Lavovi i lavice pariške prašine

Teško je igrati kada niste gospodar svoje situacije. Kada se uvjeti na terenu mijenjaju iz minute u minutu, pa na treningu doživite jednu, a na meču posve drugu situaciju. U Roland Garrosu uvijek morate biti spremni za nešto što nikad prije niste iskusili. Tim će riječima Mats Wilander (53), legendarni švedski tenisač i osvajač sedam Grand Slamova, u jednom recentnom intervjuu opisati specifičnosti drugog od četiri velika turnira u teniskoj sezoni. Roland Garros, French Open, Međunarodno otvoreno prvenstvo Francuske ili kako se sve ne zove taj 127 godina stari događaj smješten na osam i pol hektara velikom kompleksu u zapadnom dijelu Pariza, poseban je svijet u kojem vladaju drugačija pravila nego u ostatku teniskog univerzuma.

Ono što specijaliziranim igračima prolazi na jedinom zemljanom Grand Slamu, možda neće na drugom turniru. Moćni udarači koji inače vedre i oblače ATP Tourom, u Roland Garrosu se često spotiču. Podloga kojom možete klizati, čiji pažljivo stisnuti i drenirani slojevi cigle i vapnenca usporavaju lopticu i proizvode drugačiji odskok nego tvrdi tereni, zahtijeva poseban način prilagodbe. „Svaki zemljani teren je drugačiji. Nijedan nije isti. Ali u Roland Garrosu su daleko najbolji“, opisala je svojedobno Venus Williams. Kada u tu jednadžbu uvrstite činjenicu da je turnir zamišljen kao kulminacija zemljane sezone na koju mnogi igrači stižu već umorni od mečeva u Monte Carlu, Rimu, Madridu i na nekim drugim manjim turnirma, postaje jasnije zašto se pariške šampione uvijek gledalo posebnim očima.

Na Australian Openu iznenađenja su više pravilo nego iznimka; ipak je to prvi veliki turnir u godini, na kojem mnogi hvataju zalet. Wimbledonska trava uvijek je favorizirala igrače s ubojitim servisima i dobrom igrom na mreži. US Open zna biti lutrija koju mnogi ni ne dočekaju zdravi jer su se ozlijedili ranije tijekom sezone. A Roland Garros? Petnaestodnevni maraton u prašini u kojem pobjeđuju najizdržljiviji! Sedmerostruki osvajač Björn Borg jedan je od onih koji su se s takvim pritiskom odlično nosili, što mu je i priskrbilo nadimak „Ice Man“. Šveđanin i danas tvrdi da je najteže pobjeđivati na zemlji.

„Roland Garros je turnir koji vas najviše iscrpljuje. Morate biti mentalno spremni, fizički izdržljivi i, najvažnije od svega – vjerovati da ste dovoljno dobri za zemlju. A ako sve to potraje dva tjedna, onda možete početi razmišljati o borbi za naslov.“ Povijest turnira pamti brojne zemljaše koji su u Parizu uspjeli spojiti sve što je Borg nabrojao, a da na ostalim Grand Slamovima nisu napravili ništa vrijedno spomena. Gaston Gaudio je, primjerice, 2004. stigao u Francusku kao 44. igrač svijeta, a onda poizbacivao igrače poput Cañasa, Nováka, Hewitta i Nalbandiana, da bi u epskom argentinskom finalu sa 8-6 u petom setu slomio tadašnjeg „Kralja zemlje“ Guillerma Coriju. Time je postao prvi i jedini čovjek u povijesti koji je osvojio Grand Slam nakon što je prvi set izgubio sa 0-6. A sredinom drugog moglo ga se čuti kako govori:
„Dosta mi je ovoga, predat ću meč. Ne vjerujem da mogu igrati tako loše.“

Dvije godine ranije, Albert Costa bio je daleko izvan kruga favorita, no prvo je izbacio dvostrukog osvajača Gustava Kuertena, zatim svojeg prijatelja Alexa Corretju, a u finalu budući broj jedan (i, pokazat će se, nasljednika) Juana Carlosa Ferrera. „One hit wonder“ u Parizu su bili i Muster (1995.), Panatta (1976.) ili Gimeno (1972.), a čuveni Andrés Gómez je 1990. u finalu šokirao zvijezdu u usponu Andrea Agassija i donio Ekvadoru jedini Grand Slam u povijesti.

U ženskoj konkurenciji u pravilu su dominirale agresivne igračice s odličnim kretanjem, snažnim udarcima i dovoljno stabilnom psihom da se othrvaju okolnostima na koje nisu mogle utjecati. Chris Evert tamo je slavila sedam, Steffi Graf šest, a Justine Henin četiri puta. Svima im je zajednički nazivnik bio izrazito napadački tenis, oplemenjen jednoručnim bekhendom i tehnikom „iz udžbenika“. Bilo je tu u novije vrijeme i padobranki, poput Miškine 2004., Schiavone 2010. ili možda (vrijeme će pokazati) Ostapenko 2017., no svaka je od njih putem pokazala neke od karakteristika bez kojih je trijumf u Parizu nemoguć. Najnovija era Roland Garrosa pamti samo jedno zlatno pravilo – Rafael Nadal je kralj. Ne poput Corije koji je trajao samo jedno ljeto, nego deset puta okrunjeni kralj zemlje i bez dvojbe najveće ime u povijesti turnira. Otkad je kao tinejdžer 2005. u svojem prvom nastupu odmah otišao do kraja, Španjolac je iz godine u godinu dosljedno preuređivao stadion Philippea Chatriera u svoj dnevni boravak i punio trofejnu riznicu.

Danas je jedini tenisač u povijesti s deset naslova na jednom Grand Slamu (isti broj trofeja, uzgred rečeno, ima u Monte Carlu i Barceloni), čovjek koji je u posljednjih trinaest godina na French Openu ostvario 79 pobjeda i doživio samo dva poraza (!) – od Söderlinga i Đokovića (prije dvije godine predao je Granollersu bez borbe). Ukupno, samo triput nije otišao do kraja, a njegova su posrtanja tad jedva dočekali Roger Federer (2009.) i Novak Đoković (2016.), kompletiravši karijerni Grand Slam. Osvajač 2015. bio je Stan Wawrinka, koji je na putu do naslova izbacio prvu dvojicu igrača svijeta…

Svako Nadalovo pojavljivanje u Parizu najgora je moguća vijest za konkurenciju, iako će i njegov status s vremenom biti sve ranjiviji. Kada je lani osvojio „Decimu“, nazvao je to najvažnijim događajem u svojoj karijeri, zvučavši kao da na neki način pokušava zaokružiti parišku bajku. Koljena i zglobovi u njemu već neko vrijeme izazivaju sumnje, često naglašava da „nije više dječak“ i da je naučio prihvaćati probleme koji se pojavljuju u zrelim godinama karijere. Budući da je tijelo godinama tjerao do krajnjih granica, kod Nadala sada svaka ozljeda zahtijeva dodatan oprez i vrijeme za oporavak. Zbog toga je sezonu i počeo brojnim odustanjima od turnira ili pak predajama (protiv Čilića u Melbourneu), pazeći da ne riskira eventualnu težu ozljedu koja bi mu ugrozila omiljeni turnir.

Lov na Nadala mogao bi ove godine imati dodatnu draž jer je Roland Garros ponovno na mapi Rogera Federera. Švicarac je krajem veljače otkrio da će odluku donijeti nakon nastupa u Indian Wellsu, no s obzirom da će ove godine otpuhati 37. svjećicu na torti, za pretpostaviti je da želi još barem jednom napasti Kup mušketira.
– Sanjam o povratku u Pariz, ali sve će ovisiti o tome kako se osjećam. Za mene je to najvažnija odluka u godini – kaže Federer, koji nikad nije srušio Nadala u Roland Garrosu. Puno je igrača koji pogledavaju prema tronu i nadaju se da će svrgnuti vladara – od Čilića i Đokovića do Wawrinke i Zvereva – no ako već možemo uživati u najvećem od svih rivalstava, Roger vs. Rafa, sve ostalo zvuči kao utješna nagrada. Pariz živi za još jedan klasik, kao u dobra stara vremena.

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju…

Tekst: Vladimir Zrinjski

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Ostavi komentar

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.