Gospodar svjetla!

Osnove preživljavanja: Svako jutro u Africi se budi gazela. Zna da mora trčati brže od najbržeg lava, inače će biti ubijena… Svako jutro budi se lav. Zna da mora uhvatiti najsporiju gazelu, inače će umrijeti od gladi. Nije važno jeste li lav ili gazela – kad sunce izađe, bolje vam je da počnete trčati! Moto je to na radnom stolu Ante Maglice, u uredu njegove kompanije u Ontariju, gradu 60 kilometara udaljenom od Los Angelesa, kompanije koja svoju vrijednost broji u milijardama dolara, a temelje poslovnog uspjeha duguje svjetskoj slavi najkvalitetnije i najprepoznatljivije ručne svjetiljke Maglite. Svjetiljka je to koja je sastavni dio opreme policijskih, vatrogasnih i vojnih snaga, ne samo američkih, već diljem svijeta, ali je i vjerni pratitelj brojnih pojedinaca koji, ako već nemaju robusniju inačicu koja bi zadržala funkcionalnost čak i kad bi preko nje prešao avion ili nakon četiri godine provedene u cementu, onda imaju barem mini verziju koja im kao korisni privjesak krasi ključeve. Svjetiljka je to koja je Anti (Anthonyju) ostvarila američki san…

mag-lite04Ante Maglica rođen je 1930. u New Yorku, da bi djetinjstvo proveo na otoku Zlarinu. S 20 godina Ante se vratio u Ameriku i zaposlio kao mehaničar, no htio je nešto više. Sve ostalo je povijest nezaustavljivog Hrvata koji je svoju prvu revolucionarnu svjetiljku svijetu predstavio 1979., a I danas u osamdesetim godinama svog života planira nove poslovne pothvate, pa i povratak na svoj otok u koji je s više ili manje uspjeha već ulagao, u nadi da će pridonijeti kvaliteti života tamošnjeg stanovništva, a kako kaže – namjerava ulagati i dalje. Dok je reportere našeg časopisa vodio po svojim proizvodnim halama i ponosno im pokazivao nove izume I proizvode koji bi već nekoliko dana kasnije trebali krenuti u trgovine s potencijalom zarade novih milijuna na svjetskom tržištu, rado im je otkrio zašto smatra da ništa na svijetu nije besplatno i koliko su za uspjeh važni rad, zdrav razum i razmišljanje izvan okvira…

Vi ste uspjeli, ali daleko od Hrvatske. Što je to posebno u Americi da omogućuje pojedincu takav uspjeh
– Jedan od mojih rođaka došao je svojedobno u Ameriku i vidio u trgovini sve te silne juhe u konzervi i pitao me zašto se prodaju po takvim različitim cijenama. Rekao sam mu: “Opusti se, to je tajna uspjeha. Taj čovjek napravi najbolju moguću juhu koju zna, stavi je u konzervu i prodaje ljudima koji je žele kupiti. Ovaj drugi također napravi najbolju juhu koju zna i prodaje po za njega najboljoj mogućoj cijeni. I treći isto tako. To je zdravo tržište jer im nije država rekla po kojoj cijeni da je prodaju, tako ne bi mogli raditi. Konkurencija ih je natjerala da daju najbolju moguću cijenu za svoj proizvod i tako ili uspiju ili propadnu.” Ja sam više od 30 godina svjetiljke prodavao po istoj cijeni. Tek smo lani malo podigli cijenu. Ali sada ionako pripremam novi proizvod koji je naravno bolji, pa će stari otići u povijest. Jedini je problem danas što toliko proizvoda dolazi iz Kine i oni su toliko jeftini da se s njima ne možete natjecati. No mi smo preživjeli. Ipak, danas nije kao što je bilo nekad…

Kako to mislite?
– U Ameriku dolaze ljudi iz svih dijelova svijeta i nemaju svi jednake ambicije. Dobar dio ljudi jednostavno ovdje želi živjeti na državnoj pomoći, a imamo predsjednika koji svo bogatstvo želi podijeliti. Ono što se događa jest da država sad želi uzeti novac ljudima koji ga imaju, koji su pokrenuli biznise i dali ljudima radna mjesta. Raspodjela bogatstva ne funkcionira. Socijalizam je lijep dok ima novca, ali kad ga ponestane postane jako ružan. To je kao da uzdržavate obitelj i sve što vi zaradite obitelj potroši. Ali ako se vama nešto dogodi, svi se pitaju – što se dogodilo, zašto više ništa nemamo? Zarađivao sam u jednom razdoblju zaista dosta novca, ali otkad je Obama postao predsjednik, sve je krenulo nizbrdo. Nadam se u idućem mandatu predsjedniku republikancu koji neće htjeti sve što imamo podijeliti. Ljudima ovdje postaje nemoguće poslovati. Zato većina poslovnih ljudi danas proizvodnju seli u Kinu. Da ja odem u Kinu počet ću zarađivati toliko novca da neću znati što bih s njim. Ali to ne želim, jer je to način da se uništi ova zemlja.

Kako gledate na Europsku uniju?
– Europska unija je u redu, ali ni tamo stvari ne funkcioniraju. Čak je i Njemačkoj teško i želi izaći iz EU jer ne želi svojim novcem podržavati zemlje koje ništa ne rade. Moja prodaja u Europi bila je još donedavno oko 40 milijuna dolara godišnje, a lani samo dva. Znam da je to moja greška jer nisam napravio dobar posao s distribucijom. Sad namjeravam tamo distribuciju raditi iz vlastitog skladišta, a u toj priči vidim i Hrvatsku. To je dakle moj cilj. Ali prvo ću distributivni centar preseliti u Njemačku i ako tamo ne budu znali napraviti posao, otići ću ga napraviti sam.

Dosta se oslanjate sami na sebe, iako ste se okružili dobrim stručnjacima…
– Tko sam ja, ako sam sâm? Ali ako nisam tu uopće za sebe, tko će onda biti tu za mene? Moja je filozofija da sam ovdje i za druge ljude, ali moraš biti fer i prema sebi. Kad sjedneš u zrakoplov, stjuardesa ti kaže – u slučaju opasnosti, ispast će maska, prvo je stavite na sebe, onda na djecu i bližnje. Jer nećeš moći pomoći djetetu, ako prvo ne pomogneš sebi.

mag-lite02Kad govorimo o uspjehu kakav je vaš, onda govorimo o uspjehu iz nule. Što je za to potrebno?
– Znam mnoge ljude ovdje koji su počeli od nule, na primjer tri policajca koji su počeli u garaži. Jedan od njih pokrenuo je malu tvrtku, pa ju je prodao, pa ju je ponovo kupio. Zatim su izašli na tržište dionica, da bi na kraju kupili čak 15 drugih tvrtki i sad je to multimilijarderska kompanija. I drugi policajac sad je vlasnik velike kompanije. Njegov je otac divan čovjek, jedan od najdivnijih ljudi na svijetu. Ali radio je u početku za druge, dok se jednom nije zapitao: “Kako mogu zaraditi više novca?” Pa je štedio da kupi vozilo kojim bi od tvrtke do tvrtke prevozio obroke i tamo ih prodavao. Njegova žena je te obroke pripremala preko noći. Tako je počeo kupovati sve više kamiona, posao je narastao i postao je vrlo uspješan. Svi su oni zapravo počeli u garaži. Pogledajte Apple. Počeli su u garaži. Da, tako se počinje.

Dakle, morate za početak, ako želite uspjeti, imati garažu? (smijeh)
– Ma naravno da ne morate… Ja sam prvo unajmljivao prostor, malu kuću na istoku Los Angelesa. Najmodavac mi je rekao da će mi smanjiti stanarinu za 20 dolara ako mu budem kosio travu. Garaže su bile dolje, a gore su bili stanovi. Ja sam čovjeku rekao da želim i jednu garažu za auto. Ali nisam tamo stavio auto, stavio sam strojeve. Počeo sam dobivati poslove, pa bih radio po cijele dane i noći, po smjenama. Malo negdje drugdje za druge, pa onda u garaži za sebe, moj posao. Sve dok nije postal preglasno pa sam se morao iseliti… Nakon toga sam unajmio kuću izvan grada gdje sam mogao raditi i danju I noću. I volio sam to, počeo sam sve više zarađivati, ostavio sam drugi posao. Sve je to u biti jednostavno.

Zašto onda u Hrvatskoj nije tako jednostavno?
– Kad pogledate moj Zlarin, ljudi moraju putovati u Šibenik da bi kupili kruh. A ne treba ti skoro ništa da ga napraviš. Sjećam se, dok sam bio dijete, bile su četiri pekarnice na Zlarinu. Danas ih nema. Zato bih volio na Zlarinu napraviti trgovinu gdje bi ljudi mogli kupiti što god žele, mješovitu robu, od namirnica do građevinskog materijala. Napravit ću to tako da će tamo dolaziti kupovati i ljudi iz Šibenika, jer će im biti jeftinije. Tako treba razmišljati, dovoljno je napraviti mali profit, ne obogatiti se na 50 ljudi.

Ali mnogi se žele obogatiti preko noći…
– Ako prodam proizvod da zaradim barem malo, bit ću u plusu. Ja recimo moram prodati 150 milijuna dolara svojih proizvoda samo kako bih bio na nuli, bez profita. Dakle, ako prodam 151 milijun dolara, onda sam zaradio milijun. I tako to krene na više i više… Bilo je vremena kad sam zarađivao i 300 milijuna dolara na godinu. Znači, može se ići u dva smjera – zaraditi malo na pojedinom proizvodu i prodavati puno njih, ili recimo prodati jednu vrhunsku svjetiljku i na njoj puno zaraditi. Ali treba naći čovjeka koji je spreman platiti tako visoku cijenu za nju… Ako želite široku publiku, trebate nižu cijenu. To je jednostavno. Ali treba vremena. Često možete učiti i od vaših supruga, one su vaš najbolji bankar i najbolja kontrola ako su pametne. Kad idu u šoping, one znaju kako će raspodijeliti novac. Nema tu tajne, samo zdrav razum. Naravno, možete trošiti i više nego zaradite. Mene košta i ulaganje u razvoj i istraživanje. Oko 800.000 dolara mjesečno moram potrošiti na nove prototipe, analize, testiranja… Sve to treba uračunati.

mag-lite03Ne možete reći da novac ulažete samo u svoj biznis u Americi. Često ste pokušavali dati priliku Hrvatskoj. Niste li spomenuli da ćete sada to napraviti i s distributivnim centrom?
– Htio sam svojevremeno premjestiti tvornicu žarulja iz Njemačke na Zlarin, ali to je sad stara tehnologija. U nju sam uložio tri milijuna dolara, a završit će kao smeće jer sada sve svjetiljke koriste LED tehnologiju. Bilo je I drugih prilika. Kupio sam jednom jet-ski tvornicu u bankrotu. Htio sam proizvodnju prebaciti u Hrvatsku, smatrao sam da bi u turističkoj zemlji s morem taj biznis mogao imati uspjeha. Čak sam sve to htio nekome i dati, tvrtka je mogla zapošljavati 15 do 20 ljudi. Ja sam samo htio dobiti uloženi novac natrag, ništa više. Dakle, omogućio bih ljudima da naprave profit, isplate plaće i da mi polako otplate ono što sam uložio. Ali nitko nije htio, govorili su mi da je to prekomplicirano. Sad idem na zadnji pokušaj. Privremeno ću distribucijski centar za cijelu Europu smjestiti u tvornicu u Njemačkoj, a nakon toga ga namjeravam izgraditi u Hrvatskoj, najvjerojatnije u Šibeniku. Tako bih ja mogao biti na Zlarinu, udaljen pet minuta od tog centra. Prije ljeta ću svakako doći u Hrvatsku, pa ću vidjeti što se može napraviti.

Namjeravate se trajno preseliti u Hrvatsku?
-Pokušavam sada naći nekoga ovdje tko bi preuzeo moje mjesto. Ja bih onda otišao u Hrvatsku, u nekakvu polumirovinu. I znam da kad bih bio tamo, našao bih još nešto za raditi. Zadnje što sam čuo je o nekim naftnim bušotinama u Jadranu. To možda nije najekološkije u startu, ali moglo bi biti izvrsno ako se radi na pravilan način. Jer bilo bi odlično kad bi Hrvatska bila energetski neovisna! Kad imate ekonomičnu energiju, onda je i sve drugo daleko jednostavnije. U Hrvatskoj vidim toliko mogućnosti, ali nisam siguran da će vlasti to znati iskoristiti i nešto napraviti. Znate tko to mora napraviti? Ljudi. Ali im morate dati okruženje. Želite dobru večeru? Trebate dobru kuhinju sa svim namirnicama. Želite uzgojiti biljku? Trebate sunce…

Mislite li da su Hrvati spremni na takav poduzetnički duh?
– Hrvati su pametni ljudi. Ne znam, istina, kako je danas s mladima, ali znam stariju generaciju. Gledajući po sebi, uvijek razmišljam izvan okvira. I fotograf ne gleda samo kako će okinuti fotografiju, nego kako će je učiniti zanimljivijom. To je i temelj poduzetništva. Za primjer mogu uzeti naš novi proizvod, svjetiljku koju sam trebao predstaviti u javnosti i početi prodavati, ali sam u zadnji čas shvatio da s njom, uz cijenu da zakasnim na tržište nekoliko mjeseci, mogu dobiti dvostruko snažniji snop svjetla i samim time još kvalitetniji proizvod. S druge strane, s tako jakim svjetlom kakvo će ona moći davati, jednostavno ne možete čitati, pa sam proizvodu dodao mogućnost da se smanji intenzitet svjetla i samim time produži rok trajanja baterije. Dakle, dobio sam još kvalitetniji proizvod. Hoću reći, uvijek treba razmišljati izvan okvira.

Ako su Hrvati sposobni razmišljati izvan okvira, tko onda koči da izađemo i iz okvira recesije?
– Uvijek su to vlasti, bilo državne ili gradske. Namjeravao sam kupiti jedno zemljište na Zlarinu. Pitao sam tamo u mjerodavnom uredu koliko stoji četvorni metar, rekli su mi pet dolara. Pitao sam tko je vlasnik, rekli su da je vlasnik grad. Bilo je tamo nekoliko ljudi, ljubaznih, ali zapravo ništa nisu napravili da mi omoguće investiciju, samo su mi davali upute što bi trebalo napraviti i slali me jedan drugome. Država bi zaista trebala imati neki tim ljudi koji bi trebali raditi mamce za investitore, baš kao za ribe. Trebali bi zainteresirati ljude da dođu i ulože novac, reći im što mogu, a što ne mogu. Mene ne moraju mamiti, ništa mi ne moraju dati, dovoljno volim Hrvatsku. Ja ću napraviti ono što želim na ovaj ili onaj način. No, zaista me čudi da se za te poslove privlačenja investitora ne mogu pronaći ljudi s ambicijama, ljudi koji bi razmišljali i znali što i kako napraviti da ulagače zaista i dovedu u zemlju. Trebaju ljude koji znaju posao i vole ga, koji znaju napraviti profit i za zemlju i za investitore, a ne da samo odrađuju birokratski posao kako bi iz mjeseca u mjesec dobivali plaću. Ako investitori ne vide profit i mogućnosti, ako nemaju zdravo okruženje, onda neće ni ulagati.

Hoćete reći da je za dobar posao ipak potrebno nešto više od običnog odrađivanja posla…
– Trebamo ljude s ambicijom. Ja imam 85 godina i imam više ambicija od mnogih ljudi koji me okružuju. Kažu mi: “Zašto stalno govoriš o svim tim stvarima koje želiš napraviti, koliko misliš da ćeš živjeti?” A ja im kažem da nikad neću umrijeti. (smijeh) Ne razmišljam o tome. Ujutro ustajem u četiri sata, dolazim u tvrtku oko šest i ne odlazim prije sedam navečer. Gledam mlađe ljude koji su umorni nakon osam sati rada i nije mi to jasno. Ja nisam umoran jer volim svoj posao.

Imate li poruku za mlade ljude u Hrvatskoj?
– Radite! Ne čekajte Vladu da nešto napravi, ne čekajte da vam stvari padnu u ruke. Educirajte se. Ali ne morate nužno ni imati visoko obrazovanje. Devedeset posto svega je zdrav razum. Ako to nemate, onda nemate ništa. Ako I niste obrazovani, ali ako imate oči da vidite što se događa oko vas, i uz to želite naporno raditi te ne trošite novac na gluposti – onda možete uspjeti.

SLUČAJ ZLARINSE SPALIONICE:

U Hrvatskoj, na Zlarinu, prije više od deset godina izgradili ste spalionicu otpada. Mnogi gradovi mogu samo pozavidjeti na mogućnosti spaljivanja smeća, ali Zlarin postrojenje do danas nije uopće počeo koristiti. Zašto?
– Iskreno, radije da ne znam što se tamo s tim događa. Potrošio sam na spalionicu milijun dolara, počeo sam je graditi još za vrijeme Tuđmana. Rekao mi je tada: “Za svaki dolar koji uložite u otok, mi ćemo uložiti pet.” I od svega toga nije bilo ništa. A najveći je problem što nitko ne želi plaćati gorivo za rad spalionice i održavati je. Jasno mi je da nije bilo novca za nešto više, ali barem su mogli uložiti u gorivo i jednog čovjeka s kamionom koji bi jednom tjedno skupio smeće i spalio ga, dakle spalionicu bi trebalo stavljati u pogon samo jednom tjedno. Potpuno je ekološki opravdana, ne izlazi dim iz nje, ništa ne odlazi u zrak. Ali ništa od toga, danas je vjerojatno već sve to propalo jer se nije ni održavalo. Najzanimljivije je da je Zlarin prepun divljih odlagališta smeća za koje se nitko ne brine…

mag-lite05

TEKST: Igor Weidlich
FOTOGRAFIJE: Romeo Ibrišević

Članak je objavljen u Jet Set Magazinu broj 136

COMMENTS

Ostavi komentar