IVONA JUKA: Iz svemira na film

Svoj prvi intervju ikad Ivona Juka dala je za naš časopis još kao mlada glumačka nada. A sada, nakon dva desetljeća, razgovaramo s njom kao hvaljenom i nagrađivanom redateljicom i scenaristicom. Priznajemo, nije ju bilo lako uloviti, ali ipak je pronašla vremena ubaciti nas u raspored između silnih putovanja i otkriti na čemu trenutačno radi, što se događa s najavljenim projektom o akciji Maslenica, je li teže redateljicama nego muškim kolegama i od kojeg svog dječjeg sna nikad nije u potpunosti odustala.

Kao djevojčica je sanjala da će kad odraste biti astronautkinja, no svemir je htio da Ivona Juka postane zapažena filmašica koja do danas nije zaboravila svoj san iz djetinjstva i silno želi jednog dana snimiti neki ZF film. A dok se to ne dogodi, nema sumnje da će njezina producentska kuća 4Film stvarati neka druga djela vrijedna pažnje. Ova 44-godišnja zagrebačka redateljica i scenaristica autorica je nagrađivanog dokumentarnog filma „Što sa sobom preko dana“ te kratkih igranih filmova „Smeće“ i „Montaža“, no svojim debitantskim dugometražnim igranim filmom „Ti mene nosiš“ 2015. oduševila je i publiku i kritiku, a čak ga je otkupio i Netflix, i to za prikazivanje u cijelom svijetu. Morali smo doznati što nam novo priprema…

Mjesecima vas lovimo za ovaj intervju, sada smo napokon imali sreće – kamo to stalno putujete i na čemu to toliko intenzivno radite?
– Imam nekoliko projekata na kojima radim. Ne želim sve karte staviti na jedan projekt koji se možda neće realizirati nikad ili za ne znam koliko godina, pa smo moja sestra Anita, producentica, i ja odlučile istodobno razvijati više projekata, a realizacija jednog će povući i druge. Kad se investitorima svidi jedan, veća je vjerojatnost da će nakon dobre suradnje ući i u drugi.

Je li među njima i film o akciji Maslenica. Početak snimanja bio je najavljen za jesen 2019., snima li se?
– Nažalost ne, jer nam treba još mnogo novaca za takav projekt. Možda sam bila naivna, no radije bih rekla da sam idealistično ušla u taj projekt, pogotovo nakon razgovora s našim veteranima. Akcija Maslenica je fascinantna priča o hrabrosti hrvatskih branitelja i ključna akcija koja preokrenula tijek Domovinskog rata. To je priča o uspjehu u vjerojatno najtežim trenucima naše suvremene povijesti kojima su prethodili teški dani – tragedija u Vukovaru, zločini nad hrvatskim civilima u Škabrnji, veliki dio teritorija je bio okupiran, Hrvatska je doslovno krvarila na više otvorenih ratišta na kojima su se vodile isključivo obrambene borbe, i u toj depresiji, operacija Maslenica je prva oslobodilačka akcija koja je poslala poruku agresoru, ali i svijetu da Hrvatska više neće trpjeti stanje svoje okupacije. Podići se s koljena, i to ne samo osoviti na noge, već i pobijediti brojčano i oružano nadmoćnijeg neprijatelja, jest priča o kakvoj bi bilo koja druga nacija napravila desetke filmova. Ali ne i naša. Kako mi kažu, u Hrvatskoj nema interesa za financiranje takvog filma. Nema vrata na koja nismo kucali i svuda su nas izigrali. Obećanja, obećanja, a onda ništa. Dakle samo prazna obećanja…

Vi ste ipak spremni na neočekivane situacije – više puta ste ponovili kako tijekom stvaralačkog procesa unosite promjene u prvotnu ideju, ovisno o tome kako se ona mijenja i razvija… Možda ta vaša spremnost na promjene ipak na kraju „iznjedri“ Maslenicu?
– Mislim da je netalentirano ne unositi promjene. Svaki dan nas mijenja, svako novo iskustvo unosi promjene, pa je normalno da se i djelo mijenja tokom cijelog stvaralačkog procesa. Stara i dobra izreka Orsona Wellesa glasi da jedan film piše, drugi režira, a treći montira. Što se tiče Maslenice, i dalje želim napraviti baš pravu akciju, i to iz pozicije onih na terenu, koji su ratovali, onako kako je doista izgledalo, a promjena je što neće biti film već serija. Ne znam kako i kad ćemo uspjeti napraviti takvu seriju, ali hoćemo.

Vaš prvi intervju ikad dali ste upravo za ovaj magazin, kao mlada nada, još studentica. Da vam je netko u tom trenutku rekao da ćete biti toliko nagrađivana redateljica, proglašavana najboljom, te da će vas strane filmske asocijacije nazivati „redateljicom budućnosti“, biste li mu povjerovali? Jeste li već tada vjerovali u sebe?
– Čini mi se više nego danas. Bila sam apsolutna zvijezda na Akademiji dramskih umjetnosti, izvrstan student, filmovi su mi osvajali nagrade na studentskim festivalima, išlo mi je. Bez lažne skromnosti, nije teško prepoznati kad vam nešto ide i kad ste u nečemu dobri. Jednostavno, osjećala sam se kao svoj na svome, u svom mediju. Tada nisam imala pojma o svim preprekama koje će me dočekati kad se počnem profesionalno baviti ovim poslom, pa sam samim time bez napora vjerovala u sebe. Danas se trebam potruditi da pronađem vjeru u bilo što, pa i u sebe.

Ipak, daju li vam takva priznanja, ali i nagrade koje osvajate, barem malo vjetra u leđa? Čine li vas samopouzdanijom?
– Film je najskuplja umjetnost. Upravo zbog toga svim autorima nagrade dosta znače, poglavito iz razloga jer su one neka vrsta garancije da će lakše dobiti novac za idući projekt. Naravno, svakome od nas nagrada je i priznanje kvalitete njegova djela. Opet, s druge strane, priznanja mi nikad nisu davala neko posebno samopouzdanje, uvijek krećem iz početka. S odmakom vremena, već do idućeg projekta, sve i da hoću ne mogu zadržati osjećaj koji sam imala kad sam dobila nagrade za prethodni film. To se doista izbriše u meni, nestane. Samopouzdanje mi daje spoznaja da vladam materijom novog projekta. Kada vidim film koji još nije snimljen, osjećam karaktere, znam kako hodaju, kako govore, kako izgledaju i čujem zvukove. Ponekad čak i sanjam snove vezane uz taj projekt. Hahaha, ovo zvuči psihotično, ali upravo ovakva težnja plus znanje o sadržaju, stvara samopouzdanje da moram snimiti baš taj svijet koji mi je u glavi. Bez toga ne bih mogla ući u snimanje.

Što vam je bilo najvažnije kod vašeg dosad najvećeg filma „Ti mene nosiš“ – to što je bio kandidat za Oscara, to što su ga kritičari proglasili „vrhunskim ostvarenjem kakvog nije bilo u posljednjih 20 godina u našoj regiji“ ili možda to što ga je Netflix otkupio za prikazivanje u cijelom svijetu i preveo ga na sve svjetske jezike?
– Najveću težinu imaju gledatelji. Nagrade se nekad dogode, nekada ne, isto je i s fenomenalnim uspjesima poput Neflixa. Znači, sretna sam kad mi priđe nepoznata osoba i kaže mi da je gledao ili gledala taj film, te što on njemu ili njoj znači. To mi se s ovim filmom dogodilo mnogo puta i to je usitinu neprocjenjiv osjećaj. Filmove i radim za njih. Ni jedan autor nije za svakoga niti po svačijem ukusu, pa tako ne umišljam da i ja mogu komunicirati sa svima, ali drago mi je što imam svoju nišu.

Tekst: Marjana Filipović Grčić
Fotografije: Violeta Juras

Cijeli intervju potražite u tiskanom izdanju!

COMMENTS

Ostavi komentar