi je rad i svojevrsna meditacija. Nemam tu granicu kada radim, a kada ne radim. Ipak, budući da vođenje cjelokupnog poslovanja nije samo izrada nakita, nego i sve ostale obaveze koje idu uz to, a također sam i majka dvoje djece, svakodnevica zna biti prilično kaotična – ne taji Ivana.

Slobodno vrijeme rezervirano joj je za godišnje odmore koje najradije provodi putujući i hvatajući svaku priliku za jedrenje, ronjenje i opuštanje na plaži:
– Putovala sam puno, to je moj životni stil, ulažem u putovanja jer me inspiriraju, nadahnjuju i čine me otvorenijom. Nikada ne odsjedam u zatvorenom resortu, uvijek se pokušavam integrirati u zajednicu i boraviti što više s lokalnim stanovništvom.

Pitamo je na kraju koje joj je putovanje najdraže, a ona bira Indoneziju:
– Uvijek mi je zadnje putovanje najviše u sjećanju, a zadnje sam bila baš u Indoneziji gdje su mi se iznimno svidjeli ljudi, zatim hrana i te fantastične rajske plaže…

Tekst: Marjana Filipović Grčić
Fotografije: Iva Juroš Carruthers & Tomislav Marć

Tekst je objavljen u Jet Set magazinu broj 163

Ostavi komentar