Razgovor s rođenom Varaždinkom koja se u operi našla slučajno – pjevanje je upisala kako bi se što bolje pripremila za željenu karijeru dramske glumice – otkriva izvanredno posvećenu, entuzijastičnu i strastvenu osobu
Teško je naći intenzivniju i dojmljiviju Violettu od one Lane Kos, najsjajnije zvijezde na međunarodnoj opernoj sceni – pisali su tako talijanski mediji o hrvatskoj sopranistici impresivnog raspona glasa od tri oktave, nakon što je 2011. u veronskoj Areni pred 30 tisuća ljudi nastupila u Verdijevoj „Traviati“. U dobi od tek 26 godina bila je to već njezina dvadeseta produkcija te uloge, u karijeri koja je u kratkome vremenu obuhvatila čitav niz kompleksnih likova svjetske operne literature.
Razgovor s rođenom Varaždinkom koja se u operi našla slučajno – pjevanje je upisala kako bi se što bolje pripremila za željenu karijeru dramske glumice – otkriva izvanredno posvećenu, entuzijastičnu, strastvenu osobu, koja svakoj ulozi pristupa kao da joj je prva i posljednja, studiozno uranjajući u sve njezine slojevitosti, do te mjere da je Violettu pripremala proučavajući medicinsku literaturu ne bi li pokušala razumjeti fizičko stanje osobe koja boluje od tuberkuloze.
Rođena 1984. u Varaždinu, pjevanje je učila na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, da bi sa samo sedamnaest godina debitirala u ulozi Kraljice noći u Mozartovoj „Čarobnoj fruli“ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Dvije godine kasnije, kad je imala tek 19, postaje Nataša Rostova u operi „Rat i mir“ Sergeja Prokofjeva u moskovskom Boljšoj teatru pod ravnanjem velikog Mstislava Rostropoviča, da bi već 2006., u dobi od 22 godine, postala najmlađa solistica u povijesti Bavarske državne opere u Münchenu.
Pjevala je brojne uloge u velikim svjetskim kazalištima, među kojima su i madridski Teatro Real, Pekinška opera, Teatro Massimo u Palermu i Izraelska opera u Tel Avivu, a u Izraelu je upoznala i svojeg današnjeg partnera, opernog redatelja Giancarla del Monaca. Za naslovnu ulogu u Donizettijevoj operi „Lucia di Lammermoor“ ostvarenu u HNK-u Ivana pl. Zajca iz Rijeke 2011. godine, osvaja Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji iznimnog ostvarenja mladih umjetnika do 30 godina. Na poziv intendantice Dubravke Vrgoč u siječnju 2020. postala je članica opernog ansambla zagrebačkog HNK-a, gdje smo je dosad gledali kao Leonoru u Verdijevu „Trubaduru“, Michaelu u Bizetovoj „Carmen“ te, posljednje, kao Magdu u Puccinijevoj „Lastavici“ u režiji slavnog argentinskog redatelja Huga de Ane s kojim je već ranije u nekoliko navrata surađivala.
U veljači 2022. obilježit će točno dvadeset godina od svojeg opernog debija na sceni središnje hrvatske operne kuće. U iščekivanju uloge Tatjane u „Jevgeniju Onjeginu“ Čajkovskoga, u drugom dijelu sezone 2021./22. zagrebačkog HNK-a (nakon čega će iduće proljeće s iste pozornice napokon zapjevati Violettu i za hrvatsku publiku), s tom ženom nevjerojatne energije razgovaramo o njezinu životu i umjetnosti, o operi kao načinu razmišljanja, o sreći i uživanju ali i patnji i izdržljivosti, o ljubavi bez koje ničega ne bi bilo, i hrabrosti bez koje ne bi bilo Lane Kos kakvu danas obožavamo.
Uskoro će se navršiti dvije godine otkako ste se priključili opernom ansamblu HNK-a Zagreb. Je li bila sretna ili nesretna okolnost pronaći matičnu kuću taman pred izbijanje pandemije, iako to tada naravno niste mogli znati?
– Naravno, bila je to moja velika želja, vratiti se u moj teatar, gdje sam sa 17 godina debitirala u ulozi Kraljice noći u Mozartovoj „Čarobnoj fruli“. U veljači 2022. bit će točno 20 godina od tada! Zagreb je za mene uvijek bio moj dom, moja baza i, premda sam u nekoliko navrata živjela u inozemstvu, vratiti se u Zagreb za mene predstavlja – biti kod kuće. Tako da sam uvijek zapravo i priželjkivala taj angažman, pa mi je ovo doista ostvarenje sna. Jasno, sad ispada da sam imala i ludu sreću što sam doslovce pred sam početak pandemije dobila stalni angažman, sigurnost, dok su mnogi moji kolege ostajali bez posla, a neki su bili prisiljeni potražiti neku drugu profesiju. Ali ovako nešto nitko nije mogao očekivati. Mislim da smo svi ispočetka mislili da će pandemija trajati najviše dva do tri mjeseca, nitko nije ni u najluđim snovima mogao pretpostaviti da bi mogla potrajati ovako dugo, i da još uvijek traje. Našli smo se u jednom doista ekstremnom trenutku. Tako je, recimo, njujorška agencija Columbia Artists Management, najveća agencija glazbene industrije sa stogodišnjom tradicijom, morala potpuno zatvoriti vrata jer više nije mogla plaćati zaposlene. Agencija živi od postotka, a kakav postotak može netko od pjevača platiti ako ne pjeva dvije godine? I ja sam morala izaći iz agencije, jedna od mojih agencija je također bila primorana staviti ključ u bravu i jednostavno više ne postoji.
Kako ste vi osobno proživjeli to razdoblje, kakav je to osjećaj za opernu pjevačicu naviklu na neprekidno kretanje naći se suočenom sa zatvorenim granicama, nemogućnošću putovanja, nastupanja na svjetskim pozornicama?
– Znate li onu „Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti“? Požalila sam milijun puta što sam, kad bih bila premorena i stalno na putu, često mislila kako bi bilo divno kad bih mogla dva, tri mjeseca biti kod kuće. I onda mi se to dogodilo, i to na najgori mogući način! U početku smo se prilično srčano nosili sa situacijom, kuhali, sastajali se s nekoliko odabranih prijatelja, šetali s kavama u ruci, tada smo se možda još uvijek osjećali kao da smo na kratkom odmoru, ali vrlo brzo nam je dosadilo i postalo jako čudno. Meni je i sada jako čudno, još uvijek mi je većina angažmana u inozemstvu otkazana, posljednji potpisani ugovor imam za 2026. godinu u Oviedu u Španjolskoj, a ove godine nemam gotovo niti jedan inozemni angažman. Ipak, moram reći da sam imala sreću u nesreći, jer dok neki moji kolege zaista više od godinu dana nisu uopće stali na pozornicu, ja sam baš usred najgoreg vala pandemije nastupila u Kraljevskoj operi u Madridu kao Violetta u Verdijevoj „Traviati“. Naime, kako se u ovome poslu ugovori potpisuju godinama unaprijed, tako sam i ja imala taj za moju karijeru iznimno važan ugovor koji sam čekala tri godine. Bila sam uvjerena da u ovoj situaciji nema šanse da će se u Madridu usred pandemije ta produkcija održati. Ali održala se! Teatro Real je upravo s njom prošloga ljeta ponovo otvorio svoja vrata nakon prvog velikog vala pandemije. Meni je to bilo ostvarenje sna, nisam mogla vjerovati da će se tako jedan veliki projekt održati, tim više jer sam trebala pjevati četiri predstave ali sam na kraju pjevala šest, jer su bile rasprodane, pa se povećao broj izvedbi.
Operna se umjetnost još uvijek nije počela vraćati u normalu, ne planirate inozemne nastupe za sljedeću godinu?
– Planiram, kako da ne! Već u siječnju u Ateni imam gala koncert, pa imam poziv za „Traviatu“ u Teatru Sevilla, pa onda i za Novosibirsk teatar. Situacija se malo počela normalizirati, ali što to zapravo znači? To znači da su kazališta otvorila svoja vrata, ali s druge strane, kao što svakodnevno možemo vidjeti, ponovo ih zatvaraju. Njemački teatri, Bavarska državna opera, Opera u Leipzigu, Bečka državna opera… A mi imamo unaprijed potpisane ugovore i već nam je dvije godine jasno da je sve otkazano. I znate što će se dogoditi? Dogodit će se to da kad kazališta napokon i otvore svoja vrata za stalno, ništa neće ići ranije planiranim redoslijedom, trebat će ipak proći jedno dulje vrijeme da se stvari vrate u normalu. Sad smo svi manje-više na nekakvoj listi čekanja da ono što nam se otkazalo bude negdje nadomješteno, ali nitko ne zna kada. Možete zamisliti koja je to količina ljudi, koja je to količina pjevača! Tako da u ovome trenutku doista treba biti hladne glave i imati puno strpljenja, dok istodobno svi moramo biti spremni na to da ćemo neko vrijeme uskakati jedni drugima u uloge i pokrivati kolege koji se eventualno razbole. Meni se dogodilo da sam morala uskočiti kolegici u ulozi Magde u „Lastavici“ u zagrebačkom HNK-u, a onda su me istovremeno zvali iz Avignona moleći me da uskočim u tri predstave „Madame Butterfly“ jer se pak i tamo netko razbolio. Treba čuvati zdravlje i živce i biti uvijek u formi, spreman na ekstremne situacije.
Ima li možda ova kriza i neki pozitivan potencijal? Moramo li nužno nastaviti činiti sve ono što smo činili prije? Jesu li nam doista potrebne tolike premijere? Čini se da smo se navikli na neprekidnu usmjerenost prema naprijed, da se sve odvija prebrzo, da predstava nema vremena ni zaživjeti, a već se radi nova… Je li možda i vrijeme za neke promjene?
– Iskreno, ne mislim tako, jer osim što je za mene ljepota upravo u tome da se neprekidno radi nešto novo, mislim da je našoj publici i potreban raznolik, raznovrstan program. Jer gledajte, ako inicijalno imate šest ili osam predstava neke produkcije, pa još kasnije ponovite, to je za jedan Zagreb dovoljno. Zagreb nije Peking da ima 26 milijuna ljudi pa da konstantno ima publiku za jedan repertoar. Bavarska državna opera u Münchenu, gdje sam bila u angažmanu, ima repertoarni program koji obavezno svake godine uključuje „Carmen“, „Traviatu“ i još neke naslove, plus nove produkcije. To je praksa.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Joanna Pasiorek & Mara Bratoš
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
