MARIJA SELAK: Filozofkinja koja plete kape

Ako ste voljeli sjediti pred televizorom i gledati emisiju „Peti dan“, onda vam je ona dobro poznata. Ako ste pratili prosvjed mladih znanstvenika koji su 2013. pred Filozofskim fakultetom u Zagrebu spalili svoje znanstvene radove na kojima su radili godinama, isto bi vam mogla ostati u sjećanju. Doktorica znanosti, Marija Selak (34) je znanstvena novakinja – viša asistentica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje u nastavi sudjeluje kao suizvoditeljica kolegija iz ontologije i filozofije povijesti pri Katedri za ontologiju. Zanimalo nas je kako vidi svijet oko sebe, ljudsku prirodu i hrvatsko društvo, ali željeli smo je i malo osobnije upoznati. I drago nam je zbog toga.

Čitajući vašu biografiju, čovjek se malo pogubi. Toliko je toga što ste radili, a tako ste još mladi. Da samo kratko pojasnimo čitateljima: televizijska voditeljica, urednica emisije, voditeljica odjela za odnose s javnošću, novinarka, suradnica na scenariju, docentica, objavili ste knjigu, a uz sve to doktorirate s 31 godinom. Doktorice Selak, kako to sve čovjek stigne?
– Nije to nešto posebno. Jednostavno, rano sam krenula raditi jer sam htjela biti financijski neovisna, pa sam s 21 godinom kao apsolventica dobila prvi stalni posao, te se do sada, prvenstveno zbog nekih mojih karijernih prevrata, svašta izvrtjelo. Vjerujem da mnogi stignu i puno više, pogotovo ako ih prilike na to natjeraju – od paralelnog rada i brige za obitelj, pa nadalje.

Što je vaš najjači pokretač: je li to ambicija, želja za znanjem, namjera shvatiti ovaj svijet?
– Moja „pokretljivost“ rezultat je naivne pretpostavke da me negdje iza nekog brda čeka veliki proplanak (slobodnog) vremena, do kojeg ću sigurno stići, samo ako malo ubrzam s tekućim obavezama. Drugi je stalna krivnja, a i zahvalnost zbog pruženih prilika. Što se apstraktnijih pokretača tiče, možda potreba za stvaranjem i razumijevanjem svijeta koja je pripadna svakom čovjeku.

selak2Koliko je vaš uspjeh stvar odgoja? U kakvoj ste obitelji odrastali i što je najvažnije što su vas roditelji naučili?
– Naravno da su moji roditelji u velikoj mjeri zaslužni za sve što sam postigla jer su mi omogućili obrazovanje i ukazali mi na njegovu važnost. Odrasla sam u velikoj obitelji. Imam dva brata i sestru, a razmak među nama je, od najstarijeg do najmlađe, pet godina. Odrastanjem u tako „dinamičnoj“ okolini naučila sam se izboriti za najbolji komad mesa i podijeliti čokoladu. A što se ostalih stvari tiče, roditelji me još uvijek pokušavaju naučiti da je kopanje zdravije od sporta, da moja (nekadašnja) soba nije skladište, da se papuče ne vraćaju same na mjesto s kojeg su krenule…

Što je utjecalo na vaše današnje zvanje? Kad ste odlučili čime ćete se baviti?
– Bilo je puno knjiga u kući, a kad sam bila mala knjige su mi fino mirisale. Čime ću se baviti kad odrastem još uvijek nisam odlučila, zato me i eto tu gdje jesam. Naime, imam sreće da se u filozofiji mogu više fokusirati na postavljanje pitanja, nego na davanje odgovora.

Naziv vaše prve knjige je “Ljudska priroda i nova epoha”. Može kratka ocjena ljudske prirode u novoj epohi? Ima li mjesta optimizmu?
– U knjizi sam problematizirala odnos čovjeka i tehnike, točnije ideju poboljšanja čovjeka uporabom tehnike. U današnje doba ljudska se priroda sve više shvaća kao labilna, štoviše izmišljena konstrukcija, čime se opravdavaju razne biomedicinske intervencije u čovjeka. Mjesta za optimizam uvijek ima jer je samo osvještavanje problema, u smislu podsjećanja na kompleksnost života u cjelini, već korak prema drugačijem usmjeravanju nepoželjnih trendova.

Na katedri za ontologiju držite kolegije koji se bave fenomenom smrti. Kako osobno gledate na smrt?
– U pogledu odnosa prema smrti, znakovit je današnji društveni odnos prema starenju, propagiranje kulta vječne mladosti i s njime povezani tehno-znanstveni pokušaji dokidanja procesa starenja kao lažne satisfakcije za nemogućnost nadilaženja smrtnosti. Smrt osvještava našu međusobnu privrženost. Naime, većina se više boji smrti bližnjih, nego vlastite smrti. U tom smislu, filozofski mi je zanimljiv fenomen nedostajanja, kao žalovanja za dragim pokojnikom te različiti obredni odnosi prema pokapanju mrtvih koji čovjeka čini bićem kulture.

Kako vam je raditi sa studentima? Jesu li nove generacije spremne mijenjati svijet?
– Većinom je riječ o mladim, znatiželjnim i živahnim ljudima tako da, na tom tragu, nisam sklona malodušnim interpretacijama da su nove generacije gore od prethodnih. Što se mijenjanja svijeta tiče, od (ne)dostatka takve želje, više me brine njezino puko neusmjereno postojanje, bez razmišljanja zašto, kako i čime nešto zamijeniti, odnosno protestiranje radi protestiranja, ili revolucionarnost radi revolucionarnosti, jer ono mlade čini podložnima raznim oblicima manipulacija.

Možete li navesti jednu stvar, pojavu, događaj koja vas najviše ljuti u našem društvu?
– Izbacuje me iz takta neautentična briga za opće dobro, lažni aktivizam u kojem je „humanitarizam praćen mržnjom prema svijetu gdje se ljubi čovječanstvo uopće da se ne bi moralo ljubiti pojedina bića“, kao što je na jednom mjestu Camus lijepo napisao. A ljuti me i naš kolonijalni mentalitet, „klanjanje“ svemu inozemnome, isključivost, previše politike u životu i premalo političkog u politici…

Tekst: Marjana Filipović Grčić
Fotografije: Romeo Ibrišević

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Ostavi komentar

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.