Hotel za luksuz i slavne

 

Jeste li čuli da ulične plinske svjetiljke ispred hotela Savoy na londonskome Strandu gore na plin koji se dobija isparavanjem gradske kanalizacije? Ako vam je to već netko ispričao ili ste možda pročitali u nekome od nekoliko poznatih turističkih vodiča Londona koji barataju takvim podatkom, trebate znati da to nije istina. Metan koji omogućava da te svjetiljke daju svjetlo zapravo dolazi iz močvarnoga područja u blizini Temze. No, spomenuto dikensovsko izvrtanje podatka, u kome se carstvo dobrostojećih spaja s kaljužom kanalizacije, jednostavno je previše primamljivo da bi se zaobišlo.

Spomenuti mit samo je jedan iz mnoštva vezanih uz Savoy, najpoznatiji londonski hotel i instituciju koja u povijesti toga grada zauzima posebno mjesto, ono gdje je linija što razdvaja sjećanja i povijesne činjenice i inače potpuno zamućena. Jedna druga priča, pak, koja je započela u doba renoviranja hotela 2007., tako tvrdi da je hotel pun duhova. Naime, jedan od građevinskih inženjera koji je radio na obnovi, čuo je čudne zvukove i stenjanje neke žene dok je spavao u jednoj od soba. Iako je uprava tvrdila da je zapravo čuo buku što stvaraju lift i vodovodne cijevi, slično su iskusili i oni koji koji su hotelom šetali kasno noću i konobari koji se spuštaju u vinski podrum. Osim toga, mnogi zaposlenici hotela već desetljećima tvrde da su vidjeli i duh Oscara Wildea, inače nekadašnjeg revnosnog posjetitelja Savoya koji se u tom hotelu rado zabavljao. Bilo kako bilo, London je krcat povijesnim hotelima – nekim punim priča o bogatima i slavnima, nekih sa stoljećima starim zanimljivostima, a nekih opet bremenitih mitovima i legendama. No, Savoy okuplja sve to zajedno, pa se slikovitom prošlošću izdvaja od svih drugih.

  

Nalazi se na privilegiranoj lokaciji južne strane Stranda, neposredno uz Temzu, nedaleko željezničke postaje Charing Cross, a njegov se glavni ulaz proširuje u Savoy Court, jedinu ulicu u Velikoj Britaniji u kojoj automobili moraju voziti desnom stranom. Već sam hotelski znak, impozantna srebrna konstrukcija sa zelenim logotipom iz ere art decoa poručuje da se tu radi o nečem doista posebnome, dok i ime hotela upućuje na fantaziju bogatstva i raskoši staroga svijeta. Nakon pet godina gradnje, taj luksuzni hotel, koji ime nosi prema palači Savoy što je nekad stajala na njegovu mjestu, svoja je vrata otvorio davne 1889. Izgradio ga je skladatelj i kazališni impresarij Richard D’Oyly Carte, da bi mogao smjestiti turiste koji su pristizali iz cijeloga svijeta gledati opere u The Savoy Theatreu.

D’Oyly Carte je za direktora hotela angažirao švicarskoga hotelijera Césara Ritza, a ovaj je pak sa sobom doveo francuskoga chefa Augustea Escoffiera kojemu je prepustio vođenje kuhinje. S takvom ekipom, jasno je današnjemu čitatelju, Savoy nije mogao promašiti. Od samoga početka, Savoy je bio lider ugostiteljske industrije, bastion modernizma i napretka, u kome su tehnološka dostignuća 19. stoljeća odmah nalazila primjenu. Tako je, primjerice, izum čeličnih užadi doveo do pojave prvih hotelskih liftova uopće. Savoy je i inače bio jedna od prvih zgrada u svijetu kojom su vozili električni liftovi, tada zvani „uspinjuće sobe“ (ascending rooms). Oni su u tom hotelu zamijenili do tada obligatno glavno hotelsko stubište, što je i razlog da su sve sobe Savoya iznimno prostrane, za razliku od uobičajene hotelske prakse u kojoj svakim katom sobe postaju sve manje i jeftinije (oni koji su mogli, plaćali su višu cijenu, samo da izbjegnu penjanje beskrajnim stepenicama).
Savoy je ujedno bio i prvi hotel u Britaniji koji je imao kupaonice u većini soba.

Sve je bilo podređeno što udobnijem boravku gostiju, pa su sobe, posredstvom cijevi za razgovor, bile izravno povezane sa sobaricama i konobarima na katu. Upravo stoga, Savoy je bio jedan od prvih hotela u svijetu koji je utemeljio vlastitu školu hotelskog osoblja. Naravno da je sve privuklo bogatu i zvjezdanu klijentelu – od Claudea Moneta i Winstona Churchilla, do Franka Sinatre i Katherine Hepburn (vidi okvir). Savoy je tako postao dom slavnih stranaca u Londonu, a jedan od najvjernijih domaćih gostiju bio je princ od Walesa, budući kralj Edward VII. Osim toga, hotel je nudio i fine restorane, dvorane za balove, najfiniji poslijepodnevni čaj, modne revije i brojna druga događanja te, jednostavno rečeno, bio zabavni park za visoko društvo prerušen u hotel. Sjajno je poslovao 118 godina, sve dok uprava 2007. nije odlučila da je došlo vrijeme za temeljitu obnovu. Tri godine i 350 milijuna dolara poslije, legendarni je hotel ponovo primio goste. S obzirom na povijest prekrcanu poznatim ličnostima nije čudno da je prvi gost u preuređenu hotelu, pristigao u Savoyevu Rolls-Royce Phantomu, bio poznati britanski glumac i pisac Stephen Fry.

Tekst: Tomo Will

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar