MACIEJ SZYMAŃSKI: Diplomat u svijetu ptica

Poljske filmske večeri u kinu Tuškanac, nastupi poljskih glazbenika poput jazz sastava „Walk Away“ ili „Nahorny Trio“, nastup na Interliberu, izložbe, predstave i razna druga događanja predstavili su kulturu bliske nam europske zemlje u sklopu ciklusa događanja nazvanog „Poljska jesen u Zagrebu“. Bio je to odličan povod da porazgovaramo s poljskim veleposlanikom u Hrvatskoj, Njegovom Ekselencijom Maciejom Szymańskim. S dobrim poznavateljem cijele ove regije razgovarali smo na tečnom hrvatskom jeziku.

Otac četvero djece koja su ga nekad pratila na diplomatskim misijama, a sad su se već samostalno otisnula u svijet, sa suprugom koja ga čeka u Varšavi do koje on za vrijeme veleposlaničkog mandata, kako kaže, odlazi dva do tri puta godišnje, i to automobilom jer mu nije teško voziti deset sati, uspio je u svoj gusti raspored u Hrvatskoj utkati i svoj veliki hobi – promatranje i fotografiranje ptica. U diplomaciji se našao poprilično slučajno jer je nakon studija slavistike na Šleskom sveučilištu u Katowicama prvo radio u knjižnici Nacionalnog zavoda Ossolińskih u Wroclawu, da bi se nakon ženidbe preselio u Varšavu gdje je posao pronašao u Upravi za naklade i knjižnice Poljske akademije znanosti. Samo kat iznad njegova radnog mjesta bio je Institut slavistike, koji ga je nakon doktorata lansirao u vanjskopolitičke vode. Naime, bilo je to vrijeme kad je Poljska ulazila u tranziciju i sve se mijenjalo, pa tako i diplomacija, tražila su se i nova lica koja nisu bila uvučena u ne baš sjajnu prošlost u vrijeme komunizma. Korak po korak, diplomacija se pokazala kao logičan slijed u karijeri.

Odlično govorite hrvatski…
– To je posljedica toga što sam studirao slavistiku. Mislim da sam jedina generacija u Poljskoj koja je studirala jugoslavistiku, ranije je bila srbo-kroatistika, a nakon raspada Jugoslavije predavale su se odvojeno i srbistika i kroatistika. Sve je to zapravo bila stvar slučaja, jer sam prvo bio zainteresiran za hungaristiku, ali na Varšavskom sveučilištu svake druge godine bila je slavistika, a svake druge hungaristika. Dakle, ovisilo je o tome koje sam godine upisao fakultet. To što sam kasnije službovao u gotovo svim državama u regiji, svakako je posljedica poznavanja jezika i kulture.

Kao stručnjak za regiju i slavistiku, jeste li u regiji uvidjeli i neke sličnosti ili razlike?
– Za mnoge ljude moje generacije i dalje nije jednostavno reći čiji je glavni grad Ljubljana ili Zagreb. Za mlade to je neupitno, ali ono što su starije generacije naučile u školi, to ih prati kroz život, teško je prihvaćati da se svijet mijenja. No, razlike između naroda u ovoj regiji stvarno su jako velike. Naravno, svi se mogu lako sporazumjeti, ali kako smo vidjeli, ponekad i ne. Kad bih ovamo dolazio samo kao turist, lijepo bih se proveo na obali, pa malo skoknuo u unutrašnjost i sve bi mi bilo slično. Ali razlike su tu – i u kulturi i u mentalitetu. Hrvati su potpuno drukčiji i od Srba i od Slovenaca. Čovjek mora barem nekoliko tjedana provesti na jednome mjestu da bi mogao vidjeti sve nijanse. Uostalom, i sami ste svjesni razlika unutar Hrvatske, planina koja dijeli obalu i unutrašnjost, dijeli i dva mentaliteta u samoj zemlji. Nedavno sam pročitao da je prosječno trajanje života na obali dvije godine dulje nego u Zagrebu, i to je stvar razlike u mentalitetu, načinu života.

Je li tako i u Poljskoj?
– Mi u državi nemamo takvih planina koje bi dijelile klimu, zemlju i mentalitet na taj način. Imamo mi planina, ali smo pretežno ravničarska zemlja. Slovenci su mi znali govoriti: „Kod vas je samo ravnica“. S druge strane, površine naših planina veće su od površine cijele Slovenije, ali su sve na jugu, uzduž granice… Ali mi u Poljskoj imamo povijesnih razlika. Čak 123 godine nismo postojali na zemljovidima, a kako smo bili pod tri države, mogle su se prije dosta osjetiti razlike tih triju podneblja. Recimo, ako ste išli od južne granice, dok ste uz put vidjeli hidrante, znalo se da je tu bila Austro-Ugarska. Kad bi hidranti nestali znali ste da ste stigli do ruskog dijela. Danas su i mediji pomogli da se sve te granice „ispeglaju“, pa tako i dijalekti, tako da većina Poljaka danas govori prilično književni jezik.

O Poljskoj danas možemo slušati kao o zemlji koja je daleko dogurala od tranzicije. U medijima se govori o tome da ćete smanjiti poreze – o tome u Hrvatskoj samo sanjamo…
– Dobro, ali Hrvatska je imala i rat koji je sve procese malo usporio. Ipak, mislim da je problem u Hrvatskoj to što većina ljudi očito dobro i lagodno živi i zbog toga se ne vidi neka motivacija da se nešto i promijeni. Mi smo u doba komunizma pali u vrlo duboku krizu i onda smo na ruševinama izgradili sustav koji je proradio odmah. Reformu smo proveli 1989. i počela je u jesen. Od 1. siječnja 1990. sve su brojke otišle gore nevjerojatno brzo. A kad pogledamo rast BDP-a od 2008., kad je krenula globalna kriza, pa do danas, naša je zemlja postala bogatija za 25 posto.

Kako ste izašli iz recesije?
– Nikako, jer u nju nismo ni ušli. Bili smo u problemima, bili smo jedno vrijeme i samo pola posto u plusu, ali uvijek u plusu.

Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Romeo Ibrišević

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar