HRVOJE KEČKEŠ: Dva desetljeća odan „Kerempuhu“

Oduvijek je bez sumnje znao da se u životu jedino i isključivo želi baviti glumom te da ne postoje prepreke koje bi ga u tome pokolebale, a danas 45-godišnjeg Hrvoja Kečkeša svrstavaju u red ponajboljih hrvatskih kazališnih, filmskih i televizijskih glumaca.

Ovaj rođeni purger, zaljubljenik u Novi Zagreb u kojemu je proveo većinu svog života, i dalje s jednakim žarom i motiviranošću pristupa svakoj ulozi koja ga dopadne, a preferira kad su one što različitije jer, kako sam tvrdi, dinamika igranja potpuno drugačijih likova upravo je ono zbog čega najviše voli ovaj posao. Nedugo nakon završene Akademije dramske umjetnosti, Kečo postaje član ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh u kojemu je dosad nanizao 40-ak sjajnih uloga. Trenutno paralelno igra u šest aktualnih predstava. O svojem matičnom kazalištu, kojeg doživljava drugim domom, uvijek govori u superlativima, smatrajući bez ikakve dvojbe kako “tako ujedinjen, zabavan i talentiran ansambl ne postoji nigdje drugdje”.

S posebnim hvalospjevima dočekano je njegovo aktualno glumačko ostvarenje u Kerempuhovoj predstavi “Škrtac”, gdje briljira u glavnoj ulozi starca Harpagona. Kritičari su tu njegovu izvedbu redom proglasili “ulogom za pamćenje” i “kreacijom koja zahtjeva iznimnu mentalnu disciplinu, tehniku i koncentraciju” te je opisali kao “uvjerljiv hibrid Quasimoda i Grincha – besramno škrt i samoživ, ali gledatelju izvanredno simpatičan i duhovit”. Osim na kazališnim daskama, svoj je glumački talent dokazao i u preko 30 snimljenih filmova i serija, a posebnu medijsku pažnju zadnjih je godina izazvao nagrađivani Nuićev film “Mali” u kojemu Kečkeš tumači jednu od glavnih uloga. Ipak, šira ga javnosti najviše pamti po kultnoj televizijskoj seriji “Bitange i princeze”, gdje je igrao lik zbunjenog filmofila i stripomana Kazimira Hrasteka – Kaze, pa iako je od emitiranja prošlo preko deset godina, kroz smijeh priznaje kako ga ljudi još i danas katkad oslovljavaju s “Kazo”.

Zadnjih godina svakog radnog dana može ga se pratiti na radijskim frekvencijama Narodnog, gdje u duetu s Markom Bratošem vodi emisiju Jutarnji klub. “Hrvoje je jedan od onih likova koji se ne guraju u prvi plan, ali kad provali nešto, onda se svi valjaju po podu od smijeha. Budimo realni, čovjek zna poentirati u svakom trenutku. Zato su jutra i buđenja s njim na radiju uvijek urnebesna”, riječi su kojima ga opisuje ekipa s Narodnog. Uistinu, Kečkeš je zadivljujuće diskretna i nenametljiva osoba koja svakome uspijeva pristupiti miroljubivo i sa strpljenjem, a razgovori s njim uvijek su prožeti spontanošću i iskrenošću, uz pregršt duhovitih doskočica. Koliko god zatrpan poslom, nikad ne ostavlja dojam umora ili zasićenosti, a kako ga osim talenta i profesionalnosti krasi skroman i prilagodljiv karakter, ne čudi što svi redatelji i glumci vole s njim surađivati.  Javno je poznata njegova strastvena ljubav prema nogometu i Dinamu, u kojeg se zaljubio još u djetinjstvu kad je s ocem prvi put otišao na maksimirski stadion. Od svoje trinaeste godine do današnjih dana s prijateljima redovito prati utakmice, a u slobodno vrijeme ne propušta i sam zaigrati nogomet s kvartovskom i kazališnom ekipom. Prije tri godine u obiteljski život njega i supruge Vedrane, s kojom je u braku već gotovo 17 godina, ušla je nova velika ljubav – kći Miša, za koju kaže da mu je iz srži promijenila život i koja mu predstavlja najveći poticaj, smisao i blagoslov.

U ovo doba iduće godine bit će točno dva desetljeća otkako ste član ansambla kazališta Kerempuh. Dug period; gotovo polovica vašeg života!
– Sad kad to kažete, ni sam ne mogu vjerovati da je prošlo toliko godina. Da, angažman u Kerempuhu ponuđen mi je 2002. kad sam ga bez premišljanja i ikakve dvojbe prihvatio. Srećom, do dana današnjeg ni jednog trena nisam požalio zbog te moje odluke. To je bilo i ostalo kazalište koje apsolutno najbolje odgovara mom glumačkom habitusu – i po repertoaru i po izrazito pozitivnoj atmosferi u ansamblu koja traje već dvadeset godina.

Govoreći o pozitivnoj atmosferi, starije generacije glumaca običavaju se hvaliti kako su u njihovo doba druženja i tulumi u kazališnim krugovima bili mnogo življi i razuzdaniji. Koliko je istine u tome?
– Da, po pričama starijih kolega može se steći taj dojam, no opet, možda će dolazećim generacijama jednog dana, kad im budemo prepričavali naše anegdote, djelovati kako je naše doba bilo raskalašenije od onog njihovog. Može pak biti i to da su neki prioriteti i načini tulumarenja danas malo drugačiji. Ono što smatram najvažnijim je da su odnosi u ansamblu i dalje vrlo životni, redovito prožeti humorom i smijehom te da se ekipa odlično slaže. Satiričko smo kazalište, zafrkancije nikad ne nedostaje. Čak i redatelji koji dođu raditi predstave kod nas, bez ikakve zadrške i dvosmislenosti ističu koliko ih veseli rad u Kerempuhu, što zbog nadarenih glumaca, što zbog odlične atmosfere. Pa iako je u mom slučaju razdoblje onog najvećeg partijanja već neko vrijeme svršeno, tu su mlade snage ansambla koje se nimalo ne libe jače „potegnuti“ kada se ukaže prilika za dobrom zabavom.

S kojima od kolega glumaca je najveći izazov dijeliti kazališnu scenu?
– Ponovit ću bez ustručavanja kako je najveća snaga Kerempuha upravo u jedinstvu, slozi i međusobnom razumijevanju svih glumaca našeg ansambla, pa mi je stoga vrlo ugodno surađivati sa svakim od njih. Bliski smo i izvan kazališta, no uglavnom jako dobro znamo odijeliti profesionalnost koja se očekuje na sceni od privatnog druženja i zabave po hodnicima. Od mlađih, tu su beskrajno duhoviti i talentirani Luka Petrušić, Borko Perić, Filip Detelić, Josip Brakus, Matija Šakoronja… No, treba istaknuti i starije kolege, dobro poznate široj publici, a koji su već bezbroj puta tijekom svog glumačkog vijeka dokazali iznimnu vještinu poput Vilima Matule, Elizabete Kukić, Željka Königsknechta, Nine Erak. To su zaista glumačke veličine s kojima je užitak raditi, a od kojih se uvijek može puno naučiti.

Trenutno igrate u šest aktualnih predstava, većinom glavne uloge. Imate li najdražu? Koliko se teško iz večeri u večer uživljavati u potpuno različite likove?
– Nisam sklon gajiti preferencije prema nekoj od uloga, pa iako su neke lakše, a neke malo zahtjevnije, sve ih zapravo jednako volim. A dinamika igranja različitih likova te prilika da svake večeri na sceni budem netko drugi, ono je zbog čega volim ovaj posao i u što sam se zaljubio još od malih nogu. Nikad mi to nije predstavljalo problem, nego mi upravo daje poticaj da što rasterećeniji dolazim na izvedbe. Čovjeku su uvijek nekako najdraža njegova zadnja ostvarenja, pa ako moram spomenuti neke predstave i uloge, svakako su to Harpagon u „Škrtcu“, Presvetli u „Gruntovčanima“, Mesić u „Predsjednici&ca“ i Četvorka u „Ja od jutra nisam stao“. Svaka od njih je na svoj način drugačija i svaka mi pruža istinsku radost igranja.

Uz epidemiološke mjere, kapacitet kazališnog gledališta već je mjesecima znatno smanjen. Je li demotivirajuće igrati pred toliko malim brojem gledatelja?
– Čini se da smo već lagano oguglali na mali broj gledatelja, no nastojim stvar gledati s pozitivne strane – možda je to dobar trening. Jednog dana kad se vrati puni kapacitet bit će nam puno lakše i uzbudljivije igrati i bit ćemo još motiviraniji. Do tad dajemo sve od sebe i radimo ne obazirući se na situaciju. Povremeno mi se čini da i gledatelji i mi sa scene prepoznajemo situaciju pa imamo više razumijevanja jedni za druge. Iako, zeznuto je u ovim okolnostima igrati komediju, gdje se zapravo očekuje da u svakoj sceni imaš egzaktnu povratnu informaciju od publike, u ovom slučaju smijeh, a koji se teško rađa, ili možda teško čuje, kad u dvorani koja inače prima 500 ljudi sjedi njih samo 50. Situacija se srećom u zadnje vrijeme popravlja i dopušteni broj ljudi u gledalištu raste, pa se nadam da će nam uskoro biti puno bolje.

Šira javnost smještava vas u kategoriju filmskog i televizijskog glumca, a kolege iz branše smatraju prvenstveno kazališnim. Tko je u pravu?
– Kazalište živim na svakodnevnoj bazi i ono je mjesto na kojem svoj glumački poziv najviše prakticiram i njegujem. Serije i filmovi su divna iskustva, no ona se uglavnom zaredaju u jednom razdoblju života i događaju se neplanirano, pa na njih ne možeš dugoročno računati. Naravno, vrlo je uzbudljivo raditi na televiziji i filmu; fenomenalan je osjećaj svjedočiti jednom tako kompleksnom projektu kao što je snimanje, s bezbroj sektora koji sudjeluju u tome i od kojih svaki s jednakim ushićenjem i strepnjom iščekuje vidjeti krajnji rezultat. To su vrlo napeti i zabavni trenuci. No, da odgovorim na pitanje – prednost ipak uvijek dajem kazalištu.

Zaredali ste preko 20 filmskih uloga. Možete li izdvojiti neka vama najdraža iskustva sa seta? Pratite li privatno domaće filmove i serije?
– Prisjetio bih se zadnjeg filma kojeg sam snimao, a to je „Mali“ Antonija Nuića iz 2019. u kojem glavnu ekipu činimo Rakan Rushaidat, Bojan Navojec, Franjo Dijak i ja. Svi smo otprilike ista generacija, a s njima na setu ne može biti ni trenutka dosadno, pa je cijeli proces protekao uz mnogo humora i anegdota. S obzirom na to da je riječ o svojevrsnom nastavku trećeg dijela omnibusa „Seks, piće i krvoproliće“ iz 2004. godine, u kojem istih nas četvorica igramo kvartovske prijatelje i strastvene navijače Dinama, bilo nam je jako izazovno vidjeti sebe opet u „istom“ filmu, ali 15 godina kasnije. Zanimljivo, sva četvorica smo došli do zaključka kako smo sada u boljem psihičkom i fizičkom stanju nego što smo bili onda. (smije se) Pratim domaću produkciju, neke serije i filmove pogledam odmah, a neke odgodim za kasnije, ali svakako moram reći da me veseli napredak i količina snimljenih filmova. Imamo uistinu odličnih ostvarenja, pogotovo u zadnjih 10 godina.

Na prijemni ispit na Akademiji izlazili ste čak četiri puta prije konačnog upisa. Sugerira li ta zadivljujuća motiviranost da ste oduvijek znali kako se u životu želite baviti isključivo glumom? Biste li se mogli zamisliti i u nekoj drugoj profesiji?
– Točno, tek iz četvrtog puta upao sam na Akademiju… I da te godine nisam uspio, pokušavao bih i dalje. Uglavnom, želja me ni u jednom trenu nije napustila i bio sam čvrsto uvjeren da ću proći kad-tad. Možda upravo zato jer iskreno ne znam čime bih se drugim bavio, a da bi to ispunjavalo cijelo moje biće i činilo me maksimalno motiviranim. Ljubav prema glumi kod mene se rodila vrlo rano, još u nižim razredima osnovne škole gdje sam pohađao dramske sekcije, nakon čega sam od 5. razreda krenuo u studio ZKM-a. Upis na Akademiju bio je stoga logičan slijed. Kad se danas osvrnem na taj nesretni prijemni, nije mi žao što se to tako događalo. Možda ne bih kasnije svoj posao toliko cijenio da je sve išlo s lakoćom. Usto, ovo mi je iskustvo dalo i neku dodatnu snagu.

Jeste li i inače u životu uporni?
– Uporan jesam, ali ne i tvrdoglav. Ne držim se slijepo svojih rješenja ili svojih stavova. Ako mi osoba ponudi valjane argumente za neko svoje oprečno mišljenje, spreman sam ga ozbiljno razmotriti, a katkad na koncu i prisvojiti.

Rođeni ste u Zagrebu, kao i vaši roditelji, bake i djedovi. Dakle, čistokrvni purger. U kojoj mjeri višegeneracijska pripadnost Zagrebu čini vaš identitet? Na društvenim mrežama vode se „borbe“ između „pravih Zagrepčana“ i „dotepenaca“. Kako vi gledate na cijelu stvar?
– Da, čistokrvni sam purger, što meni osobno znači mnogo, no pritom ne mislim da bi itko trebao na tu činjenicu previše obraćati pažnju. Kao što i mene informacija o tome je li netko drugi purger ne dira ni pol posto. Totalno mi je svejedno je li osoba rođena u Zagrebu ili se u njega doselila prije ili kasnije. Za svakog onog tko je čovjek s velikim početnim slovom, uvijek će biti mjesta na ovom svijetu i u ovom gradu.

Djetinjstvo ste proveli u Novom Zagrebu. Kako je izgledalo vaše odrastanje? Jeste li još u kontaktu s „ekipom iz kvarta“?
– Upravo se s društvom iz Novog Zagreba i dandanas najviše viđam, uglavnom preko nogometa. A kako su i moji kolege iz kazališta aktivni na tom polju, lopta nas je sve spojila i sada je to jedna moja umrežena i isprepletena kvartovsko – kazališna ekipa. Djetinjstvo i mladost proveo sam u raznim kvartovima Novog Zagreba. Živio sam u Utrinama, Središću i Sopotu, a u Zapruđe išao u osnovnu. Odrastanje u tom dijelu grada, barem u moje vrijeme, bilo je vrlo specifično. Okruživala nas je priroda, brojni šumarci, a Bundek je tada još bio divljina. Imali smo savršene uvjete za dobro se fizički ispucavati. Kasnije su nam ti šumarci dobro poslužili kao sklonište od neželjenih pogleda pri nekim drugim aktivnostima. (smije se)

A gdje danas stanujete?
– Na Kajzerici, nakon što smo neko vrijeme živjeli u centru grada. Ako izuzmemo nedostatke koji su se pokazali u ovom zadnjem tragičnom razdoblju, život u središtu Zagreba je lijep, to ne mogu osporiti. No, kao rođeni Novozagrepčanin, ja sam svjestan i svih onih prednosti i ljepota ovog dijela grada, zbog čega ga i volim. U Novom Zagrebu ponovno se rađa jedan zdravi potencijal za vrlo ugodan život.

U mladosti ste bili vatreni pripadnik Bad Blue Boysa, skupine čije se djelovanje nerijetko, osim uz nogomet, povezuje s neredima i tučnjavama. S druge strane, posljednjih mjeseci svjedočili smo njihovoj aktivnoj uključenosti u razne oblike pomoći stradalima nakon potresa, čime su nedvojbeno zadivili javnost. Kako biste ih vi okarakterizirali?
– Boysi su navijačka skupina, što po definiciji podrazumijeva sklonost temperamentnim reakcijama i jednoj dozi ekstremizma u svemu što čine. Normalno je da idu do kraja – kad se treba potući, ali i kad treba pomagati. Nema tu prostora za previše analize. Navijačke skupine nisu homogene, među članovima ima različitih profesija i karaktera, a sve ih povezuje samo jedno – ljubav prema nogometu, u ovom slučaju Dinamu. Istina, javnost se često ugodno iznenadi kad pri nekoj tragičnoj situaciji navijači prvi priskaču u pomoć. Ja osobno ne, jer ništa manje od njih i ne očekujem. Mislim da su navijači godinama kroz medije pogrešno prikazivani, pa se stječe dojam kako se radi o isključivo krezubim, neukim i nedoraslim mladićima. Međutim, svjedok sam toga da u Boysima, baš kao i u svim drugim navijačkim skupinama, postoje ljudi različitih profila od kojih su mnogi upravo fenomenalni.

Djelujete kao miran i staložen lik, nesklon ekscesima. Jeste li takvi bili i u mladosti?
– Može se reći da sam po prirodi miran; moj prag tolerancije je zaista visok. Svakako da sam, poput ostalih, u mladosti bio vatreniji i žustriji, ali teško mi je to objektivno odrediti. Ovisi o kriterijima i percepciji onoga koji promatra. Neki će reći da sam i tada bio premiran, a neki da sam bio predivlji. Činjenica je da sam puno staloženiji danas nego prije 25 godina, što je uostalom prirodno.

Kad smo kod nogometa, ostali ste vjerni navijač Dinama. Pratite li i dalje uživo one bitne utakmice? U čemu je najveća čar navijanja?
– Pratim kad god je moguće, ali zbog mnoštva obaveza danas mi je znatno teže izdvojiti vrijeme za gledanje nogometa sa stadiona. Prošla su vremena spontanih odlazaka na utakmice, čovjek u mojim godinama tim aktivnostima pristupa planski. A i pandemija nas već neko vrijeme u tome sprječava. Na utakmice sam počeo ići u ranoj mladosti i one su bile neizostavan dio mog odrastanja u Novom Zagrebu; to je jednostavno u meni. Također, svi prijatelji i kompletno društvo stalni su ili makar povremeni posjetitelji utakmica. Nama je uvijek sve bilo vezano uz Dinamo… Jako me je potresla i vijest o odlasku legende Cice Kranjčara. Nažalost, toga će biti sve više i više, junaci našeg odrastanja polako odlaze. Na to se treba pripremiti i s tim se nekako pomiriti. Ali tu smo da gradimo neke nove pobjede.

Prošlo je već 12 godina otkako ste uspješno pobijedili alkoholizam, što rijetkima pođe za rukom. Koliko vas je to iskustvo promijenilo? Imate li kao takav više empatije za ljudske slabosti i poroke?
– Normalno da me promijenilo – sad sam trijezan. (smije se) I mnogo sam fokusiraniji, radim ono do čega mi je u životu najviše stalo i usredotočen sam na prioritete. A ovo je ostalo u nekom drugom vremenu, u jednom periodu života tijekom kojega, na svu sreću, nisam porušio mostove za sobom. Naravno, neke su se stvari morale popravljati, no nije ih začudo bilo puno, što najviše dugujem svojoj užoj i široj okolini – prijateljima, obitelji i kolegama. Vjerojatno danas imam više od neke prosječne osobe razumijevanja za tuđe probleme tog tipa jer sam na svojoj koži prošao jedno takvo iskustvo. No, s druge strane znam i koliko je kontraproduktivno čovjeka na nešto prisiljavati i pokušavati na silu utjecati na njega. Moj način da nekome olakšam takvu ili sličnu borbu je taj da mu svojim primjerom i ponašanjem pokažem koliko život može biti bogat i ispunjen kad se jednom riješi tih okova.

U glumačkom svijetu alkoholna su pića neizostavno prisutna u svim prigodama. Pada li vam katkad teško što više niste u mogućnosti otvoriti pivo i nazdraviti s kolegama? Može li se dobro tulumariti i bez alkohola?
– Ma nije to slučaj samo u glumačkom svijetu. Na nogometnim utakmicama još ga je i više. Alkohol je generalno sveprisutan, posvuda je, okružuje nas još od malih nogu. No, kad bih tako gledao na stvari, ja bih ovu bitku brzo izgubio. Ako ne istog trena, onda nakon nekoliko dana. Kad sam jednom čvrsto odlučio uspostaviti ovu svoju apstinenciju, koja srećom još traje i trajat će, bio sam svjestan da se neću uspjeti izboriti za svoj mir ako se stavim pod stakleno zvono. Morao sam se pomiriti s tim da će me alkohol i dalje okruživati u bezbroj situacija i da se na to trebam naviknuti. A čovjek se zaista na svašta može naviknuti; kao što se i od svega može odviknuti. Moj današnji životni stil je takav da uključuje sve aktivnosti koje me vesele, a isključuje konzumaciju alkohola – i to je to. Trebale su neke godine da do toga dođem, bilo je teško, ali nakon što prođe taj krizni period, postaje vrlo lako to održavati i ubrzo shvatiš da nisi ograničen ni u čemu. Alkohol zapravo ne pruža slobodu, nego upravo suprotno – on vas ograničava.

Negdje ste izjavili kako jednom tjednom igrate nogomet, a svaki dan vježbate u teretani. Drži li vas još uvijek taj tempo?
– Svaki dan u teretani – pa gdje ste to pročitali?! Ma kakvi, ne bih to izdržao! Uostalom, bilo bi i kontraproduktivno. U teretanu sam počeo ići kada je postalo nemoguće vježbati kod kuće jer je kći već bila dovoljno porasla da mi krade utege. Prije lockdowna odlazio sam sam tri do četiri puta tjedno, a sada to opet polako vraćam. Iako, uvijek pazim da vježbanje ne postane muka, nego da mi predstavlja zadovoljstvo. A ekipni nogometni angažman i dalje stoji, igramo redovito svakog ponedjeljka.

Ujutro od šest do devet može vas se čuti na frekvencijama Narodnog gdje ste voditelj emisije Jutarnji klub. Što vas najviše motivira i veseli u tom poslu?
– Radio je znatno različit medij od kazališta, na kojem vladaju druge zakonitosti, no ipak primjećujem neke dodirne točke sa svojom primarnom profesijom. Iako se ovdje radi o formatiranom tipu radija, još uvijek ostaje dovoljno prostora za osobni izričaj i svaka šihta nikad nije ista. Tu su onda i povratne informacije od slušatelja koje su najbolje smjernice za daljnji rad i za neke nove ideje, kao što su to u kazalištu gledatelji. Ukratko, uz fenomenalnu i zabavnu ekipu s kojom surađujem, a svi su redom divni prijatelji i veliki profesionalci, vrlo je ugodno raditi taj posao.

Ranojutarnje emisije na radiju, kasnovečernje predstave u kazalištu. Kad spavate?
– Budući da radim u dvije smjene, moram u dvije smjene i spavati. Kroz radni tjedan ustajem već u pet ujutro, a rijetko liježem prije pola jedan navečer, što mi naravno nije dovoljno pa sat do dva sna nadoknađujem poslijepodne. Imao sam i nekad prije naviku dremnuti nakon ručka, a sad evo imam i izliku za to. Zna biti teško kroz tjedan, često se budim s podočnjacima, pogotovo u fazama pripreme nove predstave, kad nakon radija jurim na glumačke probe, a navečer na večernje predstave, ali sve to još nekako uspješno hendlam. Vikendom malo otpustim ručnu, pa se odmorim.

Na vašem Instagram profilu stoji opis: „Botaničar, majstor borilačkih i kulinarskih vještina“. Možete li nam malo pojasniti te epitete?
– Ma to je čista zafrkancija; možda nekakav prikaz mog satiričkog odnosa naspram društvenih mreža. Imam Instagram, koristim ga rijetko i isključivo u poslovne svrhe. Facebook čak ni nemam, a za ove neke druge varijante jedva znam da postoje. Iako sam svjestan da je u današnje doba to jedan neizbježan vid poslovne i privatne komunikacije, ja jednostavno nisam vezan za društvene mreže. Ili se do sad nije pokazala neka potreba da na njima budem aktivniji. Možda jednom postanem.

Sa suprugom Vedranom otac ste djevojčice Miše koja je nedavno napunila tri godine. Kakva je po naravi, je li vam nalik? Kako se snalazite u roditeljskoj ulozi?
– Što da vam kažem? To je jednostavno to! I prije nego smo dobili Mišu bilo mi je jasno da dijete daje životu neki smisao i cilj, a ona je to sada u potpunosti dokazala. Svatko tko ima djecu zna koje su oni blago i koji je gušt promatrati njihovo odrastanje, prepoznavati sebe u njima. Vidjeti svoje lice u odrazu jednog takvog malog bića, to je fenomenalno. I ja u njoj prepoznajem neke svoje karakterne crte, na koje sam možda već zaboravio. Zna biti prefrigana, prava mala žmuklerica, kako mi to kažemo. No, primijetili smo i to da je, iako borbena, nevjerojatno puna empatije, što mi je jako drago.

Kad se prisjetite odrastanja sebe i svojih vršnjaka, čini li vam se da današnje generacije roditelja djeci previše podilaze i pretjerano ih štite?
– Teško je to generalno ocijeniti, svaki roditelj najbolje zna kako postupati sa svojim djetetom i na koji ga način usmjeravati. Osobno možda imam slobodniji stil, što se katkad pokaže dobrim, a katkad ne. Uhvatimo se kako joj previše dopuštamo i da nas vrti oko malog prsta, što mudrica nekad i zloupotrebljava, ali to je normalno i zapravo bezazleno u njezinoj dobi. I dalje smatram da je ljepše dozvoliti djetetu veću slobodu i da nema potrebe za strogim ograničenjima. Ne treba inzistirati da sve bude točno i po špagi, može ih se usmjeravati i uz određenu dozu komocije. Po meni, što slobodnije i uz što širi pogled na stvari. Kao i inače u životu.

Piše: Veronika Bačić
Fotografije: Tomislav Marić

Ostavi komentar