Grappa – profinjena legenda

Za četiri lire, koliko je Peduzzi zaradio grabljajući hotelski vrt, poprilično se napio… U gostionici pored mosta dali su mu da se zaduži za još tri grappe, jer je imao osiguran posao poslijepodne… – tako započinje kratka priča „Izvan sezone“ Ernesta Hemigwaya, koju je napisao 1923. u Cortini d’Ampezzo, punu 21 godinu prije negoli je posjetio domovinu grappe – talijansku Furlaniju, gdje je bio gost obitelji Nonino, danas čuvenog proizvođača grappe iz mjesta Ronchi di Percotto koji ove godine slavi 120 godina postojanja.

Hemingway je grappu dobro upoznao još za Prvoga svjetskog rata na talijanskome frontu, zatim za spomenuta putovanja Italijom 1923., te tijekom boravaka u Veneciji 1948. i 1954. Ako grappa svih tih godina još nije bila sofisticirano piće kakvo je danas, i ne baš poznato izvan granica Italije, Nonino se u međuvremenu pobrinuo da ono, kao i njegova robna marka postanu visoko cijenjeni širom svijeta.

Grappa je, zna to svaki ljubitelj finih pića, talijanski vinjak koji nastaje od nusproizvoda vina, odnosno komine – kožica bobica grožđa, sjemenki te nešto preostale pulpe i soka. To je piće u Italiji dugo imalo reputaciju grozomorne žestice i seljačke „rakijetine“ sklepane od ostataka koji nikoga nisu zanimali, pa se govorilo o „siromaškom destilatu od ostataka iz vinskih bačava“, odnosno „grubom piću za sirove muškarce“. Čak je i Hemingway, čovjek navikao na grubost, grappu opisao kao „rustično, borbeno piće, nešto žestoko što čovjek popije prije negoli krene u bitku“. Stoga u spomenutoj priči grappa i igra ulogu jeftinog opojnog sredstva za mjesnu pijanduru, kojoj nikad dosta jeftinog stimulativa. No, sve se to naglavačke izmijenilo početkom 70-ih, kada su proizvođači grappe počeli preispitivati čitav koncept tog pića, izboljšavati ga i kad su ga, napokon, pretvorili u cijenjen i luksuzan manufakturni proizvod. Čitav trend nije bio isforsiran niti prolazan, pa je butik grappa brzo pronašla svoje mjesto među najcjenjenijim žestokim pićima svijeta.

  

Velika transformacija grappe ne samo da je na scenu dovela sjajne verzije, nego je gotovo potpuno istisnula one loše i jeftine. I dok se u svim barovima svijeta uz vrhunske etikete single malt viskija mogu vidjeti i one generičke, a uz skupu votku i notorni Popov, grappa se u pravilu pojavljuje samo u butik verzijama. Jednu od glavnih uloga u spomenutoj revoluciji odigrala je baš robna marka Nonino. Naime 1973., Benito Nonino i njegova supruga Giannola, četvrta generacija te obiteljske destilerije stvorili su ono što će postati standardom u svijetu luksuzne grappe – piće koje nije proizvedeno od bilo kojeg dostupnog grožđa, već od grožđa jedne sorte. Prva grappa koju su proizveli po tome principu bila je ona od malo poznate lokalne sorte picolit. Ta jednosortna grappa (postat će poznata pod zaštićenim imenom Monovitigno) postala je takva senzacija da su danas gotovo sva vodeća imena u svijetu tog pića posvećena upravo takvoj vrsti, i proizvode nevjerojatan raspon jednosortnih grappa. Danas je picolit još uvijek jedna od perjanica ponude Nonina, a prodaje se u iznimno delikatnoj boci – maloj kugli s uskim cilindričnim grlom. Grappa u njoj jednako je profinjena kao i njezina ambalaža, jer je Nonino sinonim za strogu, asketsku eleganciju koja ide u krajnost. A sve je započelo vrlo skromno, kada je 1897. Orazio Nonino utemeljio destileriju u selu Ronchi di Percotto, nedaleko Udina. Orazio je radio kao upravitelj imanja poznate njemačke obitelji Kechler u mjestu San Martino di Cordoipo, također pored Udina, čiju je vilu u dva navrata posjetio Ernest Hemingway, i kada je u destileriji obitelji Nonino imao prigodu kušati Oraziovu grappu.

Tekst: Velimir Cindrić

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on Tumblr0Share on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Ostavi komentar

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.