LINO ČERVAR: U lov na zlatno odličje

Malo su koji prizori u hrvatskim kolektivnim sportovima u proteklih 15-ak godina bili toliko pamtljivi i prepoznatljivi kao oni kada Lino Červar sav na iglama šeće uz aut-crtu, snažno gestikulira, drži motivacijske govore u time-outu i strastveno vodi rukomenu utakmicu. „Čarobnjak iz Umaga“, „Mago di Umago“, „rukometni Woody Allen“, ili kako ga sve nisu prozvali, u prvom je, osmogodišnjem mandatu na klupi reprezentacije štrikao povijest hrvatskog sporta.

U Portugalu 2003. do svjetskog je zlata odveo momčad koja je godinu dana ranije završila na posljednjem, 16. mjestu na europskom prvenstvu. Sljedeće godine podvukao je taj pothvat olimpijskim zlatom u Ateni, nakon čega će uslijediti još po dva svjetska i europska srebra. Na vrhuncu moći Červarova je reprezentacija s Balićem, Metličićem, Lackovićem, Džombom, Kalebom i ostalima bila nepobjediva. Način na koji je u Ateni osvojila zlato (8 pobjeda u 8 utakmica) prišio joj je nadimak „Dream team“, a sve sljedeće generacije stavio u nezgodnu poziciju: Hrvatska je letvicu podigla na najviše, javnost navikla na pobjede i zlata, pa su se na nekim sljedećim turnirima čak i brončane medalje dočekivale pomalo rezervirano.

Červarov se povratak zazivao i za mandata njegova pomoćnika Slavka Goluže (2010.-2015.) i kada je na klupi sjedio Željko Babić (2015.-2017.), sve dok alfa i omega hrvatskog rukometa Zoran Gobac u ožujku napokon nije pozvao umaškog stručnjaka da se vrati na omiljenu klupu. Danas 67-godišnji Lino u međuvremenu je izgradio kultni status u Skoplju, gdje je s Metalurgom osvojio četiri naslova prvaka, igrao dva četvrtfinala Lige prvaka, kratko vodio reprezentaciju te zbog iznimnih zasluga dobio i makedonsko državljanstvo. S Červarom smo razgovarali u zagrebačkom hotelu Panorama, tri tjedna prije okupljanja reprezentacije za Euro u siječnju 2018. Na prvom velikom natjecanju koje će se održati u Hrvatskoj nakon SP-a 2009., novi-stari izbornik pokušat će uloviti jedino zlato koje mu nedostaje u kolekciji. O visoko postavljenom cilju izbjegava pričati otvoreno. Puno mu je važnije u kakvom će se izdanju reprezentacija pojaviti pred domaćom publikom, hoće li u zemlji izazvati radost kao i prije devet godina.

Svako malo ponavlja pojmove skromnost, poniznost, altruizam, zajedništvo…
– Nisam vam ja baš za Jet-set. Znate da ne volim reflektore. Interes će biti sve veći, ali ja bih najradije mir. To je jedino što će nam sad trebati – počinje razgovor Lino.
Voli govoriti u metaforama, rijetko izdvaja konkretna imena, ali nostalgično se prisjeća bliske prošlosti. I sa žarom u očima priča o novom izazovu koji ga čeka.

Devet godina nakon SP-a 2009., Hrvatsku čeka Euro pred svojim navijačima. Reprezentacija je potpuno nova, a što se promijenilo kod vas?
– Sada sam stariji, godine idu. Život je evolucija, situacija se stalno mijenja, koliko god ljudi ne vole promjene. Rekli su mi: „Što si se uhvatio svega toga, nije ti ovo trebalo“, ali negdje sam pročitao da je čovjek mlad dok prihvaća izazove. Ovo je velik izazov, ponovno dokazivanje me privuklo natrag. Čovjek se dokazuje dok je živ. Posao izbornika me ispunjava i do zadnjeg trenutka trenerske karijere ću prihvaćati izazove.

Je li onda izazov sam po sebi bio najveći razlog što ste se odlučili vratiti?
– Ne samo to; u Savezu su me zamolili da se vratim, a ja znam gdje sam izrastao kao trener i gdje mi je domovina. Osjećao sam moralnu obavezu da pomognem koliko mogu, da napravimo nešto što će zadržati kontinuitet rezultata. Držali su ga i moji prethodnici, iako od 2010. nismo bili ni u jednom finalu. Ali bilo je i dobrih trenutaka… Pojavio sam se 2003. praktički kao anonimac, trener koji nije osvajao medalje. Tada sam se uhvatio teškog posla. Danas sam ponosan na činjenicu što smo nakon 15 godina zadržali titulu najtrofejnije reprezentacije u kolektivnim sportovima. Olimpijske igre u Londonu i Riju pokazale su da je rukomet napredovao golemim koracima. Bio je najgledaniji sport Igara iza nogometa, a ispred košarke, što nije mala stvar. Rukomet se strašno razvija, ta evolucija pruža navijačima puno dinamičnosti, atraktivnosti i brzine. Nekoć je košarka bila ispred rukometa, a sada je obratno.

Može li se reći da će ovo biti jedno od najizjednačenijih EP-a?
– Svakako, to ima uporište u činjenici da osam reprezentacija može dobiti jedna drugu. To su sve momčadi koje su napredovale i koje su se već iskazale na posljednjim prvenstvima. Potpuno sam uvjeren da nas čeka najjače EP dosad, inspirativno za mnoge jer se igra u Hrvatskoj gdje je rukomet popularan. Bit će to lijepa slika rukometa i sporta općenito.

Osim podrške s tribina, koji su najjači aduti Hrvatske u odnosu na ostale?
– Kada sam 2003. došao na klupu i kad smo se pojavili kao nova reprezentacija koja je imala prosjek od 23,5 godina, u razmaku od šest mjeseci stigli smo od zadnjeg mjesta na EP-u u Švedskoj, do svjetskog naslova u Portugalu, a onda i do olimpijskog naslova u Ateni. Takav iskorak je za Guinessovu knjigu rekorda, nešto što ni prije ni kasnije nije viđeno u kolektivnim sportovima. Snaga Hrvatske od početka su emocije i dobra vibra ljubitelja sporta i građana prema rukometu. Možemo se pohvaliti da smo jedna od rijetkih reprezentacija koja se po popularnosti približila nogometu i dobila jednoglasnu podršku građana. Kult rukometne reprezentacije uvijek se čuvao, ona je svakome čast i ponos. Bili smo skromni pobjednici, koliko god su igrači izgradili svjetsku reputaciju. Smatram iznimnom kvalitetom što oni uvijek imaju vremena za svakoga i što se s entuzijazmom odazivaju reprezentaciji. Ljudi ne mogu ostati indiferentni na takav pristup i ljubav. Druga velika prednost je što otvaramo prvenstvo u Splitu, gradu sporta, metropoli koja dobro zna što je sport i koja nas je 2009. nosila. Mnogi su tada tvrdili – da smo ostali u Splitu, nitko nas ne bi pobijedio. Ljudi nas tamo izninmo poštuju, a i mi njih. Naravno da je drugi krug imperativ. Ne možemo biti bahati i sa sigurnošću najavljivati što će biti, ali ako dođemo u Zagreb, očekujemo jednaku potporu navijača.

Prijateljske utakmice sa Slovenijom potvrdile su da su navijači itekako gladni rukometa i novih pobjeda…
– Osjetio sam tu glad. Kad 15 000 ljudi dođe na prijateljsku utakmicu, svakome je jasno da smo sastav sa srcem, da privlačimo čak i one koji nisu inficirani rukometom. Osjećamo se kao jedni od njih. Ljudi su nas prihvatili.

Isticali ste da trebate igrače koji će se znati nositi s pritiskom. Hoće li to biti jedan od presudnih faktora u lovu na medalju?
– Dva su kriterija koji presuđuju u odabiru igrača. Prvi je taj da ne može bilo tko igrati takve utakmice, pogotovo pred našim navijačima. Hoću igrača koji se spreman žrtvovati, odreći mnogih stvari i preuzeti odgovornost. To nije lako. Čuo sam oštru izjavu da čovjek koji nije hrabar ne može biti pošten. Da bi bio pošten, moraš se odricati, a to je za kukavicu teret koji ne može podnijeti. Zato želim igrače koji su spremni za sve i koji će to pokazati na igralištu. Drugi kriterij je da tražim timskog igrača. Igrati za reprezentaciju i biti dio tima je veliki privilegij, naročito u tako važnom trenutku.

Kako testirati te kriterije?
– Uvijek se držim stava da je reprezentacija otvorena za sve, ona nije zatvoreni krug u koji nitko ne može ući niti iz njega izaći. Dajem si truda, pratim svakoga. Nikome na čelu ne piše kakav je, to treba znati prepoznati. Svako životno putovanje počinje prvim korakom, a u mojem je poslu prvi korak odabir igrača. O tome će kasnije ovisiti sudbina reprezentacije, uspjeh i neuspjeh.

Tekst: Vladimir Zrinjski
Fotografije: Goran Mehkek (CROPIX)

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju…

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Ostavi komentar

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.