HRVOJE KLOBUČAR: Šarmer s „Gavelline“ pozornice

 

Romeo, Don Juan, Kostja u „Četvrtoj sestri“, Tezej iz „Sna Ivanjske noći“, popularni Neno iz „Naših i vaših“… Gavellina glumca Hrvoja Klobučara navikli smo gledati u ulogama zavodnika, romantičnih junaka, šarmera i miljenika žena. Ovog 43-godišnjeg glumca zadesila je slična sudbina kao mnoge njegove holivudske kolege – zbog dječačkih crta lica uglavnom je osuđen na pomalo jednoličan tip uloga. Ipak, Klobučar se lani pokazao kao fantastičan majstor transformacije te je nadmašio očekivanja publike zaigravši zlostavljača žena, rabijatnog agresivca Connyja u Gavellinu hitu „Kao na nebu“ Renea Medvešeka, a potom i ljetos na Opatovini gdje je, odjeven u pripijenu koktel haljinu i u vrtoglavim štiklama, nasmijavao publiku do suza kao Francekova teta.

Uloga u istoimenoj travestiji Georgija Para priskrbila mu je titulu „Najhistriona“, a svaka izvedba predstave koja sada igra u Histrionskom domu, rasprodana je do posljednjeg mjesta. Iako još od „Naših i vaših“ nije imao veću ulogu u seriji, nedavno se vratio na male ekrane te sada zabavlja publiku u telenoveli „Zlatni dvori“. Skroman i nenametljiv, ne voli previše istupati u medijima. Za naš časopis ovaj Zagrepčanin ličko-slavonskih korijena iskreno progovara o svome životu, radu, ali i o nekim aktualnim temama koje zaokupljaju kulturnu javnost Hrvatske.

Rijetko dajete intervjue. Zbog čega?
– Mišljenja sam da glumcima ide bolje tuđi tekst nego njihov vlastiti… Zezam se; osobno ne volim čitati o privatnom životu glumaca, jer želim da mi ostanu onakvi kakve ih pamtim sa scene. Osim toga, intervjui danas izlaze u kratkoj, gotovo tviterskoj formi i najčešće je u njima bitno opredijeliti se za crveno ili crno, za ili protiv nekoga i nečega, a pitanja su uglavnom površna i plitka. Imam osobni zazor od toga, skroz sam izvan te priče.

Mislite tu na ideološke podjele?
– Ja to zovem binarnim sukobom jer me umara zvati ih desni i lijevi, crni i crveni. Tome u kulturi, a ni u društvu nije mjesto. I jedna i druga strana otvara i inzistira na pitanjima koja su za Hrvatsku u 21. stoljeću apsolutno nebitna. Takav diskurs ništa ne rješava. Posebno me iznenađuje ponašanje tog lijevo-liberalnog miljea. Oni često prozivaju građane ove zemlje za fašizam, stalno šire strah od njegova povratka, a način na koji iznose svoje stavove je prilično isključiv jer postavljaju stvar na način kao da su samo oni u pravu.

Koji je, po vama, onda izlaz iz tog začaranog kruga?
– Moramo biti konstruktivni i ostaviti ideološke podjele u prošlosti, gdje i pripadaju. Hrvatska nosi mnoge rane iz prošlosti. Umjesto da te rane liječimo ljekovitim travama, stalno ih grebemo i češemo, pa se gnoje. Moramo se ujediniti oko zajedničkog interesa, a on postoji. Izlaz je i u kazalištu, u katarzi koja se postiže gledanjem dobre predstave.

Vaše matično kazalište, Gavella, lani je dalo dva potencijalna kandidata za poziciju ministra kulture, Anju Šovagović Despot i Sinišu Ružića. Vidite li se i vi možda u političkim vodama?
– Ne. Da parafraziram Groucha Marxa, ne bih htio biti predsjednik ljudima koji bi mene izabrali za predsjednika, niti član kluba koji bi mene izabrao za člana. Nemam namjeru ikada u životu baviti se politikom, što ne znači da sam apolitičan i da me politika ne dotiče. No, da bi se netko bavio politikom, mora imati određenu strast prema tom pozivu, kao i prema svakom drugom. Moje su strasti gluma, film, glazba, književnost, filozofija…

Trebaju li se glumci uopće baviti politikom?
– Glumci su intelektualci koji sudjeluju u javnom diskursu. Ako se netko želi baviti politikom, to je njegova osobna stvar. No, nisam siguran koliko je to dugoročno dobro za njega ili nju kao glumca ili glumicu. Politika je ipak nešto što će ih kad-tad ispljunuti i obilježiti. Ljudi iz struke bi se trebali baviti politikom u struci. Glumac može biti dobar ministar kulture, zašto ne, ali samo ako ima iskustvo, dobar tim stručnjaka, zna kako sustav radi i ima viziju za njegovo poboljšanje.

U zadnje vrijeme među vašim kolegama vrlo je pomodno potpisivanje peticija. Jeste li i sami potpisnik neke od njih?
– Nitko mi nije ponudio nikakvu peticiju na potpis, a i da jest – vjerojatno ju ne bih potpisao.

Ostatak teksta potražile u tiskanom izdanju!

Tekst: Mia Mitrović
Fotografije: Romeo Ibrišević

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Ostavi komentar

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.